1000 razloga za sreću

„Kažem vam, čuvajte se svih poduhvata koji zahtijevaju novu odjeću …“ H.D.T.

Jutros se probudih neizmjerno sretna. Nisam ni otvorila širom oči, a već me preplavio unutarnji osjećaj sreće i zahvalnosti. Ne, nisam se ovoga jutra probudila kao skromni i zahvalni Amiš, mada bi me ta alternativa još više ispunila osobnim zadovoljstvom. PROBUDILA sam se, što je samo po sebi privilegija nas prolaznika na ovoj planeti. S tim buđenjima uvijek je neizvjesno.

Svanulo je novo jutro, okupano suncem. Probudila sam se sama od sebe, bez da me zvuk alarma čupa iz sna. Dobar uvod u novi dan ukoliko zanemarimo neumoran lavež susjedovog psa.Danas ne radim, koristim slobodan dan. Bosih stopala krenem u kupaonicu po još malo razloga za zadovoljstvo. Priuštim si raskošno jutarnje tuširanje, vode ima u izobilju. Potpuno zaslužno za onih jedanaest stavki obračunatih na računu za potrošnju vode. Pošteno platim.

Platim sa zakašnjenjem, kad stigne na red, pa makar to bilo i po opomeni pred isključenje, ali sa uredno obračunatim zateznim kamatama galantno platim. Mada pojma nemam što im to znači “ZATEZNE“ kamate. Od toga se osjećam kao da nosim kravatu oko vrata. Kravata je hrvatski proizvod koji inače ne koristim. Ionako sve račune podmirujem na EN-TEN-TINI (s vrata mi se skini). Sretna sam i zahvalna kada uspijem plaćati račune.

Poštanski sandučić služi u tu svrhu. Kome danas treba poštanski sandučić kada svi primaju i šalju poštu u inbox? Pokušala sam riješiti problem poštanskog sandučića sa natpisom „NE RADI“, ali nije upalilo. Poštar je nastavio uporno ubacivati račune. Onda sam se dosjetila oblijepiti ga selotejpom sa unutrašnje strane, ali nakon toga bi mi susjedi donosili poštu na ruke. Kad poštar nije mogao ubaciti račun u moj sandučić ubacio bi u susjedni. Onda sam odustala. Nema smisla, ali bar smo se malo zabavili s tim.

Krenem u kuhinju s namjerom da si pripremim jutarnju kavu. Sjetih se da nam je jučer ponestalo plina. Ništa strašno dok ima struje. Ništa mi neće ovo jutro pokvariti. Praznu plinsku bocu ćemo zamijeniti punom za desetak dana, kad legne plaća. Već sad me ta pomisao uveseljava pa razdragano kuham kavu zahvaljujući predragocjenoj i preskupoj električnoj energiji. I nju ću pošteno platiti, kad stignem… Srećom, neću ništa kuhati danas.

Jutros sam se probudila sita i bez apetita. Kako je to moguće? Pa, jednostavnim kontinuiranim treningom umjerene prehrane. Konstantno i godinama. Ima to svojih prednosti, unosiš puno manje GMO-sranja u svoj organizam. Proizvodima sa eko-tržnice se počastimo prosječno jednom mjesečno i tada nastupa razdragano veselje obilja. Kad stvari počnemo uzimati „zdravo za gotovo“ i počnemo ih podrazumijevati postajemo nezahvalna razmažena derišta. Pune su nam guzice svega, a mi smo nezahvalni.

Sa šalicom kave izađem na terasu. Zadovoljno promatram čisto, nebesko plavetnilo bez ijednog tračka avionskih tragova kao da su svi letovi jutros otkazani. Pogled mi klizi po kvartu sa užitkom. Volim ovu ulicu, kojom najviše cirkuliraju pješaci sa kućnim ljubimcima, rekreativci, biciklisti i šetači. Bila bi to vrlo ugodna atmosfera da je manja frekvencija ovih bučnih prometala na kružnom toku. Kočenje na ulazu u kružni tok i pun gas na izlazu iz kružnog toka. Ipak ću radije prošetati šumom danas, ova buka ne dopire do tamo. Sretna sam i zahvalna što je u blizini ta predivna šuma.

Vratim se u dnevni boravak sa polupunom šalicom kave i uvalim se na kauč. Mogla bi biti poluprazna, ali ipak je polupuna. Obožavam ovaj prostrani i prozračan dnevni boravak bez prisutnosti HRT-a. Sretna sam kad sam ih lani skinula sa vrata i nikakvi prijemnici mi nisu potrebni. Prijemnike donirala, odjavu ovjerila kod javnog bilježnika i poslala u Zagreb, a sve dotadašnje račune uredno podmirila.

Draže mi je kada je prostor ispunjen ljudima nego predmetima. Ionako mi oni emotivnije ispričaju sva aktualna zbivanja, što je puno zanimljivije i ugodnije mojim čulima. Još samo da nabavim ormarić za odlaganje mobitela, pa ću imati potpuno koncentriranu pažnju svojih ukućana i gostiju. I kraće će se zadržavati kod mene, neće sjediti satima. Bar oni koji su ovisni biti online. Baš se veselim tom ormariću, sama ću ga izraditi i postaviti u predsoblju.

Baš dok sam se spremala za planiranu šetnju zazvonio mi je mobitel. Zove me službenica iz Hypo banke i pita me datum rođenja. Naravno da me nije zbog toga nazvala, samo provjerava da li se ja sjećam kog datuma sam rođena. Ustvari, nju zanima mogu li negdje posuditi 2.000,00 kuna kako ne bi došlo do raskida ugovora o kreditu za stan u kojem živim. Nije to alimentacija pa da se ne mora platiti. Kaže mi da uskoro ispunjavam uvjete za raskid ugovora. Pa, normalno da ispunjavam uvjete kad su skratili rok sa 90 dana na 45 dana. Kao da je neki problem biti dužan mjesec i pol dana van valute. Ja sam im zahvalna što brinu, ali ne želim posuđivati novce kako bi ih dala njima za kamatu. Kad bi pristali da mi skinu od glavnice, još bi me i mogli navući na posudbu. Ionako sam im već uplatila preko 30.000 eura u posljednjih 7 godina, a jedva sam se pomakla sa glavnicom. Osjećam se kao da sam Rockefeller. Ja sam zaradila te novce! Nisu mi pali s neba. Pitam ja nju za onih mojih 30,00 kuna što mi je popapala maca sa računa. Kaže ona da su ispravili grešku i umanjili mi dug za taj iznos. Znam da ne govori istinu jer se oni danas igraju brojevima u kompjuteru kao što sam se ja igrala sa tetrisom kad sam bila mala. Foliraju da su mi vratili, tj. „prebili“ sa kamatama. Dječja posla!

Žao mi je zbog toga jer mi je u međuvremenu legla druga ovrha pa mi sad ne mogu svi istovremeno zajahati plaću. Nisam ni ja veslo sisala. Otvorila sam zaštićeni račun, pa sad polako, jedan po jedan. Tako to bude na EN-TEN-TINI. Neka budu sretni da uopće radim i dobivam plaću. Profesionalno su pohlepni, ali to je njihov problem. Ništa mi neće ovaj dan pokvariti.

Krenem u šetnju, pa usput iznosim smeće. Kod kontejnera srećem „skupljača“, pa mu dobronamjerno priopćim da nema kod mene reciklažnog otpada. Dok ćaskamo zajedno preturamo po kontejnerima. Osim par plastičnih boca, ništa vrijedno ne nađosmo, pa nastavimo svatko svojim putem. Ja u šumu, a on do slijedećeg kontejnera. Skupljači imaju posla i to je pošten posao. Nisu poput ovih koji te pitaju datum rođenja i nagovaraju da zbog njih okolo posuđuješ lovu, a puni su love k’o brod!

Facebook komentari

komentara

Komentirajte

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.