Ekspedicija 7 milja: Prva noć u Africi

U Tangeru nije bilo toplo, jedva oko 10 stupnjeva. Granični policajac nam je rekao da smo udaljeni oko dva kilometra od grada. Prešli smo još jednu rutinsku kontrolu te slijedili cestu. Odjednom smo se našli pored velikog prometnog znaka gdje je na arapskom i francuskom pisalo da do Tangera ima 52 km!?  Malo smo ostali iznenađeni. Pitali smo se da nije možda riječ o nekom drugom Tangeru. Sagy je upalio ciklokompjuter, no uzaludno. Nije reagirao, odnosno nije imao podatke o cestama u Maroccu. Karte još nismo uspjeli nabaviti. Što sad?

Skoro je tri sata ujutro, nalazimo se u Maroccu, ni sami ne znamo točno gdje. Pred nama se nalazi autocesta koja vodi do Tangera. Da li sada po mraku potražiti neko mjesto za kampiranje ili se upustiti u vožnju? Koliko god mi se vozilo, koljeno me stiskalo iz sve snage. Nisam ga želio uništiti sa pedeset i dva kilometara dugom vožnjom do Tangera. Odlučismo voziti bez žurbe i forsiranja. Krenuli smo.

Nakon dva kilometra nestalo je ulične rasvjete, nalazili smo se u potpunom mraku. Na vidiku ni tračak svjetla. Po vrtnji pedala shvatili smo da se nalazimo na usponu. Sljedećih sedam kilometara vozili smo umjereno strmim usponom, dok je temperatura pala gotovo do ništice. Bilo je hladno i spavalo mi se. Kroz sljedeća dva sata prešli smo tek devetnaest kilometara. Noge i ruke su nam već dobro promrzle. Nije bilo nimalo ugodno.

Nastavili smo se optimistično kretati, te uskoro ugledali znak koji najavljuje sedam kilometara  do odmorišta. Nismo imali ideju o tome što očekivati pod odmorištem u Africi. Sagy mi je dobacio kako mu se čini da mu zadnji kotač bicikle ide u „osmicu“. Probušila se guma. Gdje baš sad? Ni ruke, ni noge više ne osjećamo, a sad još i ta guma??

Sagy je zamijenio gumu što je brže mogao, ali i to je bilo dovoljno da se smrznemo do kraja. Radio sam sklekove, trčao gore-dole dok se on zabavljao sa zamjenom gume. Nastavili smo put malo manje optimistično, nadajući se bilo kakvom zaklonu od hladnoće. Otkako smo krenuli na ovo naše putovanje nisam se ovako smrznuo. Nevjerojatno mi je da se to dešava u Africi!?

Iznenada smo ugledali nekakva svjetla koja iz daljine nismo uspjevali razaznati. Konačno smo se približili „auto-grilu“ europskog stila. Pojurili smo unutra, naručili dvije kave i dva zelena čaja s mentom. Nakon što smo se konačno zagrijali počelo nam se spavati. Odlučili smo pričekati da svane kako bi nastavili put.

Oko 08,00 sati krenuli smo dalje. Sunčeve jutarnje zrake iz trena u tren bijahu sve toplije. Tek tada smo ugledali pejzaž oko nas. Umjesto očekivanih pješčanih dina , ugledasmo zeleno gorje i obradiva polja sa modernom autocestom. Uskoro smo naletjeli na grupu radnika koji su popravljali dionicu autoceste.

Prišao nam je nadzornik te počeo nešto nerazumljivo blebetat na arapskom. Zvučalo nam je kao da se ljuti, kao da je nešto nezadovoljan. Mimikom  lica i pokretima ruku nekako smo se sporazumjeli. Gospon Habibi objasnio nam je kako ne možemo voziti autocestom, te nas zamolio da ukrcamo bicikle u njegov kamionet nalik trokolici. Inzistirao je na tome da nas on odvede do prvog izlaza s ceste. Utovarili smo bicikle i krenuli.

Koja ludnica, pomislio sam, nismo ni dvadeset i četiri sata ovdje, a već nam se toliko toga izdešavalo. Habibi nas je odveo do ulaska u Tanger. Zahvalili smo se, pozdravili i sjeli na bicikle uputivši se prema centru grada. Dobrih desetak kilometara ulazili smo u grad, koji je bio mješavina europske civilizacije i indijskog sela.

Bilo je podne kad smo se zaustavili da popijemo čaj u nekom bircu autentičnog stila. Malo manje europski sterilan, nalikovao je nekakvoj radionici. No, marokanski zeleni čaj s mentom ovdje je sasvim nešto drugo. Fantastičan napitak.

Konačno stigli smo do centra grada, pronašli smještaj, te se utaborili. Odlučili smo vrijeme iskoristiti za obradu texta, upoznati malo kulturu, prilagoditi se ovim očito drukčijim stilom života, napraviti detaljniji plan za dalje, kupiti geografsku  kartu, odmoriti se i zaliječiti koljeno.

Putem nam se rodila ideja da ćemo ovaj surferski dio puta zasebno posnimiti pa smo odlučili uzeti si koji dan vremena kako bi osmislili scenarij. Uskoro nam stižu prijatelji s Lošinja sa surf-opremom. Oni će dakako imati svojevrsnu avanturu do Marocca, a kad se sastanemo krećemo u novu, zajedničku avanturu na valovima Atlantskog oceana.

Serijal putopisa Ekspedicije 7 milja 

Facebook komentari

komentara

Komentirajte