Vrabac Hrvoje

Bilo je to ljeto davne 1989. godine, sunce je pakleno pržilo, šetajući pokraj parkića uz katedralu u Puli primijetio sam kako se nešto jako maleno miče po travi, prvo sam pomislio kako je to neki mišić, ali ne, prišavši bliže shvatio sam kako je to maleni ptić, potpuno bez perja, star možda desetak dana.
Uzeo sam ga u ruke, sakrio od zraka vreloga sunca i upro pogled ka krošnjama čempresa, odmah sam pomislio kako nema šanse naći čempres s kojega je ispao, a kamoli pronaći gnijezdo iz kojega je ispao ptić, žamor iz krošnji mi je otkrio jedino da se radi o vrapcu, stotine njih se je čulo, hranili su užareno ljeto svojim živahnim pjevom i davali život užarenim ulicama.

Došavši doma, odmah sam malenog vrapčića pokazao mami, tati i bratu, pitao sam ih kako ga nazvati, svi su šutjeli par trenutaka, a onda je moj brat kao iz topa ispalio, „Hrvoje“, da, tako je maleni vrabac postao vrabac Hrvoje.

Naravno, tek onda je počela bitka za Hrvojev život, kako nahraniti nešto tako maleno, prvo što je Hrvoje dobio je bilo tri kapi vode, a potom sam počeo eksperimentirati, kupio sam nešto pšenice, lagano je skuhao i kada je bila ohlađena stavio bi ju Hrvoju ispred kljuna, a prethodno bi ju nataknuo na vrh čačkalice, metoda se je pokazala kao dobra, Hrvoje bi već nakon 8 zrna počeo tonuti u san s nabreklom voljkom.

Naravno prehranu sam morao podrediti onome što bi najviše dobivao od roditelja u prirodi, tako da su se na Hrvojevom meniju počeli nalaziti skakavci, razni crvići, ali baza je i dalje bila blago skuhana pšenica, za divno čudo Hrvoje je napredovao, već prvoga dana sam shvatio kako je i zašto Hrvoje ispao iz gnijezda, Hrvoje je naime jako volio čistoću oko sebe, kada bi došao trenutak za obaviti kakicu, Hrvoje bi žestoko krenuo u rikverc i obavio svoj antologijski pothvat, a pri tome nije bio niti najmanje svjestan kako ga je njegova želja za čistim životnim okolišem „izbacila“ iz gnijezda.

Hrvoje je narastao, dobio je vlastitu krletku, odmah pokraj papagaja Mikija, zajedno s krletkom dobio je pojilicu i hranilicu, vodu je znao piti, ali sjemenje je bilo misterij, što napraviti, uzeo sam Hrvoja nakon dva dana nejedenja i preselio ga kod Mikija, svi smo ostali zapanjeni, Miki koji je do tada Hrvoja promatrao s nevjericom, preuzeo je inicijativu, s par očišćenih zrna u kljunu, krenuo je prema Hrvoju, stavio kljun ispred njegovog i lagano ga lupkao s njim po njegovom kljunu, Hrvoje je preuzeo hranu iz Mikijevog kljuna i progutao, svi smo odahnuli, ushićeno smo vikali, bravooo Hrvoje, bravooo Miki, da, Miki i Hrvoje su postali najbolji prijatelji.

Nakon nekih pola godine shvatio sam kako je Hrvoje muško i kako s pravom nosi muško ime, ali onda su počeli problemi, izgledalo je kao da je Hrvoje shvatio kako je on ovdje autohtona vrsta i počeo je maltretirati Mikija, znao ga je učestalo kljucati sa svojim moćnim kljunom, jednostavno nije išlo, suživot je prekinut mojom intervencijom, Hrvoje je prebačen u svoju krletku, naravno u međuvremenu je od Mikija naučio samostalno jesti. Nastavak prijateljstva između Mikija i Hrvoja odvijao se je u vizualnom i akustičnom obliku, dodir je bio zabranjen…, voljeli su zajedno pjevati za sunčanih dana, a u ostalim danima su jedan drugome svatko na svom “jeziku” nešto “govorili”.

vrabacPrimijetio sam kako se Hrvoje voli leći kada odmara, kao mala kokica, ništa, uzeo sam metar debele žice i napravio konstrukciju nalik gnijezdu, s takozvanim vodootpornim platnom sam obložio unutrašnjost konstrukcije gnijezda i isto zašio po rubovima konstrukcije, izgledalo je dobro, ostalo ga je samo instalirati u unutrašnjost krletke.

Hrvoje je odmah zauzeo poziciju i legao se u gnijezdo, s vremenom smo shvatili kako Hrvoje više od bilo čega voli to gnijezdo, naime, svaki pokušaj diranja gnijezda je završavao tako da bi Hrvoje napao ruku koja se je drznula pipnuti njegovo gnijezdo i nemilosrdno bi ju iskljucao, da to nas je jako čudilo jer je inače dobrovoljno dolazio na ruku!

Hrvoje je u pravilu veći dio dana provodio izvan krletke, letio, skakutao po podu, krao hranu nama kada smo ručali, vješto manevrirajući između tanjura i drugih posuda na stolu, a na žubor vode sa slavine, odmah bi doletio na ruku i tražio da ga se prinese ispod mlaza vode, kupanje je uz gnijezdo bila njegova druga ljubav, išlo je to u takvu krajnost da je bilo nemoguće natočiti čašu vode, Hrvoje bi se kao raketa stvorio na rubu od čaše koju bi netko od nas držao u ruci s namjerom da popije vodu, odmah bi se s glavom prema dolje zaronio u istu taknuo dno čaše s kljunom i s vrhovima krila se uhvatio za rubove čaše i izvukao vani, vjerujte mi, to je svaki put bio fascinantan prizor, ali voda nije bila više za piće…

Živio je tako Hrvoje s nama, svakodnevno nas uveseljavao sa svojim nepodopštinama sve do 1995. godine, naime jedne kasne jesenje noći nad Pulom se je srušilo jako grmljavinsko nevrijeme, kažu ljudi da je bio pravi pakao, te noći je mali Hrvoje lupajući od straha po svojoj krletki dobio infarkt i otišao na onaj svijet, neću vam niti pričati kako smo svi bili tužni, otišao je moj prijatelj vrabac Hrvoje, otišao i ostavio tugu ali i brojne divne uspomene.

Često se sjetim Hrvoja, što više vrijeme odmiče ja ga se sve češće sjetim, zašto? Svi vi koji ste prešli tridesetu godinu života, zasigurno ćete se sjetiti kako se tamo negdje do 2003. godine po gradskim krošnjama mogao čuti pjev tisuća vrabaca, sada tog pjeva više nema, a zašto ga nema?

Ono što kao sigurnu stvar primjećujem je činjenica kako u okolici gradova vrabaca još uvijek ima, ali nema ih u gradovima i opet postavljam pitanje zašto nema vrabaca u gradovima?

Kada su krajem devedesetih godina prošlog stoljeća počeli s postavljanjem odašiljača mobilnih operatera započeo je nezaustavljivi proces migracije (bijega) vrabaca iz gradova, što je odašiljača (antena) mobilnih operatera bilo više to je vrabaca bilo manje, zadnjih deset godina u centru grada Pule ja nisam vidio niti jednog vrapca.

Hrvoje nije otišao samo iz mog doma, otišao je i iz mog negostoljubivog grada.

Kao da to nije dovoljno, slušam priče o novim „umjetničkim“ svjetlosnim instalacijama koje se planiraju instalirati po Puli, a više nego dobro to je komentirao voditelj na lokalnom radiju Maestralu Ivo Čipčić.

„Misli li netko uopće na ptice u ovom gradu“

A ja ću za kraj samo nadodati, svi kukamo kada nemamo signal na mobitelima, a priroda bježi od tog istog signala.
Ako nije dobro za vrapce, zasigurno nije dobro niti za nas…

Izvor: www.bloggers.media

Facebook komentari

komentara

Komentirajte