Zaprežne koze nisu nikakva novost. Poljoprivredno značenje domaće koze su imale još u starom Rimu. Često ih se nazivalo sirotinjskom kravom, jer ih je bilo lakše hraniti i držati u teškim uvjetima nedovoljnog prostora i u uvjetima s nedovoljno prehrane. Vrlo su skromnih zahtjeva, jer im je probava izrazito efikasna.

Gledano u odnosu na dimenzije tijela, koza daje više mlijeka nego bilo koja druga životinja — do 3kg mlijeka dnevno. Neke rase (angorska i kašmirska koza) se gaje zbog svoje kvalitetne dlake, koja se šiša kao kod ovaca.

Koze su izvrsno prilagođene kršu, brdskim i planinskim područjima radi svoje sposobnosti penjanja. U oskudnim uvjetima mogu dati izvanredne proizvode. Ukoliko se pri tome u uzgoju poštuju načela i norme ekološkog stočarstva, proizvodnja mliječnih proizvoda može postići dodatnu vrijednost uz očuvanje ekosustava.

Širom zemljine kugle mornari su ostavljali žive domaće koze kao zalihu hrane za moguće brodove u prolazu, gdje su vremenom podivljale. Podivljalih domaćih koza ima i u Australiji.

Koze su se sve do početka 20. stoljeća često koristile i za vuču. Iznenađujuće snažne koze uprezale su se u kočije ili kola, a ako nije bilo na raspolaganju većih životinja, koristilo ih se i za oranje.

U Tibetu su se koze koristile za transport soli.