Amiši (engl. Amish; njem. Amische) pripadaju konzervativnoj kršćanskoj zajednici poznatoj kao Stari red amiške menonitske crkve koja se razvila iz anabaptističkog ogranka Lutherove reformacije. Njihova vjera bazirana je na razdvajanju politike i vjere, zastupaju pacifizam zbog čega su često bili izloženi progonima. Tijekom 18. stoljeća doseljavaju u Ameriku donoseći sa sobom stroga pravila koja svaki član amiške zajednice poštuje.

Prvi Amiši dolaze u Pennsylvaniju (SAD) u periodu 1736.-1770. godine. Između 1862.-1878. godine u Americi dolazi do podijele među Amišima na tradicionalni Stari red amiške menonitske crkve i Novi red (menoniti) koji lakše prihvaćaju zapadnjački način života.  Posljednja zajednica Amiša u Njemačkoj postojala je do 1937. godine, a u Europi (Luksemburgu) 1941. godine. Čini se da ih je buktanje Drugog svjetskog rata definitivno udaljilo od Europskog kontinenta. Do 2010. godine Amiši žive u 28 saveznih država SAD-a, a u Ontariju su nastanjeni u 427 naselja. Danas u Americi ima oko 300 000 Amiša koji žive u tridesetak američkih država. Najveće populacije Amiša nalaze se u Ontariju (Kanada), Ohiju, Indiani i Pennsylvaniji (SAD). Masovni mediji često ih prikazuju u svijetlu koje zna biti daleko od realnosti.

Amiši ne sudjeluju u državnim javnim službama i ratovima, ne pristaju na tjelesno i verbalno nasilje, te odbijaju krštenje djece dok ne dorastu dobi kada ta odluka predstavlja njihov samostalan izbor i preuzimanje odgovornosti. Obitelj ima izuzetno važnu ulogu u životu Amiša, a moralne vrijednosti vrlo visoke standarde. Amiši žive skromnim i jednostavnim životom. Poljoprivreda i obrtništvo glavne su im djelatnosti.

Foto: Utente

Amiši su prvenstveno tradicionalisti. Ponizni su i Bog je za njih vrhovno biće, a oprost je sastavni dio njihove religije. Njihova zajednica čini određeni broj obitelji i vrlo su blisko povezani sa njome obzirom da im opstanak potpuno ovisi o njoj. Svi članovi amiške zajednice vrlo su solidarni i međusobno se pomažu. Svaka zajednica neovisno o drugoj dogovara svoja pravila iako su osnovni temeljni principi isti za sve Amiše. Obzirom na zajednicu u kojoj žive dijele se na staromodne i moderne Amiše. Za njih je opći razvoj i napredak pod utjecajem industrijske revolucije štetan i poguban za čovjeka. Stoga svaka zajednica samostalno procjenjuje i odlučuje koje će alate i tehniku modernog doba koristiti. Unutar svake zajednice odlučuje se da li će koristiti solarnu energiju, plinske generatore ili vjetrenjače. Uglavnom ne koriste fotoaparate, automobile, televizore i računala. Tradicionalno amiško prijevozno sredstvo je jednoprežna kočija (horse and buggy), koja je potpuno prilagođena američkim Zakonima o prometu.

Njihov život je vrlo jednostavan, usmjeren prema prirodi i poštivanju strogih pravila zajednice kako bi se uspjeli održati unutar agresivnog utjecaja vanjskog svijeta. Prilično su zatvoreni i slijede dosta radikalan način životna za naša poimanja. Svi Amiši su vrlo naklonjeni zdravoj prehrani i alternativnoj medicini, te imaju velike obitelji. Školovanje završavaju nakon osam godina i toga se čvrsto pridržavaju. U osamdesetim godinama 20. stoljeća vode bitku protiv školskog sustava u Americi. Vlasti su pokušavale vršiti pritisak na njih, oni su ćutke išli u zatvor, ali djecu i dalje nisu slali u škole.

Mladi Amiši na pragu zrelosti, u dobi od 16 godina napuštaju amišku zajednicu na period od godinu dana kako bi upoznali suvremeni način života. Time dobivaju mogućnost, uz podršku obitelji i zajednice, da samostalno donesu odluku žele li uživati u blagodatima zapadnjačkog načina života ili se vratiti u svoju zajednicu, krstiti se i živjeti tradicionalno. Ova odluka predstavlja veliku odgovornost jer povlači za sobom niz posljedica. Ukoliko se odluče za suvremeni život, odriču se svoje zajednice i prekidaju sve veze sa svojom obitelji. No, čini se da je takvih slučajeva ipak vrlo malo. Podršku i osjećaj pripadnosti koju imaju u svojoj amiškoj zajednici teško će pronaći u zapadnom otuđenom svijetu, pa se u vanjskom svijetu najviše oslanjaju opet međusobno jedni na druge.

Amiši vrlo dobro upravljaju svojim financijama. Iako se njihovi poslovi i strategije ne oslanjanju na moderne vrijednosti vrlo su uspješni u poslovima kojima se bave. Prvenstveno cijene iskustvo iznad materijalnih dobara, pažljivo kupuju one stvari koje bi trebale dugo trajati i ne kupuju ništa što je trenutno u modi. Amiši gotovo nikada ništa ne bacaju dok god postoji način da se nešto iskoristi. Svaku stvar će pokušati prenamjeniti i iskoristiti prije nego je bace. Kada im odjeća postane nenosiva, oni će je razrezati na manje komade i iskoristiti kao krpe. Kod njih je reciklaža na zavidnom nivou. Pomisao na dug ih užasava. Vrlo su vrijedni, štedljivi i odgovorni. Gotovo redovno kupuju na veliko i često nabavljaju rabljene stvari. Budući da obitelji imaju mnogo djece, uobičajeno je da kupuju u Second Hand prodavaonicama i na buvljacima.

Foto: Pasteur

Većinu namirnica kojima se prehranjuju uzgajaju sami, cijene dobar obrok i smatraju se gurmanima. Stoga nisu skloni suvremenim bolestima modernog doba. Skloniji su genetskim bolestima zbog osnivanja obitelji isključivo unutar svojih zajednica. Uglavnom koriste tradicionalne poljoprivredne metode zbog kojih se hrane organskim voćem i povrćem, što se pokazalo profitabilnim otkad i zapadnjaci sve više nastoje doći do zdrave organske hrane.

Mnogi Amiši su iskusni obrtnici i cijenjeni radnici. Oni koji odluče da se ne žele baviti poljoprivredom postaju obrtnici i kvalificirani stolari, graditelji i proizvođači metalurgije. Amiši koji posjeduju male obrte spremni su raditi zajedno sa svojim zaposlenicima jer su to načela po kojima oduvijek žive pa su vrlo cijenjeni u ulozi poslodavaca. Njihovi proizvodi se često prodaju izvan amiške zajednice. Nadaleko su poznati po svom perfekcionizmu i kvaliteti proizvoda. Vrlo su snalažljivi. Ako ne uspiju u jednom poslu, okušati će se u nekom drugom.

Amiši ne koriste programe pod pokroviteljstvom vlade i odbijaju socijalnu pomoć i markice za hranu. I u najvećoj krizi žive skromno oslanjajući se na svoju zajednicu. Odbijanje Amiša da pokupe ono što vlada dijeli besplatno, potpuno je suprotno životnom stilu većine Amerikanaca, koji ne mogu dočekati da se domognu besplatnih stvari.

Da bi postali dio amiške zajednice potrebno je naučiti njihov jezik, prijeći na njihovu vjeru i krstiti se u njihovoj zajednici, čime prihvaćate njihova stroga životna pravila. Tako postajete konvertiti i član njihove zajednice. Među tristo tisuća Amiša,  samo je oko stotinu konvertita. Jedan od konvertita, a možda i jedini u Europi trenutno živi i radi na svojoj zemlji u blizini Niške Banje, u Srbiji.

Kristofer Petrović doselio se iz Amerike na svoju djedovinu nakon što se involvirao u život amiške zajednice. Kristofer, religiozan od malih nogu, unuk baptističkog svećenika završio je na baptističkom univerzitetu teologiju i povijest. Zasmetao ga je snažan nacionalizam u baptističkoj crkvi, te napustivši baptiste obišao je 13 amiških zajednica i odlučio prihvatiti njihove vrijednosti, standarde i vjerovanja. Prva zajednica u kojoj je živio tri godine bila je u Indijani, nakon čega se preselio u konzervativniju i tradicionalniju zajednicu u Virdžiniji, pored grada Bleksburga. Dok je živio s Amišima Kristofer je naučio umješno izrađivati stolariju, pa se time, uz poljoprivredu, planira baviti i u Srbiji.

Na youtube možete pogledati film Praštanje Amiša (Amish Grace), baziran na istinitom događaju iz 2006. godine. Film je emotivna priča o nadljudskom praštanju.

Izdvojena fotografija: Joe Schneid