Čula kod ljudi i životinja predstavljaju prijemnike opažanja ili percepcije informacija iz vlastitog tijela i naše okoline. Jednostavno rečeno, jedno čulo predstavlja sposobnost organizma primanju vanjskih i unutrašnjih podražaja ili stimulacija. Prema Aristotelovoj definiciji postavljenoj u 3. stoljeću p. n. e. kod čovjeka postoji pet čula, a to su dodir, okus, sluh, vid i miris.
Čulo mirisa je, kako smo napisali, jedno od pet ljudskih čula. Njegovi receptori reagiraju na kemijske poticaje raznih plinovitih kemijskih tvari koje se otapaju na sluznici. Ova vrsta osjeta nastaje kad mirisne čestice podražuju tzv. Schultzeove ćelije, čovjeka ih ima oko 600 000, a raspoređene su po mirisnom području u sluznici gornje nosne školjke.
Postoje ugodni, neutralni i neugodni mirisi, a percepcija svakog od njih je individualna, u većini slučajeva dijelimo s drugima iskustvene mirise, mirise koji su nam ugodni, kao i mirise koji su nam neugodni, ali tijekom odrastanja neki mirisi nam mogu postati ugodni iako su velikoj većini ljudi ti isti mirisi u potpunosti neugodni.
Mirisi su veoma varljivo čulo koliko god mi pouzdano primali informacije, ne držimo se onoga što nam je prenijela genetika, već dozvoljavamo vlastitom mozgu da određeni miris svrsta tamo gdje ga je iskustveno osjetio.
Naši preci su na mirise obraćali znatno više pažnje negoli to činimo mi moderni ljudi, otuđeni od prirode, a informacije koje su primali putem mirisa su vjerodostojnije prenosili svom mozgu.
Eskimski poljubac – kunik zapravo predstavlja njuškanje. Eskimi njuše kosu i obraze jedni drugima, a to je za njih veoma intiman čin koji izbjegavaju raditi u javnosti. Ako ste se ikad trljali nosevima, misleći da se ljubite na eskimski način, nesvjesno ste se usredotočili na vaše atrofiralo čulo mirisa.
Znate li onaj osjećaj kada vam dođe neki miris, veoma ugodan, a niste sigurni u koji dio vlastite povijesti ga smjestiti, da to je taj miris djetinjstva, dokle god čulo mirisa ispravno radi ima sposobnost pamtiti skoro pa cijelu našu povijest mirisanja.
Miris prirode je nešto što smo mi gradski ljudi izgubili separacijom od nje, nametnuti su nam samo fini umjetni mirisi, postali su nam strani i odbojni čak i vlastiti mirisi, poput npr. znoja.
Kažu kako je čovjek postao neurotičan onog trenutka kada se je u svom evolucijskom iskoraku uspravio i prestao mirisati zemlju, travu, drveće i sve ostalo što ga je okruživalo.
Dakle, idite u prirodu, legnite na travu, duboko i snažno udahnite njen miris, istog trenutka umirit ćete milijune stanica svog mozga. Divan osjećaj, zar ne?