VARAŽDIN – SLOVENIJA – AUSTRIJA – ITALIJA – LIECHTENSTEIN – ŠVICARSKA – LUXEMBURG – FRANCUSKA – BELGIJA – NIZOZEMSKA – NJEMAČKA – DANSKA – ŠVEDSKA – NORVEŠKA – FINSKA – ESTONIJA – LATVIJA- LITVA – POLJSKA – ČEŠKA – SLOVAČKA – MAĐARSKA – VARAŽDIN – 12.460 kilometara

Sjećam se, bio je to još jedan sparan causal-petak u lipnju prošle godine. Došao sam doma s posla, ručao i pozvao Krunu da ode sa mnom na benzinsku, da mi radi društvo dok mi operu auto…
U autu sam imao na A3-listu papira isprintanu mapu Europe. Uzmem je van i kažem da ću i ove godine za godišnji autom otići kod rodbine u Švedsku s obzirom da mi je prošle godine tamo bilo jako lijepo.
Uzmem mobitel i na IG mi se pojavi slika Nordkappa – pokažem je Kruni i jednoglasno odlučimo – tu idemo. Kruno se odmah složi. Počnemo gledati kartu i označavati rutu.

Na put smo krenuli tik iza ponoći 02.08. i vozili prema Tifonu, na izlasku iz Varaždina da provjerim pritisak u gumama. Prva postaja bilo je jezero Bled u Sloveniji. Stigli smo u ranu zoru, jezero je još uvijek grlila magla koja se polako počela izdizati iznad krošnji. Mir i tišina, svi su još spavali, bili smo jedini tamo. Nakon razgledavanja krenuli smo prema autu i dalje prema tunelu Karavanke da uđemo u Austriju. Vožnja kroz Austriju prema Italiji činila se kao vječnost, vjerojatno zbog magle i loše vidljivosti. Ili moje neispavanosti?
Stao sam na prvoj benzinskoj i kupio ogroman Red Bull. To me diglo i oraspoložilo. Oko podneva smo ušli u Italiju i stao sam u nekom random-selu s pitoresknim krajolikom da napunim rezervoar auta. Puni tank dizela 92€ – bio sam užasnut cijenom goriva u nekoj talijanskoj selendri.
Nakon Italije ponovo smo ušli u Austriju i nastavili prema Liechtensteinu. Vozili smo se kroz stvarno predivan krajolik koji oduzima dah. Dolazimo na granicu Austrije i Liechtensteina i sva vozila prolaze kraj policije/carine. Ugledaju HR tablice i mahnu da parkiram sastrane. -“Wohin fahren Sie?” Nach Vaduz. Predam mu dokumente od auta i naše osobne i ode ih provjeriti. Traži mi da otvorim prtljažnik i zaželi sretan put.
Vozimo se po toj mikro državici koja se smjestila u udolini omeđena planinama i dolazimo do Dvorca koji je zatvoren za posjetitelje. Mislim da u njemu živi plava krv. Imali smo dron, no kraj dvorca je bio natpis da je korištenje drona zabranjeno. Poslikali smo dvorac, kupili magnetiće i krenuli prema Zürichu jer u FL više nije bilo ničega zanimljivog. Između FL i CH nema “granice” samo oznaka da smo ušli u Švicarsku. Tražim prvu benzinsku da kupim vinjetu. Benzinsku nisam našao, ali sam zato kupio vinjetu kod nekog automehaničara (ne znam kako ih on ima, ali mi je jednu prodao – 35€). Zakeljim ja to na staklo i skrenem na autocestu prema ZH.
Vozim se i pomislim kako je priroda jako lijepa, baš je kao na razglednicama, sve jako lijepo i fino. Moje ruminiranje prekida SMS od VIPa i obavijest da sam potrošio 465 kuna u roamnigu. Isti SMS dolazi i Kruni. ŠOK. Nitko od nas nije pročitao SMS kad smo ušli u CH, da se u CH internet plaća i da ne vrijedi zakon o besplatnom surfanju unutar EU/FL/N. Živčan dolazim u Zürich i parkiram se u Banhofstraße. Odlazimo na jezero i dogovaramo gdje ćemo jesti (plan je bio ručati u CH). Usput odlazim u suvenir-shop kupiti magnetiće. Gledam magnetić i neka žena počne psovati na našem jeziku jer je očito mislila da smo Švicarci i zaklanjamo joj pogled. U trenu sam pop*zdio i pitao je – IMAŠ LI NEKAKVIH PROBLEMA? Utihnula je u sekundi i pokupila se van. Cijena magnetića – 9€ (!) uzimam samo jedan za sebe i stresiran izlazim van. Koja pljačka! Dan mi je bio pokvaren zbog roaminga i magneta za 9€ pa kažem Kruni da odemo u LIDL kupiti nekaj za pojesti na brzinu jer ne želim ni frank više ostaviti u ovom gradu. Vozim prema autocesti prema Straßburgu. Straßburg je grad u kojem sam bio već prije i koji mi se jako sviđa i htio sam doći ponovo. Dolazimo u hotel, tuširanje, preskidanje, hrana i odlazak na točeno pivo (iza 17 sati je happy-hour pa su velike točene pive po maloj cijeni). Poslije par piva, osmijeh od uha do uha i volim cijeli svijet.
Drugo jutro krenuli smo prema Luksemburgu, vozili se po cestama koje su okruživala golema spaljena polja. U to vrijeme u Francuskoj su bile enormne temperature i sve što su ratari imali na poljima se pretvorilo u slamu. Na granici F/L stajem da napunim rezervoar – puni tank dizela 46€. Ooookej… jeftino, pomislih.
Luksemburg je predivan, definitivno grad koji ću ponovo obići. Ljepotu i čar mjesta malo je nagrđivala sparina i sunce koje je neumoljivo pržilo. Hrana i gluposti koje smo nakupovali uopće nisu bili skupi, čak jeftiniji nego u HR. Nakon obilaska grada sljedeća destinacija bio je Pariz. Po najvećeoj vrućini jurili smo prema Parizu, tu i tamo sreli neki automobil na vrućem asfaltu. Auto je konstantno pokazivao vanjsku temperaturu od 39°, na nekim mjestima stupanj dva niže ili više. Klima u autu je bila složena na 24°C. On-line smo unaprijed kupili karte za Louvre, zadnji termin taj dan – 19:00. Pred Pariz stižemo oko 17:30 i upadamo u gužvu na autocesti, 6 traka u jednom smjeru, a mi stojimo i stojimo. Polako se probijemo do hotela, nađem parking i hitamo u sobu pod tuš. U 18:40 izlazimo iz hotela i kažem Kruni da nema šanse da stignemo pa bolje da odustanemo. “Nema Boga Dominik, hodaj brže!”, u podzemnoj pitam neku curu u kojem smjeru je Louvre. Do Muzeja smo stigli u 19:13. – Idemo probati sreću pa ući u muzej iako smo zakasnili. Ušli smo ispod Staklene piramide. Klik Klik – zeleno. Wohooo. Uspjeli smo. Mene je zanimao dio o Egiptu dok je Kruno htio vidjeti Monu. Obišli smo puno toga, poslikali Monu, divili se artefaktima i stvarima koje smo tamo zatekli. Izašli smo van i krenuli prema Eiffelu.
Red za toranj bio je ogroman, kao se da pola svijeta slilo tu da ga vidi. Odustajemo od panorame pa primorani praznim želucima odemo u bistro jesti. Pizza veličine dlana, okusa 2/10 – 14€ po osobi. 2 dcl razdvodnjene Cole – 9€. C’est la vie! Tamo deru turiste bolje nego naši na Jadranu. Prodavača suvenira doslovno ima na svakom koraku. Kupio sam 10ak magnetića za 8€.
Nakon hrane odemo na vlak i nazad u hotel, tuširanje i spavanje. Ujutro smo krenuli za Bruxelles. Na putu do Bruxellesa stalo smo u Waterloo-u te smo obišli “mjesto pada Napoleona”. Ulaznica da se popneš na “memorial brdo” stotinjak kuna. A-a!!! Nismo htjeli dati novce da se po užeglom suncu još penjemo na brdo do spomenika. U Bruxelles smo došli malo iza podneva, sunce je bilo već visoko u zenitu, grad je bio prazan. Ljude smo sretali samo u metrou, na površini nigdje nikoga. Kod slavoluka, na trgu, bio je festival Latinske Amerike. Ples, hrana, alkohol. Uzeli smo dvije cuba-libre i otišli do fontane to pijuckati. Pogledali smo još malo okolo i otišli do Atomiuma. Uvijek kada gledaš Atomium na TV-u ili slikama ne možeš doživjeti njegovu stvarnu veličinu. Uživo je OGROMAN.
Vožnja prema hotelu u Vlaardingenu, kraj Amsterdama (taj dan je u AMS bio gay pride pa su hoteli bili puni i cijene astronomske). Check in u hotel, tuširanje, preskidanje, tankanje auta i vožnja do Amsterdama. Grad je bio krcat mladima, svi pjevaju , plešu. Do nas dolazi cura, u vidno akoholiziranom stanju i kaže da poručimo njenom dečku koji je stajao kraj nje da joj kaže da ju voli. ” Could you please tell her you love her?”. kaže mu Kruno, ovaj dobaci: ” But, I do love her.”, i nasmijani odu. Prošetamo po gradu i nađemo se u ulici s crvenim lanternama. Tete u izlogu mašu da uđeš.
Ja sam ušao u Domino’s pizza i pojeo vegan pizzu. Našli smo i neki vege-restoran, ali kuhinja nije radila pa jedino kaj su imali za nas je bio tiramisu i limunada. 7€ po osobi.
Drugo jutro smo išli u AMS na doručak u The Avocado Show – gdje je sve od avokada. Prefino i fora iskustvo. Odlazimo do auta i vozimo prema Rostocku da ulovimo trajekt za Dansku (karte su kupljene on-line i nema povrata sredstava ako zakasniš). Vozim po ravnim nizozemskim autocestama prema DE. Pred granicu radio ulovi lokalnu njemačku stanicu i prvo kaj čujem je bilo “Mehrere Baustellen und Stau”. Oblijao me hladan znoj i sjetim se riječi tete iz Njemačke – “autoceste na sjeveru DE su velika bauštela”. Kažem Kruni da je potencijalno autocesta ispred nas zatvorena. Uzima mobitel i upali google navigaciju. “OMG, zatovreno je” “ima obilazak kroz sela” – OK, vodi me.
Pitam Krunu – kaj kaže gugl, kad je ETA Rostock? Kaže Kruno – dva sata nakon što trajekt isplovi. OMG! Stisnem na gas da ušparamo vrijeme. Dođemo do prvog zastoja. Polako smo vozili i ubrzo se raščistilo. Vozim 170 km/h i evo drugog zastoja. Tu smo izgubili 50 minuta. Dolazimo polako do petlje i kaže Kruno da gugl želi da se skinemo tu s ceste jer je dolje kompletno zatvorena i da idemo okolo. Vozili smo se po Landstraße i zaobišli zastoj. Nazad smo na Autobahnu i jurimo za Rostock. Upali se lampica za gorivo i moram stati da ga napunim. To nikako ne ide u prilog jer je benzinska bila van autoceste, u nekom selu.
Na putu do Rostocka imali smo još tri zastoja. Na kraju smo došli u trajektnu luku 1 sat prije isplovljavanja trajekta. Izlazim van iz auta sav mokar i sretan što sam stigao na vrijeme. Udišem svježi morski zrak i zurim u sunce. Dolazi trajekt, ukrcavamo se. Nisam zapamtio na kojoj sam palubi ostavio auto pa ga kasnije nisam znao naći.
Prelazak kanala traje cca 2-2,5 sata. Otišli smo u restoran i ručali, pijuckali čaj i gledali beskrajno plavetnilo i suton oko nas.
Stigli smo do kopna, našao sam auto i iskrcali smo se. Danska carina izdvaja random aute/aute s “čudnim” tablicama i kontrolira ih, ja sam se držao nekom Švedu u guzi pa su prekasno spazili HR tablice. Obična cesta prema Kopenhagenu, tj. prema autocesti za Kopenhagen doimala se kao da traje cijelu vječnost iako je navigacija u autu pokazivala da do CPH imamo 60 km. Dolazimo na most koji je imao po dvije trake u svakom smjeru i krenem prestizati aute vozeći se 10 iznad dozvole (60 ograničenje). U jednom trenu za guzu mi se zakeli porsche i stisnem gas da mu pokažem da i SAAB ide kao raketa. Pogledam na brzinomjer – 140 i odjednom – BLIC. Kamera na mostu. Mislim si – A u PM, vajda kazne iz Danske ne dolaze u HR.
U CPH stigli smo oko 23h. Hotel se nalazio malo van centra, bio je ogroman i lijep. Sobe prostrane i čiste. Odlučimo ne ići nigdje van nego spavati. Ujutro smo išli na doručak, ckeck out i odlazak u sâm centar. Prozujali smo gradom, obišli Nyhavn, centar, Botanički vrt. Posjetili trgovinu gdje sam kupio grickalice i pivo (Obećao sam Dini da ću mu iz svake države dofurati u HR barem jednu pivu).
Krenuli smo prema Öresund mostu i stigli na naplatne kućice (50€ mostarina u jednom smjeru). Nakon rampe mahnu mi Tullen da stanem. “Please slowly drive your car right towards our colleagues”. Dođem do kolega carinika i ugasim auto. Pitaju me gdje idemo – Idemo u Malmö i nakon toga kod moje rodbine u Borås. Otvorio sam prtljažnik i pričekao. Nakon provjere dokumenata – “Here you are, have a safe journey”. – Tack så mycket – Hejdå.
U Malmö smo imali u planu doći na obalu te poslikati Most s jednog od vidikovaca te “Turning Torso” zgradu. Pasalo je hodati bos po pijesku i upijati sunce. Iako je bilo hladno, ljudi su se kupali u moru.
Krećemo iz Malmö prema Borås, usput ću stati u Tylösandu da pokažem Kruni plažu gdje sam se 2012.-e prvi put u SWE kupao. – odgovori teta: “OK, javi kad krenete iz Tylösanda da Vam stavim peći Vagansk Paj koji si naručio, kör försiktigt Domi”
Ako se budete ikada našli u gradu Halmstad otiđite do Tylösand plaže, predivna je. Zalak sunca tamo je vrh!
Kako smo vozili sjeveno po E20 i kod Varberga skrenuli desno suho i vedro vrijeme promijenilo se u tmurno i kišovito. A samo dan prije smo se pržili na 35°C, sada je vani bilo 12°C.
Pred ulaskom u grad srećem kamion ZG-tablica na ugibalištu uz cestu te se sjetim psa koji me doma čeka (inače bi išao sa mnom kao i prošle godine, ali je u Norveškoj njegova pasmina zabranjena). Ulazim u grad i flashback sjećanja. Gasim navigaciju, kažem da sam doma i ne trebam više smjernice. Stajemo u Maxi trgovini i nakupujem voća i sladoled. Konačno dolazim do zgrade. Teta dojuri van i počne nas grliti i kaže da idemo unutra prvo jesti pa ćemo kasnije uzeti torbe van. Quiche je bio vrhnuskog okusa, teta se stvarno potrudila. U životu nisam probao bolji. Kod tete smo boravili 3 dana. Sunčali i kupali se u jezeru, išli na vegan-roštilj kod sestrične… Vrijeme brzo leti kad čovjek uživa. Došlo je vrijeme za polazak za Stockholm. Natrpamo auto i teta mi da quiche koji rano ujutro ispekla da nam bude svježi za put. Pozdravimo se i obećamo si da se ponovo vidimo uskoro. Na autocesti prema STHM susreo sam jedan kamion s BG-tablicama, pozdravili smo se kad smo se mimoilazili, te jedan kamper sa ZG-tablicama. To su bila jedina tri vozila s domaćim tablicama koje smo sreli u tjedan dana lutanja po Skandinaviji.

Na pola puta prema STHM stao sam na odmorištu da pojedemo komad quichea. Jaooo, bio je jako dobar. U glavni grad stigli smo oko 13 sati. Parkirao sam u podzemnoj graži nedaleko od Gamla Stana. Pješačili smo prema staroj gradskoj jezgri. Stockholm je lijep, moram se vratiti ponovo. Morali smo u predvečerje krenuti prema Oslu jer smo tamo imali hotel. Vožnja kroz golema švedska prostranstava je bilo ugodna, ceste su jako dobre i sigurne. Stajemo u zadnjem gradiću prije Norveške granice kako bih napunio tank jer je gorivo u N skuplje. Dok sam čekao da se auto napuni, dolazi drugo vozilo. Izlazi dečko i krene puniti svoj auto. Ja sam završio i sjednem u auto, krenem zakopčati pojas i kaže Kruno: “Emmm Dominik, mislim da te lik zove van”. Izađem van, hodam prema njemu i kaže mi na HR:” Nemoj mi reći da ste došli iz HR! Radite tu ili?” Kažem mu da idemo iz STHM za Oslo. Dečko tu radi i kaže da je mislio da mu se pričinjava kad je vidio VŽ tablice. Zaželio mi je sretan put i savjetovao da kroz N vozim po ograničenju jer ima gro kamera i kazne su velike.
Dok sam još bio u HR, on-line sam se registrirao na EPC.COM (EuroParkingCollection) koji u ime NO cesta naplaćuje cestarinu. Tamo sam ostavio broj kartice tako da mi mogu automatski skinuti novce za cestarinu/mostarinu/tunele. (na kraju me ispalo 403 kune cestarina, i to oko Osla pa do Trondheima). U Oslo stižemo u 02:00 ujutro. Dolazim u hotel i na recepciji kaže dečko ” Sorry, we are fully booked. I know you paid your stay and I can offer you accomodation, on our expenses, in another hotel in downtown, would that suit you? Pitam Krunu kaj misli, ljuto kaže da im je bolje da hotel bude dobar. – Yes, no problem, it is ok.
Odlazimo na adresu koju nam je dao, check in, – 21. kat. Budimo se ujutro, doručak… Hotel je veličanstven, u samom centru Osla, najviša zgrada – Radisson Blue Hotel Oslo Alna – i to za 500 kuna za dvije osobe. Jako dobar deal, zaključismo. Odemo do tvrđave na obali, prošetamo, kupimo magnetiće i krenemo prema Trondheimu na sjever, ali kroz Norvešku Atlantsku autocestu. Jako me negativno iznenadila činjenica da smo na autocesti usred ničega upali u zastoj. Pomislio sam kako se Norvežani ne znaju ponašati u slučaju zastoja na autocesti – ne pale sve pokazivače smjera niti ostavljaju na sredini autoceste prostor za interventna vozila…
Vožnja kroz Norvešku ljeti je predivno iskustvo. Švicarska je lijepa, Norveška je još ljepša. Planine, doline, slapovi, glečeri… Zaista, netaknuta priroda te ostavi bez daha.
Norveška Atlantska autocesta (Atlanterhavsvegen) je doživljaj za sebe. Pogledajte na YT videe. Stvarno je predivni prizor i doživljaj za odvoziti. Osam mostova spaja otoke raštrkane po Atlantiku u dužini od 8.5km.
Nakon Atlantske autoceste, dva trajekta, par tunela, 2 zatvorena tunela stižemo u kišni Trondheim. Tamo smo prespavali i drugo jutro krenuli za Kirunu u Švedskoj (nisam htio voziti po N zbog skupog goriva i cestarine, a i s obzirom da nismo išli na Lofoten (obavezno posjetiti, sad mi je žao) bilo je logičnije voziti po S gdje nema cestarina. U Trondheimu sam imao jedini “kvar” na autu u ovih 12.000 km- izgorjela mi je žarulja za kratko svjetlo. Kupio sam novu za 120 kn (!) i zamijenio je. U dućanu smo kupili vodu – najjeftinija boca vode 20-ak kuna, čips 40-ak kuna itd…
Kad smo krenuli za Kirunu (polarni krug) imao sam na knap goriva do prvog grada na SWE strani. Nisam htio tankati u N i rekao Kruni da me navigira do prve benzinske. Vozimo se mi po kišnim cestama, malo kroz sela, malo kroz šume stisnute u gustoj magli i upali se meni rezerva. Pitam koliko još jer imam 50ak km goriva u autu. Kaže Kruno – 75 km. KRASNO !
Prođemo granicu usred šume s 12 km u rezervoaru. Kruno kaže da je do grada još 35 km. OVO SE NE DEŠAVA! Neću ostati bez goriva usred ničega u šumama. Spuštam se niže i naiđem na neko “selo” i vidim benzinsku. UH! Sretan – stanem, izađem van i kad ono – imaju samo BENZIN.
U meni je nešto umrlo. Sjednem u auto i krenem prema tom gradu, ali se nakon par kilometara okrenem i kažem da budem radije bez goriva ostao u tom selu nego usred ničega gdje nema ni signala za telefon. Vratim se na istu benzisku i skužim da ipak ima DIESEL, ali za kamione. Kog briga, nasipao sam na vrh.
Taj dan je navigacija pokazala da imamo 1.130 km do hotela. To je najduže kaj sam ikad u životu, u komadu, solo odvozio, u jednom danu. Trebalo nam je 11 sati do Kirune. Cesta je ravna, široka i dobra. Vidjeli smo jednog losa kad je istrčao ispred nas. Los je OGROMAN. Stvarno je. Tu i tam smo na cesti sreli neki talijanski ili austrijski kamper… U tom “ništavilu” je bio kraj ceste i sljedio je makadam, loš makadam. Mislim si ako je tako sad dalje do gore – gume ću probušiti na tom oštrom kamenju i neću nikad stići jer se ne možeš voziti brže od 30 km/h.
U Kiruni je bilo, kad smo stigli oko 03:00 ujutro, samo 4°C. Grad je spavao dok je vani pluštila hladna kiša. Na doručku smo guglali i našli info da planiraju cijeli grad preseliti za par km dalje jer se na trenutnoj lokaciji grada nalazi veliko ležište željezne rude.
Iz Kirune smo preka Finske ušli u Norvešku pokrajinu Finnmark i nastavili na sjever prema Rtu.
Smještaj sam rezervirao u kampu u najsjevernijem Norveškom gradu – Honningsvåg, udaljenom nekih 20-ak kilometara od Nordkappa. Stigli smo u kolibu, bacili stvari, dobro se obukli i uzbuđeni krenuli na vrh Europe.
Kako smo se penjali, počela nas je okruživati gusta magla. Dobacim Kruni kako je šteta što je sad magla i što nećemo vidjeti ponoćno sunce. (Arktički dan). Na kraju rute se nalazi rampa i “naplatna kućica”. “Where are you from?” pita dečko – Croatia. “Splendid, enjoy Nordkapp” i uzme moju karticu da naplati ulazak (500-tinjak kuna)
Kad smo izašli iz auta bili smo zatečeni koliko je hladno i koliko je vjetar snažan. Pohitali smo prema globusu koji se nalazi na Rtu.
Osjećaj kad stojiš na “kraju svijeta” je neopisiv. Bio sam jako ponosan na sebe. S 27 godina sâm sam otišao na kraj svijeta. Gledao sam u daljinu prema Sjevernom polu i slušao vriske vjetra sebi iza leđa. Od sjevernog pola dijelile su me 2000 km oceana i leda.
U “Nordkapp Centru” smo pili čaj i gledali vrijeme kroz ogromne staklene prozore. Kupili suvenire, poslali razglednice i vratili se u kamp. Dolje je vrijeme bilo tmurno, ali vjetar nije puhao. Bacio sam se na krevet i tipkao s Marinom, u jednom trenu sam pogledao na sat i bilo je 02:25 a vani je još bio dan.
Bio je 12.08. i bila je nedjelja. Dan početka povratka. Nisam bio sretan. Nedjeljom u norveškoj trgovine ne rade, a bili smo tako gladni. U autu nismo imali nikave gluposti (quiche smo pojeli još u Oslu). Gladni smo vozili prema Rovaniemiu u Finskoj. 100 km prije FIN granice prestigne me auto i zaustavi se ispred mene. Iz auta iskoče dva muškarca i žena. Mislim si – OMG, kaj je sad?!
Malo odškrinem prozor i pitanje na HR: “Jeste vi iz Hrvatske???” Koje su šanse, na vrhu N sresti Hrvate iz Vukovara koji su se taman vratili s GO u HR te se vraćaju doma u N? Pozvali su nas kod sebe na čaj. Prihvatili smo te smo proveli sat vremena kod njih razmjenjujući zgode oko puta i njihove utiske oko života na sjeveru N. Par puta su dobacili kako su mislili da im se pričinjava da vide HR tablice dok su se vozili iza nas. Bili su sretni što nas vide, a bili smo i mi da možemo konačno pričati s nekim na istom jeziku. Pozdravili smo se i krenuli za Rovaniemi. Usred ničega je Kruno našao neki vege-restoran na netu i kaže: ” Slušaj ovu recenziju: Worser than a cancer”… okej… ne bumo išli tam… I nađemo neki “inn” uz cestu koji je imao i pizze. Kruno naruči pizzu sa sirom, a ja uzmem pepperoni bez sira. “Drink?” Ja uzmem tamno točeno i kudi me Kruno: “Dominik, ti si svjestan da moraš još 7 sati voziti, a znaš da te jedna piva pokosi?”
Dolaze pizze i na moje zaprepaštenje meni stavi pizzu sa salamom. WHAT THE HELL? Kažem Kruni da ne budem jel pizzu sa salamom. Na kraju skužimo da sam ja ustvari naručio Pepperoni Pizza jer sam zabrijao da je Pepperoni – paprika.
Odem do dečka i zatražim pizzu samo od rajčice i kečapa. Dobio sam je – tijesto je bilo okusa i čvrstoće ko mlinci, rajčica plastična. Ali kad si gladan sve je fino. Piva me usrećila i zagrijala srce pa mi bilo svejedno kaj je pizza koma. Platio sam sve 33€ i krenuli smo prema hotelu. Svako malo sam kočio jer na cestu skaču sobovi. I bijeli i smeđi! U FIN auti blicaju, ne da te upozore na policiju već na sobove koji su na ili uz cestu.
Ujutro smo obišli selo djeda Božićnjaka (Santa Claus Village), kupili suvenire i krenuli za Helsinki. Nismo se htjeli slikati s djedicom, ipak smo veliki dečki!
Na putu prema HEL stali smo na stajalištu za kamione i jako sam se razveselio kad sam vidio da imaju vegan meni. Smazao sam vegeburger u roku 2 minute. Dok sam čekao da Kruno pojede (a jede jaaaaaaaaaaaako sporo) spazim iza sebe knjižaru (knjige su mi slaba točka i uvijek ih kupujem) i odem unutra. Kupio sam dvije knjige na finskom jeziku. (možda nekad naučim finski pa ih pročitam).
U Helsinki smo stigli u kasno popodne, check in i odemo do centra. Prošetamo po gradu, sretnemo neke HR studente, odemo u trgovinu po hranu za ujutro jer nam trajekt za Talinn ide u 7 pa da imamo nekaj hrane. Ušli smo u trgovinu u 20:58 i u 21:00 dolazi dečko do nas i kaže da moramo van jer više ne rade. U ruci sam imao samo paket Knackerborda. OKEJ… Otišli smo u trgovinu koja je radila do 23 i tamo kupili sve. Ujutro smo u 6 krenuli prema terminalu koji je bio 15 minuta od nas. Ponukani stresom vožnje prema Rostocku nismo htjeli riskirati. Dođemo na ckeck in i stojimo u redu. Uvijek kad izaberem red se ispostavi da baš moj se ne miče. Pokažem teti na šalteru pass i prođem da bi me FIN carina zastavila. Opet kontrola papira. Morao sam otvoriti prtljažnik i pita me carinik – što ste radili u FIN, imate li kakav alat unutra? Je, zicer! Daje mi papire i poželi sretan put.
Plovidba Helsinki – Talinn traje oko 1 sat. Na brodu smo doručkovali. Iskrcaj i Estonska carina nas opet izdvoji. Opet kontrola.
Dolazimo u pospani Talinn u 08:30. Iskoristimo to što smo ranoranioci pa obiđemo stari grad. Talinn je isto lijep. Ne kao Helsinki, ali na svoj način je lijep. Vozimo prema Rigi. Tamo smo prvo pola sata tražili parking. Razgledali centar i išli na ručak. U restoranu je cura bila jako draga i srdačna pa sam joj ostavio 10 € napojnice. Dobacim Kruni – Da barem nekome popravim dan.
Iz Rige krenuli smo prema Vilniusu, ali smo stali na ulasku u Latviju da vidimo “Brdo križeva”. Cijelo brdo prepuno je križeva (wikipedija ima članak pa da ne pišem tu o tome: Kryžių kalnas – Hill of croses). Nastavljamo prema dvorcu gdje smo imali plaćeno noćenje. Naravno da smo se izgubili putem i vozili po poljima i završili na nekoj farmi. Par sati kasnije ipak smo našli smještaj. Sobe ogromne, visoki stropovi, debeli zidovi… jezero iza dvorca…. (Bistrampolis Manor). U Vilnius smo stigli u podne. Razgledali centar, jeli u dobrom vege restoranu i krenuli za Varšavu.
Na latvijskim autocestama je dozvoljeno polukružno se okretati. Pratio sam navigaciju prema Varšavi i odjednom mi postalo čudno zašto svi natpisi do kojih dolazimo pokazuju udaljenosti gradova u Bjelorusiji, a ne u Poljskoj. Pogledam navigaciju i skužim da ruta ide kroz Bjelorusiju. Okrenuli smo se jer nismo imali putovnice uza se. U ogromnu Varšavu smo stigli oko 21h. (Kruno je bio jako ljut jer sam fulao svaki izlaz na koji me navigirao.) Nisam očekivao da je Varšava tako velika. Smještaj je bio u centru pa smo otišli u obilazak. Kako je bilo sparno nismo imali previše volje za hodanje pa smo otišli spavati. Drugo jutro smo vozili prema Asuchwitzu. Bio sam već prije tamo, ali sam htio pokazati Kruni “muzej”. Nakon Auschwitza smo vozili prema Białsko Biali gdje smo spavali (taj grad već znam na pamet jer sam bio često poslovno tu pa sam znao gdje trebam kupiti gotove boje za zidove i ostale stvari za doma – nakon te kupnje auto je bio toliko krcati da je sve padalo van čim bi otvorili bilo koja vrata i Kruno se jako ljutio na svaku stvar koju bi stavio u kolica).
Nakon Poljske, ruta je išla kroz Češku do Bratislave. Na češkoj autocesti je bilo ograničenje brzine 80 m/h zbog radova, no kako sam puno puta prolazio tamo sam znao da nema kamera i vozio 150 km/h dok se ispred mene nije pojavio auto s natpisom “FOLLOW ME”. Zaderem se – k vragu!. Vozim iza njega i policajac počne mahati rukom da ga prestignem – shvatim da je ustvari ulovio auto koji se vozio iza mene. HA! Sreća. Kruno mi je dobacio “lucky bastard”.
U BA smo posjetili centar i Dvorac, u centru je bio nekakav street food festival pa smo jeli neku indijsku hranu i pili začinjeno kokos mlijeko.
Zadnji grad na etapi je bila Budimpešta. Kako smo Kruno i ja često tamo obitavali odlučili smo samo stati u restoranu i krenuti doma. Od BA granice smo vozili u kolonama. Svi živi su se slijevali na autocestu i vozili na jug (u HR). Pojeli smo jako fini i jeftini ručak (200-tinjak kuna za predjelo/jelo/desert i piće), te krenuli za VŽ.
Na M7 prema Varaždinu smo više stajali na autocesti nego se vozili. U međuvremenu sam se dogovorio s Filipom da ću ujutro sjesti u auto i doći do njega u Rijeku da se ipak ove godine okupam u Jadranu. Bio sam ljut što 200km od kuće stojim na autocesti. Kad smo se konačno probili iz zastoja zadnjih 200 km smo prošli za 1 sat.
Na HR granici kaže Kruno – “barem smo došli u komadu doma.”
Ostavim Krunu, odem doma. Dvadeset minuta sam nosio stvari van iz auta, ispričam svojima dogodovštine puta, izljubim psa i spremim se za Rijeku ujutro.
Zadnji dan GO sam iskoristio izležavajući se na plaži u Crikvenici. Drugi dan sam krenuo doma. Moj tempo vožnje su pratila tri auta. U jednom trenu skužim da je ispred mene zastoj i upalim sve pokazivače smjera i počnem naglo kočiti, auto iza mene skrene u desnu traku da se ne zabije. Ja sam stao, drugi auto stane iza mene, dignem pogled i vidim u retroviziru- treći auto kojeg je vozio mladi Čeh, koči i zabija se u auto iza mene. O j*bote!
Otrčim do njega i pitam jel ima rezervni kotač da namontiramo prije nego dođe policija, te da popune europsko izvješće o nesreći. U međuvremenu je stigla policija i lik se dere na nas da je zbog nas sad kolona od Jastrebarskog pa sve do naplatnih kućica u Karlovcu i naredi da maknemo aute iz pretjecajne trake na zaustavnu. Čeh je šerafio kotač koji sam mu posudio jer nije imao svoj i kad je krenuo strga mu se sve i prereže moj rezervni kotač. Obeća da će mi ga popraviti i vratiti. Na kraju ga nije popravio, ali mi ga je barem vratio (trošak nove rezervne gume: 550 kuna). Nek mu bude… dao mi je litru češke rakije.

Autor putopisa: Dominik Furjan, Varaždin

EXPENSES EUROTRIP
PARKING: 1€ + 1.2€ + 6€ + 13 PLN (3€) + 3€ + 75 SEK (7€)+ 7.7.€ + 365 NOK (38€) + 3€ + 5,5€ = 62,4 €
GORIVO: 23.463 HUF (72.2€) + 275 PLN(64,2€) + 66.21€ + 40€ + 61,60€ + 53,35€ + 808 SEK (76€) + 90€ + 35,87€ + 447 NOK (46.2€) + 52.95€ + 793SEK (74.6€)+ 76,7€ + 369 SEK (34.7€) + 546 SEK (51.4€) + 725 SEK (68.22€) = 898 €
[53+48+54+29+44+52+52+23+30+41+51+54++23+36+50+48= 688 L ]
ULAZNICE
550 NOK (56.8€) + 10 € = 66.8 €
CESTARINA
14,10€ +9,5€ + 2,9€ + 138 NOK (14,25€)+ 7.2€ + 2€ + 2.2.€ + 17kn (2.25€) + 146 NOK (15.1€) + 440KČ (17.1.€)+ 7,4€ + 23,3€ + 4,5€ + 12€ + 40 CHF (35€)+ 10€ + 8€ + 15€ = 202.7€
+54€ Norge autoceste
ŽARULJA
139 NOK (14,4€) = 14.4. €
TOTAL SPENT UTILIES:
_________________1.298,3 €___________________
TOTAL SPENT HOTELS:
_________________998 €______________________

Plus 5 kg magnetića… Plus 30ak boca piva… Plus pijesak i kamenje s Nordkappa, hrpa novina koje sam u svakoj državi uzimao…