Slijedi potez do Santiaga de Compostele na sjeveru Španjolske  odakle smo odlučili  prijeći  poznatom hodočasničkom rutom “Camino de Santiaga”. Sa Caminom nakon skoro šest mjeseci putovanja na biciklima smjer se okreće prema kući. Iako je još dug put pred nama od Santiaga de Compostele započinje svojevrsna avantura koju možemo nazvati “povratak”.

U trenutku kad smo odlučili nakon Portugala nastaviti već dobro utabanim Putem Svetog Jakova ni na kraj pameti nam nije bilo da nas tamo čeka prava avantura. Očekivao sam da ćemo s lakoćom i nonšalantnošću prijeći taj dio puta. Vjerujem da je opet bila riječ o predrasudi zbog spoznaje da jako mnogo ljudi na godišnjoj bazi prelazi Camino. I to ljudi svih dobnih skupina. No, bilo je to apsolutno dvadeset ludih dana s puno uzbudljivijih i neočekivanih situacija. Jednom riječju Camino nas je “odvalio” uzduž i popreko.

Stigli smo u Santiago popodne. Očekivali smo malen španjolski gradić, kad ono… Neinformirani i puni samopouzdanja mislili smo riješiti par stvari u roku pola sata i nastaviti putovanje. No, za početak nikako nismo uspijevali pronaći taj ured za peregrino passport. Dobrih sat i pol gubili smo se po zanimljivom, šarmantnom gradiću da bi tek nešto prije 20.00 sati pronašli ured. Bilo je kasno za nastavak putovanja. Nismo planirali prespavati u gradu već odmah prvi dan odraditi neku kilometražu i kampirati. No, stvarnost bijaše drukčija.

Nismo uspjeli pronaći put kojim godišnje propješači na tisuće ljudi. Usprkos okolnostima, nismo napuštali ideju kampiranja te smo odmah nakon udarenog prvog pečata pobjegli niz cestu, glavom bez pameti u smjeru istoka. Nakon toplog Portugala ovdje nas je iznenadila osjetno niža temperatura. Jučer u Portu bilo je 26 stupnjeva, a danas u Santiagu samo 13 stupnjeva Celzijusa. Zanemarili smo tih par kilometara krivog smjera odlučivši se sutra vratiti na pravi put. Prvu večer barem smo pronašli zgodno mjesto za kampiranje.

Sljedećeg jutra smo konačno uspjeli uhvatili put Camina i krenuli… Temperatura ne bijaše baš ugodna. Danju nam ne bi toliko smetala hladnoća, no kako bi se približio kraj dana noći su bivale friške pa nismo previše boravili ispred šatora. Podsjetilo nas je na trenutke s početka ovog putovanja.

Prvi dan prešli smo jedva pedeset kilometara. Pomislio sam da je riječ o prvom danu ili jednostavno možda danu kada smo obojica ustali se na lijevu nogu. No, sljedeći dan slična priča iako smo krenuli ranije. Cesta nas nije štedjela. Naletjeli smo na makadam što je s teretom koji imamo predstavljalo opasnost za bicikle. Odlučili smo držati se uglavnom Camino-ceste u kombinaciji s regularnom cestom koja prati Camino-put. Prva dva dana Camina uvjerila su nas da ovo ipak neće biti mačji kašalj kako smo mislili.

Sljedeći dan krenuo je s novim usponima od ranog jutra. No, kao i uvijek dosad gdje god je teren bio zahtjevniji prirodne ljepote, u ovom slučaju Galicije, pružale su nam dobre mogućnosti kampiranja.

Uskoro je uslijedilo par kišovitih dana. Usprkos tome što nas ni sljedećih dana teren nije štedio uspjeli smo se približiti mjestu Sarria udaljenog 120 kilometara od početka Camina. Obavili smo sve što je bilo potrebno po pitanju opskrbe hranom i u zadnji tren odlučili ostati kampirati toga kišovitog dana u šumi. Odlučili smo testirati sebe i opremu.

Kiša je počela padati tek što smo se uvukli u vreće. Bilo je ugodno. Ritam kišnih kapi stvarao je ugodnu atmosferu pa smo obojica dobro spavali tu noć. Sljedećeg dana kiša je padala gotovo cijeli dan. Ostali smo stacionirani u našem kampu koji je oko 5 kilometara udaljen od grada Sarrie. Uspjeli smo se odmoriti, pripremiti fotografije za dnevne postove na društvenim mrežama, te podigli razinu samopouzdanja. Nastavili smo dalje.

Ujedno se rodila ideja da duž cijelog Camina testiramo sebe koliko smo u stanju provesti vremena na otvorenom, vodeći brigu o produktivnosti , napunjenim baterijama, higijeni , imunitetu, psihološkom stanju i zdravlju.

Sljedeći nastavak: Dugi dani na Caminu

Serijal putopisa Ekspedicije 7 milja