Nakon samo sat vremena  vožnje brodom iz Tunisa prema Italiji more je podivljalo. Ljudski žagor uskoro je zamijenio nijemi muk. Blijeda lica posvuda oko nas. Konobari užurbanim koracima nose vrećice za povraćanje u slučaju ako nekom bude slabo. Moram priznati, iako sam naviknut na ljuljanje broda, u jednom trenutku i meni se opako zaljuljalo u želudcu. Uskoro je započeo „orkestar“. Svaka treća osoba koja se nalazila na brodu povraćala je. Kao da se stvorila lančana reakcija. Djeca, starije osobe, muškarci i žene, svima redom bijahu glave zabijene u vrećice.

Ujutro, nakon sto smo se probudili u već poznatom okruženju skopčao sam da nemamo dovoljno hrane sa sobom jer smo dan ranije skoro sve pojeli. Otišao sam do prvog časnika broda, istim onim s kojim sam imao raspravu radi naših putovnica. Objasnio sam mu situaciju, rekavši mu da na ovo jednostavno nismo mogli računati, te da bi bio red da nam omoguće barem jedan obrok. Gladni smo. Upalilo je.

I nije svako zlo za zlo, vozimo se brodom po Mediteranu  punih želudaca. Jedino ćemo očito stići u Marocco prije nego li smo to planirali.

Plan je bio sljedeći: nakon što ovaj brod stigne u Chivittavechiu, ukrcati se u sljedeći brod koji istog dana plovi za Barcelonu, tamo pričekati brod koji će nas iz Barcelone odvesti do Tangera u Maroccu.

Stigli smo u Chivittaveciu, te iskoristili tih par sati za nabavku hrane jer je prred nama dugo putovanje. Slijedi dvadeset sati plovidbe do Barcelone. Ukrcavši se na brod, upoznali jednog momka iz Francuske koji još od devetog mjeseca putuje biciklom po Europi. Družili smo se sljedeći dan na brodu međusobno razmjenjujući dojmove. Imao sam peh dok smo se sa svom našom prtljagom penjali na palubu za putnike. Zakoračivši desnom nogom skliznuo sam. Nisam se srušio, ali sam osjetio neugodan trzaj u desnom koljenu. Pomislio sam kako mi je koljeno izletjelo iz ležišta, što uopće ne bi bilo neuobičajeno u mojem slučaju. Još od 2006.godine, otkako sam se skršio sa skateboardom ta ozljeda me konstantno prati.

Nakon više od dvadeset sati provedenih na brodu stižemo u Barcelonu. Francuz Maxime naginjao je ideji da ostanemo svi zajedno prenoćiti u terminalu. Činilo bi mi se to sasvim u redu, ali već dva mjeseca snimamo i fotkamo. Imamo sa sobom dosta dragocjene tehničke opreme i jednako dragocjenog snimljenog materijala, a Barcelona, na temelju dviju krađa  opreme prije pet godina ne ostavlja neki dojam sigurnosti. Nije mi se svidjela ideja. Pored toga, brod za Marocco isplovljava tek prekosutra u večernjim satima. Sutrašnji dan smo željeli iskoristiti za obilazak Barcelone, kad smo već tu. Barcelona mi je općenito jedan od dražih gradova zbog skateboarding-kulture. Želio sam odmoran zujati Barcelonom, bez bicikle. Tako smo se razdvojili od Maxima, koji je nastavio svojim putem, u njegovom stilu.

Sljedeća dva dana proveli smo u predivnoj Barceloni, uživajući u mekoći civilizacije Catalonije i promatranju zgodnih Španjolki. Posjetili smo neke znamenitosti grada, a i neka odredišta kulturološke važnosti skateboardinga. Naime, Barcelona je poznata u čitavom svijetu po arhitekturi koja pogoduje skateboardingu.

Brzo je došlo vrijeme za četvrti ukrcaj na brod. Već mi je bilo dosta brodova. Jedva sam čekao povratak pedaliranju nakon šezdesetak sati plovidbe. Poučeni prethodnim iskustvom rezervirali smo preventivno smještaj za Marocco.

Ukrcali smo se na brod za Tunis. Brod je trebao krenuti u 20,00 h. Petnaestak minuta prije ukrcaja izašli smo iz toplog , ugodno grijanog terminala na veliki parking. Među marokanskim automobilima spremnim za ukrcaj, bilo je dosta francuskih i španjolskih vozila. Dobrih sat i pol čeklai smo na ukrcaj. Vrijeme je prolazilo, a temperatura se strelovito spuštala. Nešto opet nije u redu – pomislio sam. Pitao sam jednog od dežurnih vojnika zna li štogod o ukrcaju? Rekao nam je da će ukrcaj nešto kasniti, ali da bi uskoro trebao započeti. Noge i ruke su nam promrzle do je konačno započeo ukrcaj.

Brod je napokon isplovio i pred nama je bilo dvadeset i sedam sati vožnje uz Španjolsku obalu do Tangera. Rasprostrli smo karimate i uvukli se u vreće utonuvši u san.

Sljedećeg dana osjećao sam neugodnu bol u koljenu, što me zabrinulo. Uhvatio sam se čitanja kako bi izbacio sumorne misli iz glave. Vožnja je bila ugodna, dan sunčan. Iz sata u sat bili smo sve bliže Maroccu. Bila je mrkla noć kada smo konačno ugledali svijetla u daljini. S desne strane Gibraltar, a s lijeve Marocco. Približavali smo se luci. Nakon uplovljavanja uputili smo se sa svom našom opremom prema carini, ispunili turistički formular, te dobili pečat bez ikakvih problema.

Život je opet bio lijep, a mi napokon na čvrstom tlu afričkog kontinenta spremni za nove avanture!

Sljedeći nastavak čitajte na linku: Prva noć u Africi

Serijal putopisa Ekspedicije 7 milja