Nastavili smo dalje u smjeru Nazarea, jedinog mjesta u Portugalu kojeg smo zapravo htjeli posjetiti. Cestom kojom smo prolazili razbio sam predrasude o ovoj divnoj zemlji kojom prolazimo. Pejzaž bijaše potpuno drukčiji od onog kakvog se sjećam prije pet godina kad sam ujedno prvi put bio u Portugalu. Brežuljci, vjetrenjače, puno zelenila, lijepo vrijeme i ljubazni ljudi.

Sljedeća dva dana prognozirali su kišu koja nije nimalo utjecala na naš plan kretanja. Jednostavno smo odlučili da u slučaju jakog pljuska nećemo biciklirati, a u šatoru za vrijeme kiše ništa nam se ne može desiti. U to smo se uvjerili još na Siciliji prije više od četiri mjeseca.

Istini za volju, od samog početka nas je pratilo dobro vrijeme tako da nismo imali pravo prigovora svemiru što slijedi kiša.

No od te najavljivane kiše gotovo ništa. Nešto malo kiše palo je usred noći kad smo već bili zavučeni u vreće, te sutradan dok smo vozili po cesti povremeno je padala, ali minimalno.

U Nazare samo što nismo stigli. Vrijeme se iz trena u tren mijenjalo i već bijaše oko 18.00 sati. Nazare  smo odlučili posjetiti jer se ovdje svake godine u periodu jedanaestog i dvanaestog mjeseca u godini diže najveći val na svijetu. Ujedno ovdje je odvožen svjetski record na valu od dvadeset i pet metara.

Htio sam prije nego dođemo do svjetionika tj. na poziciju odakle se promatra taj gigantski val, to čudo prirode prvo popiti kavu. Iako je bilo već pomalo kasno pretpostavljao sam da ćemo odvojiti nešto vremena za fotografiranje, snimanje i uživanje u pogledu s litice na cijeli zaljev. Bio sam malo smoren od proteklih dana na cesti, a oblačno vrijeme je doprinijelo tome. Zato sam i htio prvo srknuti kavu no to  Sagyu nije bilo po volji. Rekao bih da smo puno naučili jedan o drugome u proteklih pet mjeseci zajedničkog putovanja.

Osjećao sam se smoreno, te sam počeo njurgati kako nemam volje ni fotkati, niti se penjati strminom koja vodi do svjetionika. Osjetio sam kako Sagy želi da to obavimo. I bio je u pravu jer smo još jutros pričali o tome. Požurio sam s kavom i ubrzo smo se penjali strminom prema svjetioniku. Usnimili smo jednu fotku.

Sunce je zalazilo i pomislio sam kako bi bilo cool da okinem još koju fotku za uspomenu. Ufurao sam se i odlučio snimiti još jednu fotku s nama u kompoziciji. Vjetar je puhao s povremenim snažnim udarima. Sagy me upozorio da nije pametno stavljati fotić na stativ. Misleći kako nema šanse da se išta desi postavio sam kadar i udaljio se koji metar kako bi aparat obavio svoje. No, nisam bio zadovoljan kadrom. Možda sam tražio previše premjestivši fotić i odmaknuvši se opet koji metar kad je snažan nalet vjetra srušio fotić na tlo. Sranje!!! Pomislio sam da se raspao. Provjerivši ga ustanovio sam da je komad širokog objektiva pukao. No, svejedno još uvijek je bilo moguće koristiti ga.

Noć se spuštala i pojurili smo dalje te nakon nekih pet kilometara pronašli mjesto za kampiranje u gustoj borovoj šumi s papratima. Možda prvi put na ovom putovanju da se osjetila takva vrsta tenzije između Sagya i mene. Prva večer koju smo proveli u potpunoj šutnji. Ja sam burno reagirao, okrivljujući sve osim samog sebe za ovu nezgodu, a Sagy je osjetio tu moju destruktivnu vibru. Povukli smo se na spavanje.

Sljedećeg jutra krenuli smo dalje prema mjestu Leiria. Tamo smo odlučili zaustaviti se kako bi riješili ovu glupo nastalu situaciju. Pomirili smo se s prethodnim događajima i nastavili dalje prema sjeveru. Unatoč jakom suncu i vjetru u prsima raspoloženje nam se popravilo.

U Porto smo stigli za pet dana vožnje i tamo odlučili napraviti kratki predah. Situacija s hostelima je bila slična kao u Lisabonu pa smo  nakon pet-šest pokušaja odustali i podigli kamp u šumi udaljenoj desetak kilometara od grada. Sljedećeg dana rezervirali smo dva kreveta u hostelu kako bi napisali report, obradili fotke i odmorili se od puta. Posljednja dionica od Lisabona pa sve do Porta bijaše rekord po broju provedenih dana na otvorenom bez ikakvog komfora. Šest dana vožnje i sedam noći u šatoru.

Za razliku od zimskih dana sada je puno lakše podnijeti boravak na otvorenom. No, zimski dani imali su drugih prednosti koje smo sada imali priliku iskusiti. Hrana se ne kvari, a spavanje u vreći je ugodnije koliko god to zvučalo čudno. Kad su temperature iznad deset do šesnaest stupnjeva noću zapravo je pretoplo u zimskim vrećama. Zimi smo se puno manje znojili te smo mogli lakše održavati higijenu. Nakon zadnjih tjedan dana provedenih na cesti i u kampu smrad vlastitog tijela dolazio je do te razine da smo bili primorani improvizirati bilo kakav oblik pranja. U tu svrhu smo koristili i vlažne maramice, bocu vode i štogod slično. Uglavnom, i jedna i druga strana imaju svoje prednosti i mane.

Nastavak putovanja čitajte:  Camino de Santiago

Serijal putopisa Ekspedicije 7 milja