Stigli smo rano u Grenoble oko 5.40 sati ujutro. Odlučili smo se u što kraćem roku maknuti iz grada te napraviti koji kilometer i pronaći mjesto gdje bi podigli kamp. Sagy u busu nije ni oka sklopio te je ujutro kad smo stigli bio poprilično raštiman.

No unatoč neprospavanoj noći nastavili smo putovanje. Vozeći se kroz ulice ovog Alpskog grada pomislih na tren da se nalazimo u Švicarskoj ili u nekoj drugoj Alpskoj zemlji. Definitivno nešto drugačije od onog što smo prolazili zadnjih dana. Ugodno me iznenadilo sve to, a još više krajolik u kojem smo se nalazili.

Malo me bilo strah tih Alpi, ponajviše uspona s ovoliko tereta kojeg nosimo i mislio sam si kako ne bi bilo baš cool “sjebati” si noge sad nakon što smo ovoliko prošli. Malo je falilo da se to ne desi dok smo u Maroccu prelazili Reef Gorije.

Prvog dana sunce nije popuštalo. Oko podne termometar izmjerio je 39 stupnjeva Celzijusa. Mislio sam da će nam ovdje u Alpama barem temperature ići u korist kad ono… No pozitivna strana svega ovoga jest da prva dva dana uspona gotovo da nismo imali. Probijali smo se u unutrašnjost kanjonima ovog  grandioznog planinskog masiva. Brojna sela, zelena polja, krošnja stabala, nabujale rječice i pritoci… divota!

Treći dan počelo je uzbrdo. Gotovo cijelog dana sve do mjesta Modane odakle postoji tunelski prijelaz na drugu stranu koji je bio jedna od varijanti. No nakon svega što smo prošli stvarno bi bilo glupo tu posljednju od mrcina prijeći tunelom. Iako je bila reakcija vlastitog ega, Sagy i ja složili smo se prijeći Alpe putem koji je 246-te godine prije naše ere prešao Hanibal s trideset tisuća vojnika, petnaest tisuća konja, trideset i sedam borbenih slonova. Nevjerojatno je zapravo da smo tijekom posljednjih mjeseci pričali o Hanibalu više puta i o tom njegovom pothvatu te baš na dan kad smo odlučili prijeći Alpe prijevojem Col du Mont Cenis shvatismo ubrzo da je on tuda prošao. Obojicu nas je to dodatno motiviralo te pomislih ako su slonovi i cijela ta vojska uspjeli to proći valjda  ćemo i mi nekako to savladati s naša dva ”konja”.

Približili smo se desetak kilometara  prije najstrmijeg djela prijevoja. Tek što noć nije pala, odlučili smo sutradan odraditi najteži dio. Za danas gotovo pedesetak kilometara svakakvih uspona bilo nam je sasvim dovoljno. Ne znam  dali je riječ o slučajnosti ili nagrade svemira radi tog što smo odlučili prijeći prijevojem, a ne tunelom jer smo pronašli jedno od ljepših mjesta gdje smo kampirali od samog početka putovanja. No desio se malen problem u mojem lijevom koljenu. Osjetih neugodnu bol i navečer sam pomislio kako je riječ o umoru. Iskoristili smo najbolje što smo mogli spot  i ne tako kasno otišli na spavanje kako bi se sto više odmorili za sutrašnji prijelaz.

Bilo je oko 06.00 sati kada me probudilo jutarnje sunce. Iskočio sam iz šatora kako bi usnimio koju fotku te osjetih i dalje tu bol. Dok sam fotkao nisam je zamjećivao, ali ubrzo nakon  što smo raspremili kamp, doručkovali  i krenuli nekako mi nije pasala vrtnja pedali. Sagyu je u samo par metara pukla guma.

Pomislih možda i nije najpametnije da danas to pokušamo odraditi. Stigli smo pred sam početak desetkilometarskih serpentina.

Krenuli smo. Prvih dva kilometra uspona nije bilo strašno, no ubrzo uspon se ustrmio i nije popuštao s intenzitetom nagiba. Kretali smo se sporo, ali smo se kretali. U dva sata uspinjanja pomislio sam više puta da će mi koljeno odapet, ali nekako se nije dalo. Pred sam vrh prijevoja opet snijeg nakon gotovo mjesec dana što smo ga posljednji put vidjeli prelazivši jedan od prijevoja na Caminu. No, ovdje uz  sam snijeg posljednja dva kilometra otežao nam je jaki vjetar u prsa. Malo po malo, vrteći pedale ugledasmo kraj uspona.

Popeli smo se!! Juhu!!!

Sjeli smo se na vrh prijevoja popit kavu, te se ubrzo nastavili kretati u smjeru Torina. Očekivao sam nizbrdicu s druge strane, kad ono još jedno ugodno iznenađenje. S druge strane nalazi se ogromno jezero kojeg smo u sljedećih par kilometara prešli. Da avantura bude avantura uhvatila nas je kiša, te smo stisli gas. Ubrzo smo došli do djela gdje se cesta spusta gotovo dvadesetak kilometara, prelazi u Italiju te seže sve do mjesta Susa pedesetak kilometara od Torini.

Opustili smo se u transu vožnje nizbrdicom. Uživali u kretanju  ne okrećući pedale i razgledavajući obilno zelenilo šuma. Ujedno to je i nagrada ovih posljednjih dva dana konstantnih uspinjanja. Sve je djelovalo mirno i spokojno.

BUUUUM!

Spokojnost, mir i tišinu najednom prekine glasan zvuk samo par metara od mene. Bacio sam pogled odostraga, kad ono ugledam Sagya kako jedva nekako uspijeva održati ravnotežu na bicikli. Shvativši da mu je eksplodirala guma. No, na svu sreću iskustvom stečenim  vozeći Supermoto utrke i posljednjih sedam mjeseci intenzivnog bicikliranja ostao je čitav.

Nastavak putovanja: Tope se kilometri

Serijal putopisa Ekspedicije 7 milja