Pred Venecijom, ponajviše radi mojih leđa koja su se ukliještila vjerojatno zbog ponovnog pada imuniteta, odmorili smo jedan dan u šumi izolirani u šatorima od gomile komaraca koja obitava u ovom močvarnom području. Izležavajući se, pomišljao sam kako je nekad moralo biti zeznuto  istraživačima, pogotovo u mjestima kao što su Amazona ili u bilo kakvim tropskim predjelima gdje život buja sa svih strana. To me ujedno motiviralo da ne cvilim zato što me malo bole leđa i grickaju komarci. Sa svom opremom, zaštitom protiv komaraca  i neugrožen za vlastiti život tome jednostavno nije bilo potrebe.

Zapravo već neko vrijeme kad sam sebe uhvatim da se u mislima zadržavam na kojekakvoj negativnoj definiciji trošeći vrijeme na nju, znam da razmišljajući o tome neću ništa korisno napraviti već samo rasplamsati vatru negativnih misli. Pokušam se sjetiti trenutka nakon operacije bubrega i što sam tada spoznao. “Kako je lijepo kad ništa ne boli”.

Odležao sam jedan dan u šatoru, odmorio se , i nastavili smo dalje. Sljedećeg dan približili smo se Trstu. Kako nam se nije previše žurilo nekih desetak kilometara pred Monfalcone vidjeli smo kupalište nalik nekakvoj oazi. Odlučili smo dati si gušta i zapravo dobro se oprati nakon više od tjedan dana, otkako smo se posljednji put okupali u rijeci. No, ovog puta rijeka Soča (tal. Isonzo) bila je i čišća i hladnija, a kako je temperatura bila malo toplija kupanac nas je obojicu vratio u život.

Još tri dana pedaliranja i doma smo, pomislih ujutro kad sam otvorio oči. Pffff, baš je nekako brzo prošlo.

Odvozili smo posljednje kilometre Italije i počeli se uspinjati lagano prema  graničnom prijelazu Brezovice u Sloveniju. Ne znam dali radi uzbuđenja ili veselja što se vraćamo uzbrdice uopće nisam previše osjećao.

Jednu noć prespavali smo u Sloveniji , a sljedeći dan po planu trebali smo u ranijim popodnevnim satima stići u Rijeku i nakon gotovo dva mjeseca u šutu spavanja vani zaustaviti se u Sagyevom stanu gdje se samo prije tri dana vratio njegov brat sa sedmomjesečne plovidbe. Približavali smo se granici, sve više viđali naše registarske tablice na automobilima.

Zapravo bio sam sretan što se vraćam kući. Lijepo je ovo što radimo, ovo što smo prošli , ali nekako u mislima veselio sam se prijateljima , mačkama, tušu, kuhanju …

Došli smo na red i bez ikakvog fantaziranja granični policajac pogledao nam je putovnice i pustio nas natrag u Hrvatsku. Nakon skoro sedam mjeseci opet smo u našoj državi. Spustili smo se do Rijeke, pustili stvari kod Sagya u stanu i nakratko se razdvojili. Sagy je ostao s bratom u stanu, a ja sam odlučio iskoristiti priliku i napraviti dugu šetnju Rijekom.

Gledao sam, udisao, upijao, uživao… Bilo mi je čudno nakon toliko vremena svako toliko iz pozadine ćuti Hrvatski jezik.

No još nije gotovo. Sutra nas čeka posljednjih sedamdeset pet kilometara s posljednjih osam poprilično gadnog uspona. Mislio sam si kako bi bilo pametno da i danas odemo nešto ranije na spavanac kako bi sutra na dočeku u baru Plavici bili dobro i ne umorni te da se podružimo s familijom i prijateljima koji nam pripremaju doček.

Nastavak slijedi: Za bolji svijet i više ljubavi…  Igrajmo se!

Serijal putopisa Ekspedicije 7 milja