
Gardelin ili češljugar
31. prosinca 2017.
Nova sigurnosna pravila o regulaciji penjanja na Mount Everest
2. siječnja 2018.Bližio se Uskrs i moj rođendan. Čuo sam se sa starim i rekao mi je kako bi nas možda uskoro došao posjetiti. Planirao je doći s autom iz Malog Lošinja do mjesta gdje se budemo tada nalazili, ali rekao je da će mi još javiti dali je ta varijanta sigurna. Bilo je iznenađujuće to što je spreman prevaliti toliki put kako bi se vidjeli samo na kratko, ali u isto vrijeme stvorilo mi je baš dobro raspoloženje. Pomislio sam si kako ne bi bilo loše da se nađemo možda u Lisabonu ili u nekom drugom mjestu. Inače, dok se nalazimo na cesti rijetko su nam upaljeni mobilni telefoni te je glavni grad Portugala dobra ideja za susret. Od Huelve do najjužnijeg dijela Portugala grada Faroa bili smo udaljeni nekih sto trideset kilometara gdje smo planirali doći u dva dana lagane vožnje. Cesta bijaše pitoma.
Pred samu Španjolsko –Portugalsku granicu slučajno smo došli do informacije da je moguće prijeći granicu malenim trajektom. Između Španjolskog gradića Ayamontea i Portugalskog Villa Real de San Antonio. Rječicu je djelila dvadeset minutna vožnja malenim trajektom u koji jedva stanu tri automobila i pokoji putnik.
Stigli smo u Portugal. Spojivši se na internet u jednom kafiću čuo sam se sa starim, te mi je potvrdio svoj dolazak. Dogovor je bio da ćemo se naći u Lisabonu za dva dana. Zasad nam je sve išlo po planu. Iako smo očekivali gužvu u tom gigantskom gradu radi Uskršnjih blagdana nismo razmišljali o rezervaciji smještaja.
Nalazili smo se gotovo dvije stotine kilometara južno od Lisabona i odlučili taj komad puta prijeći vlakom. No u Farou smo naletjeli na neočekivanu situaciju po pitanju transporta bicikli. Naime, za prijevoz bicikli bilo je potrebnodemontirati kotače s bicikle, te omotati bicikle o nešto kako ne bi došlo do oštećenja. Malo nam je to bilo previše pa smo otišli potražiti neku drugu alternativu. Naravno, postajala je opcija da odvozimo taj komad puta, ali htio sam se osjećati odmorno pri susretu s ocem. Za prijevoz autobusom situacija je ista kao i s vlakom, samo nešto jeftinija. Odlučili smo se za autobus. Tu noć podigli smo kamp u samom gradu Faro, nedaleko od samog centra u gustišu trstika.
Sljedećeg dana obavili smo sve što je bilo potrebno pred sam polazak i krenuli u veliki Lisabon. Očekivao sam da će to pakiranje biti nešto veća gnjavaža, ali za svega pola sata bicikle su bile rastavljene i umotane u celofan i zaštitnu rolu s mjehurićima zraka. Sjeli smo u autobus i krenuli.
Nakon samo pola sata vožnje našli smo se već u unutrašnjosti Portugala i krajolik se znatno promijenio. Godilo mi je sjediti u autobusu i promatrati kretanje. Godila mi je vožnja autobusom. Misao koja mi se tih trenutaka vrtjela po glavi bijaše “kako je lako putovati”. Sjedneš i putuješ, stigneš na odredište, smjestiš se u hotel ili hostel i to je to. Tada, u tom trenutku mi se učinilo kako je takav način putovanja jednostavan. Nije da veličam ovo što mi putujemo biciklima, ali putovati na ovaj način znatno se razlikuje. Naravno, svaki način ima svojih čari, a tako i nedostatke.
Slijedi nastavak: Susret s ocem