Stigli smo do Rimini, mjesta gdje smo planirali pripremiti naš prvi tekst za portale (ides.hr, kigo.hr, punkufer.hr). Trebalo je obraditi fotografije te se javiti radio Rijeci kao što smo prije puta dogovorili.

Tih nekoliko dana, što radi Sagyevog koljena, što radi pritiska koji smo osjećali,  prevladavala je negativna energija. Na trenutke pomišljao sam da ćemo odustati.

Posjetili smo San Marino odmorivši još jedan dan te nastavili put opet odvojeno. Jedina razlika koju smo tada napravili bilo je što smo se dogovorili da više nema pritiska, te da ćemo prihvatiti štogod nam se bude dešavalo i pokušati potražiti riješenje. Napetost je postepeno jenjavala dok nije potpuno iščezla. Nakon mjesta San Benedetto del Tronto, stotinjak kilometara južno od Ancone odvojili smo se od obale i krenuli prema unutrašnjosti Apeninskog poluotoka.

Prelazak Apeninskog gorja stvarao je uzbuđenje uz prisutnost određene doze straha, što radi zime i uspona, što radi vukova i medvjeda. Sagy je odlučio ponovno pokušati pedalirati. Relativno kratka planirana dionica do mjesta Ascoli Piacena opet je aktivirala bol u koljenu. Pretkraj dana shvatismo da ipak još nije vrijeme da vozi. Tek tren prije mraka pronašli smo mjesto za kamp u vlažnom masliniku pored ceste. Dan je bio relativno topao, ali tijekom noći temperatura se spustila na -7 stupnjeva. S količinom vlage koja se spuštala na zemlju kao vosak što curi niz svijeću malo po malo. Do jutra šatori su bili sleđeni.

Ujutro smo se brzinski spakirali. Unatoč žurbi ruke su mi bile promrzle, a  ni stopala više nisam osjećao. Nakon tri kilometara pedaliranja stigli smo u mjesto Mozzanu gdje smo se zbuksali u prvom kafiću na kojeg smo naišli. Naime, dok sam ja pojurio naprijed Sagy, koji nije mogao ni saviti lijevo koljeno, tih par kilometara odvozio je biciklu poput romobila. Priljubili smo se uz radijator i grijali.

Odlučili smo opet se razdvojiti na dan-dva te se naći u Rietiju. Sagy je imao konfuznu varijantu stići tamo vlakom, a ja sam nastavio put biciklom. Oko 10.00 sati pozdravili smo se i razdvojili.

Cijeli dan snažan vjetar me udarao u prsa, te prvih 45 kilometara konstantno uspone, od blagih i kraćih do onih dugih i strmih. Ništa nisam stavio u usta do 13.00 sati stišćući pedale da što prije savladam tu napornu dionicu.

Prošao sam pored mjesta u ruševinama koje je nedavno pogodio potres. Svako toliko nazirao se vojni logor koji je osiguravao civile hranom, te nadzirao stanje u regiji. U jednom od njih sam zastao i pitao gdje bi mogao prespavati. Noć se bližila, a ja sam jedva prešao polovinu puta do Rietia. Baš k’o za peh danas mi je istekla pretplata na telefonu i nisam mogao javiti Sagyu da neću stići po planu.

Pala je noć. Vozio sam prema mjestu Posta gdje sam se nadao nekakvom civiliziranom smještaju. No, na moju žalost mjesto od svega dvjestotinjak stanovnika bilo je gotovo napušteno, a svi raspoloživi kapaciteti smještaja popunjeni vojskom i policijom. Hvatala me slabost od neishranjenosti, umora i hladnoće. I baš u trenutku kada sam već izgubio svaku nadu skupivši snagu da krenem dalje, pored mene se zaustavio automobil sa sredovječnim gospodinom Vicenzzom. Nakon par pokušaja uspio mi je pronaći  prenoćište na 3,5 kilometara udaljenoj farmi.

Obitelj koja na njoj živi bavi se agro-turizmom. Smjestivši se u već dobro ugrijanu sobu, dobrih sat vremena proveo sam pod toplim tušem da bih se potom ljudski najeo. Zamotao sam se sa svim dekama koje su mi bile dostupne u sobi. Bajkovita kuća bijaše udaljena od svih okolnih sela i smještena duboko u Apeninskim šumama. Jedini zvukovi koji su dopirali do mene bili su šuštanje lišća na vjetru, glasanje sove i spokojno zavijanje hladnog vjetra. Super mjesto za odmor.

Sagy je istovremeno također proživljavao svojevrsnu avanturu. Istog dana pješačio je gurajući natovareni bicikl sedam kilometara natrag do Ascoli Piacena. Pošao je prema autobusnom kolodvoru u nadi da će ga uzeti u autobus s prtljagom i biciklom. Parkiravši bicikl primjetio je sumnjivog tipa koji se motao tuda ne skidajući pogled s nje. Izgledalo je k’o da se sprema za krađu. Sumnjivi mladić prišao je Sagyju predstavivši se kao Van Vitelli. Rekao mu je kako nas je još sinoć zapazio i htio upitati gdje putujemo, ali nas nije stigao uhvatiti. On se bavi Cargo biciklima kojima raznosi pakete po svom gradu trudeći se da to zaživi kao alternativa. Počastio je Sagya kavom te pozvao prijatelja Salvadora da pomogne bar taj dan oko smještaja. Sagy tada nije ni slutio da će se za koji tren naći u predivnoj villi na vrhu brežuljka s pogledom na Ascoli.

Naime, ustanovilo se da je Salvadore dobrostojeći Talijan koji “zna s lovom”. Villu mu je uredila poznata talijanska umjetnica, te uživa u spravljanju raznih specijaliteta koje je Sagy imao prilike tog popodneva i večeri kušati. Tako je stigao od zaleđenih šatora na -7 stupnjeva do raskošne ville u manje od 24 sata.

Sljedeći dan stigao sam u Rietti i našao se sa Sagyem oko 13.00 sati. U Riettiu smo ostali sljedeća tri dana kako bih se oporavio od umora i iscrpljenosti. Nakon što sam došao k sebi, odvozio sam stotinjak kilometara do Rima, gdje smo također odlučili ostati koji dan. Ipak je Rim predstavljao centar svijeta, ne kažu valjda uzalud da svi putevi vode u Rim. Odlučili smo uvjeriti se sami u to. Par dana odmora i predaha dobro nam je došlo, te smo zadržavanje u Rimu iskoristili za pripremu novog teksta i fotki.

Impozantne građevine nekad najmoćnijeg imperija, gomila turista, mladih ljudi i beskonačnih zabava. Sve je to već nakon dva dana stvorilo osjećaj koji me nije zadovoljavao. Iako sam se pokušao prilagoditi okruženju, osjećao sam da ono što bi nas moglo ispuniti ne nalazi se ondje. Bar ja to nisam uspio pronaći.

Ipak, proslavili smo Sagyev rođendan u Rimu, te ostali cijeli tjedan u Babylonu.

Nastavak slijedi na linku… Bad & Breakfast

Serijal putopisa Ekspedicija 7 milja