Bijaše sivo, hladno jutro. Vrijeme kada sva živopisna priroda nakon odrađene raskošne vedrine zvukova i boja odlazi na godišnji odmor. Napustivši svu raskoš vedrih boja nastupa suprotno godišnje doba koje nazivamo zima.

Bio sam još u krevetu. Budilica je odavno odzvonila, a mene je obuzeo tupav osjećaj od kojeg se ne mogu ni pomaknuti. Nije se radilo o strahu, ni o euforiji. Obuzelo me nešto potpuno nepoznato. Pomislio sam da je najveća glupost odabrati ovo doba godine za putovanje. Jednostavno je hladno.

Iako smo dobro pripremljeni, nismo stigli ni svu silnu opremu testirati. Dva dana prije starta prvi put smo nakrcali bicikle s gotovo svom opremom. Pomislio sam da bicikli neće izdržati ni prvih deset kilometara. Samo manevriranje grdosijama natovarenim s najmanje 35 kilograma opreme bilo nam je potpuno nepoznato i ulijevalo je brigu. Rama bicikle sumnjivo se savijala pri minimalnom okretanju volana. Konačno, nakon što smo obojica obilno doručkovali i spremili se za put uputismo se s tim grdosijama do bara Plavica odakle ćemo zvanično krenuti i gdje ćemo se jednoga dana vratiti. I krenuli smo…

Prvi dan imali smo dosta zahtjevnu dionicu s usponima oko 1 000 metara visinske razlike, na pojedinim mjestima preko 12 % nagiba. Na jednom usponu od 14% nagiba pomišljao sam – ako to uspijemo prevladati spremni smo na sve i da ćemo sve buduće prepreke uspješno savladati. Prvih par dana probijajući se kroz Istru, kako  su kilometri iza nas iz dana u dan rasli, vrijeme potrebno za postavljanje i pakiranje kampa postepeno se skraćivalo. Napredovali smo.

Kampiranja na divlje u Hrvatskoj bijahu savršena. Druga noć bila je izuzetno zanimljiva jer smo se našli na otvorenom, uvučeni u vreće za spavanje dok se temperatura spuštala na -5 stupnjeva. Šatore je prekrilo inje, a voda u bidonima se zaledila. No, preživjeli smo to bez ikakvih problema.

Trebalo je neko vrijeme da si oformimo system funkcioniranja. Bilo je potrebno međusobno uskladiti sve aktivnosti od same vožnje bicikle, snalaženja pri pronalasku lokacija za kampiranje, fotografiranja i snimanja tijekom dana te pisanja dnevnika i bilješki u večernjim satima. Sve u svemu, nije to predstavljalo neki problem nego su dani u to doba godine bivali sve kraći, a nama bi vrijeme u tim aktivnostima jednostavno proletjelo.

Za četiri dana stigli smo do Trsta te se odmorili dva i pol dana kod naših prijatelja. Kosta i Njeta su nas udomili i nahranili časteći nas raznoraznim delicijama. Saganiću se pojavila bol u koljenu. Mislio je da će nakon dva dana odmora biti sve OK, ali sljedećih dana, na putu do Chioggie bol je i dalje neumoljivo rasla. Pored njegovog bolnog koljena koje je utjecalo na nas obojicu, krajolik kojim smo prolazili bio je siv i sumoran… monoton. Sama pomisao da nismo više u našoj zemlji uništila je ležernost kampiranja na divlje jer smo sljedećih dana tu grešku platili eurima.

Veneciju smo zaobišli vozeći preko minijaturnih otoka Lido di Venezia, Sant Antonio di Pellestrina te navečer stigli u Chioggiu. Saganiću je koljeno potpuno otkazalo. Bolan izraz na njegovom licu dovoljno je govorio o tome. 

Naravno, na takve probleme nismo mogli računati i nismo bili spremni za njih. Najbolje što smo tada obojica mogli učiniti bilo je suočiti se sa situacijom te pronaći najbolji mogući način kako bismo je nadvladali. Pretkraj dana izgledao je toliko iscrpljeno da smo zaključili kako bi bilo pametnije da odradi dionicu-dvije vlakom, umjesto da i dalje forsira koljeno i okonča si put. Razdvajanje nam je obojici teško palo. Još uvijek smo praktički bili na samom početku ove naše avanture, a ništa nije išlo po predviđenom planu.

Nastavak možete čitati na linku: Svi putevi vode u Rim

Serijal putopisa Ekspedicija 7 milja