Ponukani ratom koji se vodi u Jemenu, odlučili smo vam predstaviti povijest ove ponosne zemlje, Povijest Jemena je bila surova, a takva je i današnja situacija u kojoj mnoštvo djece, žena i starijih biva ubijeno ili su prisiljeni napustiti svoje domove zbog rata o kojemu svijet šuti ili ga samo nijemo promatra.

Jemen, država na jugu Arapskoga poluotoka, između Saudijske Arabije (duljina granice 1458 km) na sjeveru i Omana (288 km) na istoku te Crvenoga mora na zapadu i Adenskoga zaljeva (Arapsko more) na jugu i jugoistoku; obuhvaća 528 076 km².

Uzdizanjem antičkih gradova i država u Mezopotamiji i Egiptu, povijesni Jemen postao je područjem susreta tih civilizacija. Rezultat toga bio je razvoj i uzdizanje nekoliko gradova-država od 1200. pr. Kr. do 525. Temelj njihova gospodarstva bilo je poljodjelstvo s razvijenom tehnologijom umjetnog natapanja te posrednička uloga u trgovini mirodijama, miomirisima, zlatom i drugom robom između Mediterana, Bliskog istoka i Indije. U sjevernom Jemenu razvile su se država Minejaca i kraljevstvo Sabejaca, a u južnom Jemenu države Kataban i Hadramaut (I. tisućljeće pr. Kr.). Kraljevstvo Sabejaca od VI. do II. st. pr. Kr. osvojilo je cijelu južnu Arabiju. God. 115. nju su pokorili Himjariti, čiji su kraljevi (kraljevi od Sabe ili kraljevi od Himjara) vladali Jemenom do 525. Sabejski i himjaritski Jemen bio je u doba Rimljana poznat kao Arabia felix (sretna Arabija).

Nakon Himjarita Jemenom je vladala etiopska aksumska država (od 525), novoperzijska država dinastije Sasanida (od 575) i Arapi, koji su pod Muhamedom osvojili sjeverni Jemen (632), a pod Abu Bakrom južni Jemen (634). Do polovice VII. st. islam je postao dominantna religija. Od 750. Jemen je bio pod vlašću abasidskoga kalifata. Raspadom središnje uprave u kalifatu vlast u Jemenu osvojila je šijitska sekta zaidita, po kojoj je ime dobila dinastija njezinih imama. Njezini su članovi, uz prekide, obnašali državničke dužnosti od 860. do 1962. God. 1173. vlast u Jemenu osvojila je egipatska dinastija Ajubida, a 1229. turkmenska dinastija Rasulida (dinastija ajubidskih pokrajinskih upravitelja). Tijekom vladavine Rasulida bio je ostvaren sveukupni gospodarski, kulturni i znanstveni napredak.

Vladari te dinastije nosili su od 1258. titulu kalifa. Od 1454. sjevernim Jemenom vladali su egipatski Mameluci, a južnim Jemenom dinastija Tahirida. Godine 1517. Osmansko Carstvo započelo je osvajanje Jemena, koje je završilo oko 1538. U sklopu Osmanskoga Carstva Jemen je bio autonoman sultanat i glavni uzgajivač kave. God. 1635., pod vodstvom imama dinastije Zaidita, izbio je ustanak u kojem je bila oslobođena cijela zemlja. Zaiditi su vladali južnim Jemenom do 1738., kada je on pripao sultanu od Laheja, a 1839. Velikoj Britaniji koja je uspostavila Adenski protektorat (od 1937. krunska kolonija). U sjevernom Jemenu zaiditska se vlast održala sve do 1872., kada je Osmansko Carstvo započelo ponovno osvajati to područje radi zaštite posjeda u Arabiji. Protiv osmanske vlasti već je 1892. izbio prvi ustanak.
Foto: Tradicionalna gradnja stambenih objekata u Jemenu – Mufaddalqn

Nakon pobjeda nad Osmanlijama, koje je jemenska vojska pod vodstvom imama Jahje (Yaḥya; 1904–48) izvojevala u ustancima 1904–05. i 1911., osmanska uprava dodijelila je Jemenu autonomiju, a imamu Yahyi priznala vladarski naslov. Nakon raspada Osmanskoga Carstva 1918. proglašeno je Kraljevstvo Jemen. Neovisnost države potvrđena je 1924. mirovnim ugovorom u Lausannei. Sukob sa Saudijskom Arabijom riješen je sporazumom u Taifu, 20. V. 1934., kojim je saudijski kralj priznao neovisnost Jemena, a Jemen se odrekao svojih pretenzija na Asir. Za II. svjetskog rata Jemen je prekinuo diplomatske odnose sa zemljama Osovine. Nakon svršetka rata, 1945., Jemen je bio suosnivač Arapske lige.

Podjela na tzv. Sjeverni i Južni Jemen održala se do ujedinjenja 1990. U polufeudalnom i teokratskom Sjevernome Jemenu vlast je do veljače 1948. zadržao imam Jahja. Kada je bio ubijen, naslijedio ga je sin Ahmed; u međunarodnim odnosima on je zagovarao nesvrstanost (1955. zaključio je ugovor o prijateljstvu sa SSSR-om, a 1956. vojni sporazum sa Saudijskom Arabijom i Egiptom). Tijekom 1958–61. Sjeverni se Jemen priključio državnom savezu Egipta i Sirije (Ujedinjena Arapska Republika). Nakon Ahmedove smrti u rujnu 1962., njegov sin i nasljednik Muhamad al-Badr (Muḥammad al-Badr) svrgnut je vojnim udarom koji je vodio Abdulah Salal (‘Abd Allāh Sallāl); 26. IX. 1962. proglašena je Arapska Republika Jemen, a Salal je postao prvim predsjednikom (s podrškom Egipta i SSSR-a). Uz pomoć Saudijske Arabije i Jordana, al-Badr je organizirao pobunu koja je prerasla u građanski rat.

Povlačenjem egipatskih trupa 1967 (oko 50 000 vojnika) režim je oslabljen a Salal je srušen vojnim udarom u studenome 1967; vlast je preuzeo Abdurahman al-Irjani (‘Abd al-Raḥmān al-Iryānī). Al-Badrove snage nastavile su pružati otpor; posredovanjem Saudijske Arabije 1970. dogovoreno je primirje. Nasilne smjene vlasti događale su se ponovno 1974., 1977. i 1978. Od lipnja 1978. vlada Ali Abdulah Salih (‘Alī ‘Abd Allāh Ṣāliḥ); politički je stabilizirao Sjeverni Jemen uz pomoć Saudijske Arabije, a potom i SSSR-a, s kojim je 1984. zaključio ugovor o prijateljstvu (pojedine plemenske skupine nastavile su pružati otpor vlastima). Tijekom 1980-ih Salihov se režim povezao i sa zapadnim zemljama te liberalizirao politički sustav.

Južni je Jemen nakon II. svjetskog rata ostao pod britanskom upravom. Početkom 1959. u zapadnom dijelu Adena (tadašnje britanske krunske kolonije) osnovana je Federacija Južnoarabijskih Emirata, od travnja 1962. preimenovana u Federaciju Južne Arabije; početkom 1963. priključen joj je i Aden. Nekoliko vojno-političkih pokreta borilo se za neovisnost (dijelom su ratovali i međusobno); Nacionalna oslobodilačka fronta (NLF) nadzirala je 1967. većinu teritorija. Kada se britanska vojska povukla (nakon 128 godina britanske kolonijalne vladavine), 30. XI. 1967. proglašena je Narodna Republika Južni Jemen; predsjednikom je postao Kahtan Muhamad al-Šabi (Qaḥṭan Muḥammad al-Ša‘abī).

Uspostavljen je jednopartijski režim NLF-a i, po uzoru na komunističke zemlje, provedene su društvene reforme (ukinuto je ropstvo na otoku Sokotri, dijelom je provedena nacionalizacija i dr.). Južni je Jemen 30. XI. 1970. preimenovan u Narodnu Demokratsku Republiku Jemen; predsjednik Predsjedničkoga vijeća postao je (1971) Salim Ali Rubaji (S. ‘Alī Rubayi). Od polovice 1960-ih izbijali su privremeni sukobi sa Sjevernim Jemenom zbog sporne granice; snažniji su bili 1972., a nakon primirja započeli su pregovori o ujedinjenju jemenskih država. Pregovore su otežavale ideološke razlike, plemenska razjedinjenost, pogranični spor (izazvao je sukobe i 1979), interesi susjednih država i velesila i dr. Saudijska Arabija protivila se ujedinjenju (od 1934. u teritorijalnom je sporu s oba Jemena) i ljevičarskomu režimu Južnoga Jemena, u kojem je SSSR tijekom 1970-ih uspostavio svoje vojne baze (u Adenu, na Sokotri i dr.).

God. 1978. došlo je do vojnog udara u Južnome Jemenu; Rubaji je bio ubijen, a vlast su preuzeli Ali al-Nasir Muhamad (‘Alī al-Nāṣir Muḥammad) i Abd al-Fatah Ismail (‘Abd al-Fattāḥ Ismā‘īl) (NLF je 1978. preimenovan u Jemensku socijalističku stranku). Ugovorom iz 1979. uspostavljena je dugoročna ekonomska i vojna suradnja sa SSSR-om. U sukobu vladajućih frakcija, u travnju 1980. pobijedio je Ali Nasir Muhamad (on je učvrstio jednopartijski režim), ali je 1986. zbog novih obračuna otišao iz zemlje; SSSR je posredovao među zaraćenim stranama, a na vlast je došao Hajdar Abu Bakr al-Atas (Haydar Abū Bakr al-‘Attās). Pod utjecajem promjena u SSSR-u, Južni je Jemen potkraj 1980-ih napustio ljevičarski radikalnu politiku.

Ujedinjenje jemenskih država u Republiku Jemen proglašeno je 22. V. 1990; predsjednikom je postao Ali Abdulah Salih, a premijerom Hajdar Abu Bakr al-Atas. U Zaljevskome ratu (1990–91) Jemen je podržavao Irak i pogoršao odnose sa Saudijskom Arabijom, SAD-om i američkim saveznicima. God. 1992. riješio je pogranični spor s Omanom. Na prvim izborima u travnju 1993. najviše je glasova osvojila Salihova stranka Opći narodni kongres (stvorena je koalicijska vlada).

Sučeljavanja oko podjele vlasti i načina integracije zemlje izazvala su oružane sukobe u veljači 1994; separatistički je djelovao Salihov zamjenik Ali Salim al-Bid (‘Alī Salim al-Biḍ; vođa Jemenske socijalističke stranke), koji je neuspješno proglasio neovisnost bivšega Južnoga Jemena (poražen je u travnju 1994). Zbog sporne morske granice prema Eritreji događali su se povremeno od sredine 1990-ih oružani incidenti; spor je riješen međunarodnom arbitražom 1998. Na izborima 1999., koje je opozicija bojkotirala, Salih je ponovno postao predsjednikom (reizabran je 2006).

Dugotrajni teritorijalni spor sa Saudijskom Arabijom sporazumno je riješen u lipnju 2000. Početkom 2000-ih vlasti su poduzele vojne akcije protiv odmetničkih plemenskih skupina i ekstremnih islamističkih organizacija (u protuterorističkoj borbi povremeno su bile angažirane i američke snage). Nakon masovnih prosvjeda i oružane pobune potkraj 2011. Salih je odstupio s vlasti. Od 2012. predsjednik je Abd al Rab Mansur al Hadi (potpredsjednik od 1994). Nastavljena je politička nestabilnost (održane su plemenske milicije), a vojska nema nadzor nad cijelim državnim teritorijem. Šijitski pobunjenici iz plemena Houthi (Huti) kontroliraju sjeverozapadno područje s uporištem u pokrajini Sa’dah; u rujnu 2014. obnavljaju sukobe sa sunitskim naoružanim skupinama i ulaze u Sanu.

Slijedili su neuspjeli pregovori o podjeli vlasti; u siječnju 2015. oboren je al Hadijev režim (koji je podupirala Saudijska Arabija), te su obnovljeni sukobi. U ožujku 2015. započeli su zrakoplovni napadi Saudijske Arabije i saveznika na pobunjeničke šijitske snage (u Sani, oko Adena i dr.). Prema procjenama UN-a do lipnja 2015. bilo je oko 2800 poginulih (polovinu čine civili), te oko milijun raseljenih.

Izvor: enciklopedija.hr