Lokva je posebno, malo i zatvoreno vodeno stanište poluprirodnog, umjetnog ili najrjeđe prirodnog porijekla. Za nastanak, porijeklo i izgled takvih staništa najveći utjecaj je imao čovjek i njegove potrebe te njegovo djelovanje i djelovanje njegove stoke. Lokva nije močvara. Lokvu je čovjek stvorio i održavao zbog svog opstanka na kršu. Čovjekovim ne čišćenjem, ne dodavanjem vapna, ne košenjem i bez ispaše stoke Lokve odumiru. Lokve trebaju čovjeka i njegovu prisutnost jer inače trajno nestaju, a sa staništem nestaju i nama toliko dragocjeni vodozemci, gmazovi, kukci, ptice, sisavci.

Istra je područje gdje se voda ne zadržava duže vremena zbog velike propusnosti terena. Stoga je nestašica vode, prije svega za istarskog čovika i njegovu stoku u mnogim dijelovima Istre ponukala ljude da stvore i održavaju poluprirodne i umjetne lokve nasipavajući nepropustan sloj gline u prirodna krška udubljenja ili iskopana udubljenja tanjuraste forme kako kišnica ne bi otjecala odnosno kako bi se skupljala i zadržavala u njima. Tako je Istrijan stvorio ovaj jedinstveni eko sustav u kršu.

Ponekad su to bile jedine zalihe slatke vode u istarskom podneblju. Ta je voda služila kao jedini izvor pitke vode za lokalno stanovništvo,napajanje stoke, gašenje požara, zalijevanje povrtlarskih kultura, pranje rublja, ali kao jedini dostupni izvor vode ubrzo je postala stanište i izvor pitke vode za mnoge divlje biljke i životinje.

Danas, kad je većina prirodnih vodenih staništa onečišćena ili trajno izgubljena, lokve mogu biti (a to najčešće i jesu) posljednje utočište nekih autohtonih vodenih životinja, kako vodozemaca, tako gmazova i kukaca zbog kojih su baš iz ovdje navedenih razloga životinje i biljke vrlo rijetke i ugrožene jer ovise o lokvama odnosno vodi u njima. Zato su Lokve i jedno od najvrjednijih staništa uopće.

Staništa za najugroženije vrste životinja i bilja koje obitava u njima vezane su uz njih zbog svoje reprodukcije. Sada, kad čovjek u Istri ima bolje izvore vode (vodovod, cisterne) lokva za čovjeka nije toliko važna i njena primarna uloga zbog koje ih je čovjek vjekovima gradio,održavao i upravljao njima postaje sekundarna. No, ne smijemo zanemariti činjenicu da postaje (ostaje) primarna onim životinjskim i biljnim vrstama koje su je naselile tijekom vremena, živjele u lokvi i oko nje zajedno sa čovjekom.

Isti taj čovjek zanemarivši njihovo jedino stanište svojom nebrigom o lokvama prepušta pretvaranje lokvi u bezlične baruštine zaraštene vodenim biljem raznim korovima kupinom, trnjem, bršljanom, pavitinom te na kraju presušivanjem lokve zbog ne čišćenja naplavnog materijala kojeg donose kiše i vjetar. Takva lokva za koju čovjek ne skrbi ubrzo prestaje biti lokva. I tako bez čovjekovog utjecaja, rada i djelovanja ubrzo nestaje stanište za brojna ugrožene i rijetka živa bića. Dakle, lokve su iznimno važne za eko sustav krškog područja.

Osim toga, lokva je sastavni dio tipičnog istarskog ruralnog krajobraza i kao takva je dio cjeline sa suhozidima, kažunima, istarskim kamenim kućama, selima, rubovima gradova, a ponekad i samih gradova. Primjer je Rovinj. Današnji trg na Lokvi u Rovinju se nalazi na početku najpoznatije rovinjske ulice Carrera. Ta lokva je nažalost prije nešto više od stopedeset godina morala ustupiti svoje mjesto daljnjem širenju grada, ali su bitnost iste za opstanak grada kroz povijest Rovinježi obilježili davajući ime prometno najfrekventnijem rovinjskom trgu Lokva odnosno Kal.

Kal je sastavni dio kulturnog identiteta Istre koja je vezana za opstanak istarskog čovjeka i njegove stoke u vodom siromašnoj Istri. Istarski čovjek je vjekovima bio težak, maslinar, vinogradar ribar i pastir.

Istra je povijesno poznata ne samo po dobrom vinu i kvalitetnom maslinovom ulju, već i po svojim autohtonim pasminama koza, ovaca, magaraca i nadasve po istarskom govedu. Razvoj stočarstva u Istri kroz povijest je vezan upravo za lokvu, na lokvi je istarski čovik napajao svoju stoku. Razvojem stočarstva Istrijan je imao potrebu da gradi još lokvi i tako je po Istri bilo razasuto više od 2000 lokvi koje su osiguravale neophodnu vodu za stoku kroz povijest. Bez lokvi nema stočarstva i bez stočarstva ne bi bilo lokvi.

KAL – udruga za zaštitu i obnovu vodenih staništa u Istarskoj županiji  sa sjedištem u Žminju utemeljena je na povijesnoj tradiciji gospodarenja lokvama s ciljem održivog gospodarenja vodnim resursima u kršu, zaštitom vodenih staništa, kulturne baštine i krajobraznih vrijednosti, te obnovom starinskim metodama i ekološkim materijalom. Udruga KAL jedina je udruga na području Republike Hrvatske koja se bavi očuvanjem lokvi, a osnovao ju je  Alen Čikada 2012. godine.

Zahvaljujemo se Udruzi KAL na dragocjenim informacijama i foto-materijalima jer bez njih ne bismo bili u mogućnosti obraditi ovu temu, a o njihovom djelovanju i istarskim lokvama još ćemo pisati. U međuvremenu,  njihove aktivnosti možete pratiti na Facebook-stranici: Udruga Kal 

Fotografije: Udruga KAL