Prisilna migracija Cherokeeja započela je 1800-ih godina. Neki Cherokee, poznati kao Starosjedioci 1817.godine dobrovoljno su preselili u zemlje Arkansasa gdje su uspostavili miran način života. Međutim, 1830-tih godina bili su prisiljeni preseliti se u rezervat.

Cherokee su do tada obrađivali zemlju u svojim plodnim dolinama, plesali svadbene plesove u proljeće kad novi život klija u zemlji i kad su jelen i košuta, pijevac i paunica zaneseni svojim ritualima plodnosti. U jesen, kad bi prvi mraz okrenuo tikve, bojao lišće u crveno i stvrdnuo zrna žita održavali su svečanost zahvaljivanja na žetvi.  Zimi su išli u lov i uvijek od biljaka i životinja za sebe uzeli samo onoliko koliko im je trebalo, vjerni Putu plemena Cherokee.

Došli su vladini vojnici i rekli im neka potpišu papir. Rekli su im da taj papir znači sigurnost da će bijeli doseljenici znati gdje se smiju naseljavati, a gdje je zemlja plemena Cherokee koju ne smiju dirati. Nakon što su potpisali papir, došlo je još više vladinih vojnika. Imali su puške, a na puškama su bili pričvršćeni dugi noževi. Vojnici su rekli da je papir promijenio riječi koje su bile na njemu. Riječi su sad govorile da pleme Cherokee mora napustiti svoje doline, svoje domove i svoje planine, te da mora otići daleko u smjeru zalazećeg sunca, gdje je vlada predvidjela drugu zemlju za pleme Cherokee, zemlju koju bijeli čovjek nije htio. Bilo je to tijekom hladne zime 1838. godine. Krenuli su na put dug 1600 kilometara.

Vojnici su opkolili veliku dolinu. Noću su se mogle vidjeti njihove logorske vatre koje su gorjele u obruču oko doline. Puškama su satjerali pleme Cherokee u obruč. Doveli su Cherokeeje iz drugih dolina i s planina, u hordama, kao stoku satjeravši ih u obruč. Dugo su ih tu skupljali, a onda su, kad je većina plemena Cherokee bila opkoljena, dovezli kola i mazge i rekli im da se mogu kolima odvesti u zemlju zalazećeg sunca. Pleme Cherokee više ništa nije posjedovalo. 

Nisu se ukrcali u kola i zato su nešto uspjeli sačuvati. To se ne može ni vidjeti, ni nositi, ni jesti, ali nešto su sačuvali. Nisu se vozili. Nisu jahali. Hodali su. Vladini vojnici su jahali ispred njih, pokraj njih, iza njih. Muškarci plemena Cherokee su hodali i gledali ravno pred sebe i nisu gledali ni u zemlju, ni u vojnike. Njihove žene i djeca slijedili su ih i nisu gledali vojnike. Za njima su tandrkala prazna kola koja nisu služila ničemu. Kola nisu mogla ukrasti dušu plemena Cherokee. Zemlja im je bila ukradena, njihova domovina, ali pleme Cherokee nije dopustilo da im kola ukradu dušu.

Dok su prolazili kroz naselja bijelog čovjeka, ljudi su stajali uz rub puta i gledali ih. U početku su se smijali. Kako su Cherokee glupi, hodaju pješke, a prazna kola tandrču iza njih. Cherokee nisu okrenuli glave na njihov smijeh i uskoro je smijeh prestao. Nakon nekog vremena počeli su umirati. Njihova duša nije umrla, niti je izgubila snagu. Umirala su djeca, starci i bolesni. U početku su im vojnici dopuštali da se zaustave sahraniti mrtve. Ali onda ih je sve više i više umiralo – na stotine, na tisuće. Više od jedne trećine plemena Cherokee pomrlo je za vrijeme marša. Onda su im vojnici rekli da mrtve smiju sahranjivati svaki treći dan. Jer vojnicima se žurilo, htjeli su što prije obaviti tu stvar s plemenom Cherokee. Vojnici su rekli da mrtve mogu natovariti u kola, ali Cherokee su ih odbili staviti u kola bijelog čovjeka. Hodali su i nosili svoje mrtve.

Dječak je nosio svoju mrtvu sestricu i noću spavao na zemlji pokraj nje. Ujutro bi je ponovo uzeo u naručje i hodao dalje. Muž je nosio svoju mrtvu ženu. Sin je nosio svoju mrtvu majku, svog oca. Majka je nosila svoju mrtvu bebu. Nosili su ih u naručju. I hodali. I nisu okretali glave, nisu gledali ni vojnike, ni ljude koji su stajali uz rub ceste i promatrali kolonu kako prolazi. Neki od tih ljudi su plakali. Ali Cherokee nisu plakali. Nisu pokazivali svoj plač. Nisu htjeli bijelom čovjeku pokazati svoju dušu, kao što se nisu htjeli ni voziti u kolima. Taj je marš nazvan “Marš suza”. Ne zato što su Cherokee plakali jer oni nisu plakali. Ljudi su taj marš nazvali Marš suza jer to zvuči romantično i opisuje tugu onih koji su stajali uz rub ceste i promatrali kolonu. Marš smrti ne zvuči romantično.

Ne može se pisati poezija o ukočenoj mrtvoj bebi u rukama svoje majke, o otvorenim bebinim očima koje bulje u plavo nebo, dok majka hoda. Ne može se pjevati pjesma o ocu koji na zemlju polaže teret mrtvog tijela svoje žene da bi ležao pokraj njega preko noći i ustao i nosio ga dalje sljedećeg jutra… oca koji kaže svom najstarijem sinu da ponese mrtvo tijelo svog najmlađeg brata. I da ne gleda… ne govori… ne plače… da se sjeća planina. To ne bi bila lijepa pjesma. Zato taj marš zovu Marš suza.

Posvećeno plemenu Cherokee

Više informacija potražite na linku: Cherokee