Najveća priča o drveću

Ono prvo bijaše, još iz prajuhe izronilo je iz velikih voda, još jako maleno, krenulo je za boljim životom i pustilo korijenje u toplu i vlažnu zemlju i okrenulo se suncu, da, tu mi je dobro, tu ću živjeti i bit ću dom tisućama drugi bića… i bi tako… pusti drveće lišće po nebeskom svodu.

Primilo je drveće pod svoje krošnje sve nas, bilo nam je dom, sklonište, svježina i toplina, hranilo nas je drveće, pojilo, milovalo i ljubilo, disalo za nas i u nama.

Drveće i dalje stoji, ima ga puno manje nego kada je bilo dom naš, mislimo kako ga više ne trebamo. O kako se samo varamo, simbioza naša bit je opstanka.

Dokle smo doveli naš suživot, posjekli smo ga, spalili i ponizili, kiselim kišama uzeli smo mu radost življenja, a drveće samo čeka i čeka, kako je uvijek strpljivo i postojano samo ono znalo čekati, čeka dan kada ćemo mu se vratiti s osmijehom na licu, s razigranim pokretima i željom za ravnopravnim suživotom.

I zato odi do pustopoljine, klekni i iskopaj malu rupu, napravi temelj za snažno korijenje i obnovi savez između sebe i drveća, stavi tu mladicu u iskopanu rupu, s rukama snažno utisni zemlju, neka ti kane kap znoja s čela i onda tiho prati njen razvoj, budi čuvar njen, jer razvoj mladice je tvoj i naš zalog za budućnost.

Facebook komentari

komentara

Komentirajte

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.