Dan prije polaska dogovorili smo naći se u 8,30 h na mjestu gdje su se sva planiranja, dogovaranja i ideje događale. U kafiću ”Plavica”. Ujedno i mjesto ako ste putnik/avanturist i tražite zanimljive ljude, dobru ponudu pive, raznoliku glazbu i ugodnu energiju, tamo ćete to vrlo vjerojatno pronaći.

Večer prije, od osjećaja euforije, uzbuđenja i straha, mislio sam da neću moći zaspati. Dogodilo se baš suprotno, zaspao sam ranije nego inače. U 6,00 h budilica je zazvonila. Otvorio sam oči i skočio iz kreveta k’o iz praćke i popio kavu. To je jutro mirisalo na avanturu koju ću sljedećih dana tek otkrivati na putu u nepoznato. Jedva sam čekao krenuti. Nona me došla pozdraviti s vrećom punom hrane koju nisam imao gdje zbuksat, a i sama bicikla s prtljagom nije bila baš laka. Pozdravio sam se s njom i otišao do Plavice. Ubrzo je došao Dean i kad sam vidio njegovu biciklu natovarenu do vrha i bisege koje tegli shvatio sam da je to to, avantura počinje. Popili smo cugu, pozdravili se s Harisom i Krešom i ACTION!! Avantura je krenula!!

Za dobro jutro, na početnim kilometrima pedaliranja, čekao nas je uspon. Za nekoga tko ne pedalira često, i ne tako sitan. Prešli smo to i nastavili do trajektnog pristaništa Merag gdje smo s otoka Cresa prešli na otok Krk. Vožnja Krkom bila je lakša, bez velikih uzbrdica, a kako sam tad prvi put vozio biciklu a da nisam na Cresu, osjećao sam se fantastično. Nakon prelaska Krčkog mosta stali smo da bismo napravili malu pauzu, osušili se na suncu od znoja i pogledali na karti koliko nas još kilometara čeka do finiša prvog dana.

Nastavili smo vožnju Jadranskom magistralom i to je moj prvi put pedaliranja na kopnu. Promet se promijenio. Susretali smo puno auta, kamiona i motora. Bilo je cool primati pozitivne pozdrave na cesti od ljudi koji bi nam tu i tamo potrubili i podigli palac gore u smislu ”push push ili bravo”. Unatoč prometu na koji nisam navikao, magistrala je do tad bila lagana za pedalirati. Oko 15,00 h došli smo do Novog Vinodolskog. Tražio sam dućan gdje bih mogao kupiti zračnice ako mi se negdje probuši guma, ali ljudi koje sam pitao ili nisu znali za takav dućan, ili su mi govorili da takav, i to dućan sa svom mogućom opremom za bicikle, postoji u Crikvenici, 9 km prije Novog Vinodolskog.

Nisam se htio vraćati, a i sam sam si bio kriv što nisam rezervnu zračnicu uzeo sa sobom još dok sam mogao i imao vremena. Vjerovao sam da ću u sljedećem mjestu sigurno pronaći ono što mi treba. Tu sam „pojeo govno“.

16,30 h Senj (111km)

Stigli smo u Senj nakon 111 kilometara. To je bila i točka do koje smo mislili stići. Sve se događalo onako kako smo željeli (do tad). Dean je pod hitno htio otići do pekarnice po nešto slatko, a ja sam otišao u potragu za zračnicom. Nije mi trebalo puno vremena. Prvog čovjeka na kojeg sam naletio tražio sam neku informaciju o dućanu za bicikle i dok sam mu objašnjavao što mi treba, to je čuo drugi slučajni prolaznik i ponudio mi pomoć. STYLE! Nazvao je svog frienda koj se bavi bicikliranjem i pitao ga za zračnicu i postoji li kakav dućan sa zračnicama. Čovjek s kojim je pričao na telefon zove se Francesco, a on je tražio promjer mojeg kotača. Kako se i nisam baš dovoljno spremio ni informirao o biciklama, nisam imao pojma ništa o promjerima. Baš tad, slučajno ili zato jer je univerzum takav… neki čovjek koji je prolazio pored mene dok sam ja raspravljao s Francescom oko kotača, čuo je razgovor i prišao mi rekavši: „Čuj stari, slučajno sam sad tu prolazio i čuo sam da ne znaš koji ti je promjer kotača, a ja se bavim bicikliranjem i to ti je sigurno fi 26”. Ostao sam u čudu. Odakle sad ovaj tip… Uglavnom, Francescu sam potvrdio promjer i rekao mi je da me čeka sa zračnicom nedaleko mjesta gdje sam se tad nalazio. Odpedalirao sam još nešto sitno do njega. Poklonio mi je zračnicu, pozvao na pivu sa svojim amigosima, ali na žalost morao sam odbiti jer vrijeme je prolazilo, a Dean me čekao. Morali smo izaći iz Senja i pronaći mjesto gdje ćemo podići kamp. Zahvalio sam se i pozdravio ga, razmijenili smo kontakte i zaželio mi je sretan put. Došao sam do Deana, otišli smo do dućana po pive i još neke stvari koje su nam trebale.

Nekoliko kilometara iznad Senja u smjeru Žute Lokve, vidio sam vijadukt i odlučio da se za svaki slučaj tamo smjestimo jer prognoza za sljedeći dan nije baš bila najbolja. Podigli smo šator, napuhali karimate i smjestili se u vreće za spavanje. Noge su mi malo napadali grčevi, ali ništa strašno. Nakon dvije pive zavukao sam se u vreću do grla i odlutao u snove!

Prvi dan finished!!

Hvala ti!!!

Oscar Piljek