Otok Pag ostavio je na nas snažan dojam ambijentalne bjeline. Čini se da prevladava bjelina u svim mogućim nijansama na najrazvedenijem otoku Jadranskog mora. Bijeli kamen, bijele vapnenačke stijene, bijele vjetrenjače, bijeli brodovi, bijeli oblaci, paški sir, paška čipka, grad Pag, Sveti Vid, paška sol, mnoštvo suhozida, ovce, rt Fortica te u konačnici i sam Paški most. Uzevši u obzir činjenicu da je zbog jake bure cijeli otok prekriven posolicom iz Velebitskog kanala sva ta bjelina dobije smisao. Usred plavog Jadrana pod nebeskim plavetnilom još snažnije caruje blještava bjelina Paga.

Gledajući Pag danas doista je teško povjerovati da su ovaj otok bogate i burne povijesti u pradavna vremena Rimljani nazivali “zlatnim otokom” kada su ga zatekli pod bogatim zelenim šumskim pokrovom. Od nekad bujne vegetacije na otoku ostalo je samo oko 3,5 % šumskog pokrova dok su nepregledni pašnjaci nezamjetljivi u kamenjaru dolomita, lapora i sipara. 

Puštanjem Paškog mosta u promet 17. studenog, 1968. godine za stanovnike otoka Paga započinje jedan potpuno drugačiji život. Paški most snažno je utjecao na razvoj gospodarstva i turizma. Preko paškog mosta stigli su na Pag i osobni automobili. Prvi među njima stigao je legendarni fićo čiji je vlasnik bio vrsni paški ovčar Ivo Festini Madona.

Dužina paškog mosta iznosi 301 metar, a širina 9 metara. Raspon luka od armiranog betona povezuje rt Oštroljak s rtom Forticom, te iznosi 193 metra i uzdiže se tridesetak metara nad morem. Otkako je Paški most povezao otok s kopnom život otočana postao je puno jednostavniji. Danas preko Paškog mosta dnevno prometuje više tisuća automobila, a o ljetnoj sezoni da i ne govorimo. Tako danas Pag živi život poluotoka postojan u svojoj bjelini okruženoj plavetnilom.