Planine me zovu i ja moram poći. Nisam ja potrebna planini već je ona potrebna meni. Tek kada se popnem na planinu vidim puno jasnije, dišem slobodnije i osjećam se potpunije. Ona mi pruža osjećaj slobode, izlaz iz zone programirane predvidivosti i privida beskompromisnih ograničenja. U planini možeš biti potpuno sam sa spoznajom povezanosti sa svime što te okružuje u svemiru. Boravak u planini i pogled s planine omogućuje ti jasnije horizonte, bolje vidike i otvara neke sasvim nove još neotkrivene bezvremenske dimenzije.

Planinu ne možeš upoznati, koliko god ti se činilo da ona statično i nepomično obitava u prostoru, zaleđena u vremenu. Možeš joj se vraćati iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz godine u godinu, a ona će biti uvijek bar za nijansu drugačija jer sve na njoj živi svojim nezaustavljivim, a ipak tako skladnim ritmom. Pa tako i ti s planinom i uz nju živiš za tren intenzivnije i potpunije. Upijaš te trenutke i nosiš ih sa sobom vječno. Postali su sastavni dio tebe.

S planine jasnije vidiš širinu, daljinu i dubinu svijeta koji te okružuje i svega što počiva unutar tebe samoga. Tamo sve dobije neku novu dozu mudrosti koja postaje neotuđivi dio tebe pa je nosiš sa sobom pri svakom povratku. Ukoliko ne možeš izaći iz svojih cipela, odskitaj sa njima na neko bolje i ljepše mjesto gdje je tišina potpuno ispunjena, gdje je zrak rjeđi i čišći i gdje su boje puno jasnije. Tamo ćeš otkriti da nisi nikada i nigdje usamljen koliko god bio sam. Tamo ćeš bez zadrške izuti svoje cipele čak i ako ti nisu nimalo neudobne kako bi i svojim stopalima priuštio potpuni užitak slobode. I nakon što jednom siđeš s planine sanjati ćeš o povratku i vraćati ćeš se opet i opet… Jer taj zov planine se nikada ne gasi i nikad ne jenjava. On živi u tebi i s tobom, sveprisutan u sadašnjosti.