HRVATSKA

Gorski kotar

Svakih nekoliko minuta gledamo na kartu, sve smo bliže granici, nervoza raste. Prijelaz se nalazi na ledini Čabarska polica. Stojimo u čudu jer na granici nema ni ograde ni patrole. Ne zadržavamo se već žurno nastavljamo makadamom oštro uzbrdo, svjesni da još uvijek netko može doći i pokvariti nam planove. Tek nakon više od sat vremena smo odahnuli.
Na jednom smo račvanju legli na torbe i skinuli gojzerice. Tu se naš put sastao s Goranskim planinarskim putem, otprilike na polovici dnevne dionice. Znajući da smo prešli granicu i da više nema stresa, nismo se zamarali činjenicom da nas čeka još nekoliko sati monotonog hodanja pustim krajolikom. Iza sebe smo ostavili Sloveniju. Sa svojih 80 kilometara, ruta Via Dinarice u toj je zemlji najkraća.

Hrvatska je dionica najduža i prolazi kroz tri nacionalna parka. Dok bezbrižno nabijamo kilometražu po laganom terenu, planiramo pohod na prvi nacionalni park koji nas čeka, Risnjak. Nekoliko kilometara prije Platka, otvara nam se pogled na Snežnik. Izgledao je poprilično daleko. Iza nas je dan od okruglih 30 kilometara. S obzirom na pozitivna iskustva, odlučili smo noćiti u Malom domu Platak. Svega tjedan dana prije, tu sam upoznao svog suputnika Antu.

Vlasnik tog privatnog doma, gospodin Brkić, znao je za naš pohod pa nas je i očeivao.
Ta večer nikako nije mogla biti obična. Kad je vidio naše ruksake, stolu je prišao nepoznat mladić. Upitao nas je kamo idemo. Oduševljen našim odgovorom, rekao je da i on planinari od Samoborskog gorja do Učke. Trasira vlastitu rutu „Croatian way“ u duljini od 350 kilometara. Društvo mu pravi djevojka Lexie, podrijetlom s Novog Zelanda. Radilo se o sudbini ili običnoj slučajnosti, bilo je lijepo sresti još jednu osobu koja živi van svoje zone komfora. Budući da je iz Delnica ponudio nam je smještaj za idući dan.

Večer je bila prekratka za razgovor sa zanimljivim parom pa smo nastavili i uz doručak. Uz obostranu želju da nas putem prati sreća pozdravljamo se do iduće prilike. Put odmah zalazi u šumu, koja nas je štitila od suncem okupanog prijepodneva. Šarolika i živopisna staza vodi sve do Schlosserovog doma ispod Velikog Risnjaka. U zasigurno najprepoznatljivijem hrvatskom planinarskom domu zatječemo samo Vesnu Devčić. Domaćica nas je s osmijehom ponudila planinskim čajem. U prizemlju doma nalaze se blagovaonica, kuhinja, sanitarni čvor i zimska soba. Na katu su sobe s krevetima, a na tavanu grupna ležišta. Ostavljamo torbe u domu i krećemo u kratki, ali strmi uspon.

Pred izlazak na sam vrh, staza je osigurana sajlama. Slikovit vrh sa svojih 1528 metara nudi prekrasan vidikovac na sve strane. Lijepo vrijeme omogućilo nam je duže zadržavanje na stjenovitom vrhu. Tek što sam krenuo natrag na putu mi se našao poskok. Par sekundi smo nepomično stajali, dok se on nije ležerno zavukao u nisko raslinje. Vesna mi je kasnije rekla da on već godinama živi gore i da se često pojavljuje.

Nakon kratkog odmora krećemo u dvosatni hod put Jelenja. Nagrađeni prekrasnim vremenom, uživamo u spuštanju kroz šumu. Točno na stotom kilometru nailazimo na drvenu kolibu na čijem trijemu ručamo. Nedaleko od kolibe prolazi stara magistrala koja spaja Zagreb i Rijeku. Kratko smo hodali njome, sve dok nismo došli do puta koji vodi prema Tuhobiću. Tu stiže prvo razočaranje.
Strmi je put bio veoma slabo označen. Što smo se više penjali, to je teren bio zapušteniji. Put više nije bio vidljiv. Većinom smo planinarili u kratkim hlačama, no ovaj je teren zahtijevao duge. Na gole noge navlačimo gamaše, zbog straha od zmija.

Šumoviti greben prekriven je medvjeđim lukom. Iako je jestiv i intenzivnog mirisa, može dovesti do dehidracije. Naposljetku izbijamo na vrh. Prvi put vidimo Jadransko more pa loš teren pada u zaborav. Izležavamo se na vrhu promatrajući kvarnerski arhipelag i Učku s druge strane zaljeva. Istovremeno je to prvi put da osjećamo nešto jači umor. S vrha se spuštamo ponovo u šumu. Ispod nas je prolazio tunel na autocesti A1, a pored autoputa prolazi staza. Zbog blizine jezera Lepenica komaraca ima na bacanje, a moja im je krv bila naročito slatka. Mazao sam se slojevima kreme, ali nije pomoglo.

Iako smo očekivali lakši teren za kraj dana, ipak je slijedio uspon do sela Benkovac Fužinski odakle zovemo kontakt u Delnicama. Nakon sela ostaje još spust asfaltiranom cestom koja vodi do Fužina, slikovitog naselja sa 1500 stanovnika idealnog za nabavku zaliha. Nakon cjelodnevnog planinarenja, hodanje po asfaltu udara u mozak. Na ulazu u Fužine dočekuje nas Filip koji nas vodi u Delnice k ljubaznim domaćinima koji su nam otvorili svoja vrata.

Sutradan napuštamo Fužine hodajući uz Bajersko jezero. Cilj nam je bio preko Burnog Bitoraja stići do Mrkoplja. Malo prije prelaska pruge nalazi se izvor vode koja rashlađuje najtopliji dan do sad. Prelaskom pruge, staza nastavlja makadamom. Hodamo pomalo razočarani jer se uglavnom krećemo makadamom, a priželjkivali smo više planinarskih puteva i kozjih staza. Tješimo se činjenicom da smo još na početku i da će toga biti više u danima koji slijede.

Staza se blago uspinje pa neprimjetno dobivamo na visini. U početku smo okruženi slikovitim ledinama, da bi naposljetku zašli u šumu. Tamo nas dočekuje prizor koji nijedan ljubitelj prirode ne voli vidjeti – veliki broj posječenih stabala. Šume su životna zajednica drveća, grmlja i šumskih životinja, čija se staništa uništavaju nekontroliranom sječom. Neka od tih stabala na sebi su imala i markacije. Stabla su ležala na sredini puta pa smo ih morali zaobilaziti. Bio je to klasičan primjer čovjeka kao najvećeg predatora. No, ništa nismo mogli promijeniti. Zamišljeni, krećemo oštrim usponom kroz bukovu šumu. Staza je prohodna i dobro markirana. Zrake sunca su se probijale kroz krošnje, dajući šumi pozlaćeni sjaj.

Pauzu za ručak odlučili smo napraviti kod planinarskog skloništa Bitorajka. Sklonište je zapravo brvnara, s blagovaonicom u prizemlju i spavaonicom za desetak osoba u potkrovlju. Na fotografijama izgleda privlačno, no u stvarnosti je jako zapuštena i morbidna. Od skloništa kojem sam se veselio, doživio sam veliko razočaranje.
Raspitujući se o Gorskom Kotaru prije polaska, saznali smo da su staze i skloništa uvelike zapostavljeni. Nažalost to se pokazalo točnim, ne samo tog dana, već i u danima koji su slijedili. Odmarajući ispred skloništa obuzeo me neki čudan, pomalo sablasan osjećaj. Pauza je stoga bila kratka te smo se vrlo brzo uputili na vrh Burnog Bitoraja udaljen svega nekoliko minuta. Taj dio je potpuno prekriven medvjeđim lukom. Ante je veliki ljubitelj te biljke, no meni nije izgledala primamljivo.

Vrh se nalazi na 1385 metara visine, a ime duguje čestim i snažnim naletima bure. Okružen šumom, sam vrh je stjenovit. Za sunčanog dana otvara se pogled na preostali dio Gorskog kotara. Nastojim staviti u drugi plan sve negativno viđeno tokom uspona.

Vrh nije izražen, već je dugi kraški greben. Hodajući njime otprilike sat vremena ne gubimo na visini. Dalje od vrha put postaje nepristupačniji. Slično kao i dan prije na Tuhobiću – staza uopće nije održavana što nas prilično frustrira. Pri sad već strmom silasku, srušena stabla nam predstavljaju prepreke. Ponovno nevoljko navlačim gamaše. U slučaju ugriza zmije, bolje ih je imati. Prethodni dani i katastrofalan teren dovode do prvih bolova i žuljeva na nogama. Prvi put posežem za prvom pomoći. Flasteri „Compeed“ su provjereno najbolja preventiva. Fleksibilni i prozirni, stavljaju se već pri prvim znakovima nastanka žulja. Iscrpljeni, odmaramo na jednom od mnogih srušenih stabala. Došlo je do zasićenja, vrijeme je da uzmemo prvi slobodan dan i malo se oporavimo. Svaki je korak postao težak, s nestrpljenjem smo iščekivali dolazak u Mrkopalj.

Mrkopalj se smjestio na zapadnim obroncima Velike Kapele. To je malena općina, koja odiše planinskim životom. Jako je važno tu obnoviti zalihe jer slijede dani izvan civilizacije. Jedan od rijetkih lokala je planinarski dom gospođe Rade u Tuku, gdje smo planirali prenoćiti. Karizmatična Rada počastila nas je s puno zanimljivih tema pa smo se zadržali duže od predviđenog. Bol u nogama se pojačavala, a pred nama je još bilo tri i pol kilometra do planinarskog doma. Lokalna cesta do Tuka uzimala nam je zadnje atome snage pa smo u dom stigli tek u večernjim satima.
Dom nosi ime „Bijele stijene“ i otvoren je čitave godine. I ovog smo puta bili jedini gosti, no za razliku od domara u Sloveniji, ovaj je bio veoma druželjubiv. Grijanje na katu nije radilo jer nisu očekivali goste pa smo bili primorani otuširati se hladnom vodom. S druge strane, nakon tako teškog dana, hladan tuš nas je vratio u život. Lovačke priče koje nam je pričao naš domar potrajale su do sitnih sati.

Šesti je dan bio određen za prvu pauzu. Dane odmora smo odlučili raditi po dogovoru, ovisno o tome kako se osjećamo. Tijelo treba odmor, a svakodnevno forsiranje bi sigurno dovelo do ozljede. Osim toga, bez pauza lakše dođe i do eventualnih psihičkih kriza. Računajući prijeđenu kilometražu u proteklih pet dana, došli smo do prosjeka od 30 kilometara na dan. Optimalno bi ipak bilo prelaziti nešto manje udaljenosti.

Odmaramo od planinarenja, no dan pauze ipak nije samo izležavanje u krevetu. Pomno se planiraju dani koji slijede, nabavljaju se zalihe i pere prljavo rublje. U popodnevnim satima očekivao sam prvu posjetu logistike. Iz Pule dolazi Tomislav, momak s kojim sam u zadnje dvije godine imao nekoliko zajedničkih tura po Alpama. S njegovim dolaskom isplanirali smo i roštilj. Ugodno i mirno sunčano jutro na terasi ispred doma poremetio je dolazak malog autobusa. Iskreno smo se nadali da nisu planinari jer nam je prijao naš mir. Međutim, ostatak dana ipak nismo proveli sami.

Autobus je bio pun osoba starije životne dobi za koje je i samostalni silazak iz autobusa predstavljao izazov. Ante i ja smo zbunjeno promatrali tu veselu povorku. Riječ je bila o privatnom planinarskom društvu iz Zagreba. Da stvar bude još zanimljivija, vozač se doimao kao najstariji. Većina je u rukama držala bocu mineralne ili bocu Cole, no nadaleko je poznato da se na našim prostorima u tim bocama drži rakija.

Jutarnji sati, a oni već poprilično ozareni. Naš je domar imao dosta posla na šanku. Mirno jutro se brzo pretvorilo u privatni party penzionera. Iako nismo ista generacija, nismo imali ni izbora pa smo se pridružili. Osim uživanja u alkoholu, cilj im je bio doći do Matić poljane (za one koji mogu). Ostatak se držao šanka.
Druženje sa zaigranom ekipom morao sam prekinuti zbog poziva s radija. Sva sreća da nisam išao uživo jer me u potpunosti svladala trema. Dogovorili smo se da ću sve natuknice napisati na papir pa ćemo navečer pokušati ponovo. Nisam mogao ni slutiti da će biti tako teško odgovarati na sasvim obična pitanja.

Budući da polovica društva nije imala snage ići do Matić poljane, kao plan B su izabrali izlet u obližnje Begovo Razdolje. Zanimljivost tog mjestašca je da je najviše naseljeno mjesto u Hrvatskoj. Kako putem prolaze kroz Mrkopalj, zamolili smo ih za prijevoz. U Tuku nema trgovine, a mi smo se morali opskrbiti za iduće dane. Tu se i pozdravljamo s društvom koje nam je neplanirano obilježilo dan. Odlazimo u oskudno opremljenu trgovinu i pješice se vraćamo iz Mrkoplja.

Kasnije od dogovorenog dolazi i Tomislav te pristavljamo roštilj. Iako još nije prošlo ni tjedan dana, mi smo izgledali kao da meso nismo vidjeli mjesecima. Svjesni smo da u dobroj hrani nećemo uživati neko vrijeme. Ograničen vremenom, Tomislav se nije dugo zadržavao. Iskoristio sam priliku da se riješim viška opreme koja mi je samo predstavljala teret. To se pokazalo kao dobar potez, torba je bila lakša i imao sam više mjesta. Njegov sam odlazak doživio pomalo nostalgično znajući da, što južnije budemo odmicali, to ću manje imati prilike vidjeti osobe koje poznajem. Na ruti kroz Hercegovinu čeka me rodni kraj, ali do tamo treba proći još jako puno vremena…

Ispisavši natuknice, zovem radijsku voditeljicu da ponovno pokušamo napraviti intervju. Ovaj put je ipak bilo uspješno. Nakon razgovora sjedio sam zamišljeno na krevetu, uviđajući da ipak činim nešto drugačije. Planinarenje je bio moj identitet. Prijao mi je taj intervju i nadao sam se da će moja priča biti motivacija drugima i uvod u svijet planinarenja.

Dva dana prije nas u sličnu se avanturu upustila i Hana Geder, Slovenka koja je sama, sa svojim psom, krenula na Via Adriaticu. Staza koja vodi od rta Kamenjak na jugu Istre pa sve do Prevlake na krajnjem jugu Hrvatske u cijelosti je duga nešto više od 1000 kilometara. Kad god sam imao priliku, pratio sam njen pothvat. Zbog zahtjevnog terena kroz Gorski Kotar odlučio sam joj se javiti preko Facebooka. U tom trenutku nitko nije mogao znati kako će se naše dopisivanje pretvoriti u veliko prijateljstvo te da će nam se putevi samo nekoliko dana kasnije spojiti…

Večer smo iskoristili grijući se uz ognjište. Bio je to dan odmora bez odmora! Na zidu je stajala stara karta bivše Jugoslavije. Zamišljenom linijom pratio sam put koji nas čeka. S velikim nestrpljenjem sam iščekivao jutro i nastavak avanture. Ako je prije bilo ikakve sumnje, one su se sada raspršile – Via Dinarica bila je jedna od najboljih odluka koje sam donio u svom životu. Više ne sanjam, sada živim!

U zoru napuštamo dom i krećemo u srce Gorskog Kotara. Dobrim makadamskim putem iz sela strmo se uspinjemo prema Matić poljani. Lijep je osjećaj ponovo biti na stazi. S prvim sunčevim zrakama dolazimo do poljane, mjesta svjedoka tragične povijesti. Prilikom marša 1944. godine tu se smrznula kolona partizana. Njima u čast u središnjem se dijelu nalazi spomenik. Poljanu krasi 26 monolita u nizu koji simboliziraju nesretni događaj. Selo Tuk je na manje od pola sata, ali oni nisu izbjegli zlu sudbinu.

Od poljane dva sata hodamo makadamom, koji gotovo i da nema ozbiljniju visinsku razliku. Na putu se nalazi lovačka kuća „Plana“, idealna za predah na putu prema Bijelim i Samarskim stijenama. Prolazeći kroz šumu, uživamo u jutarnjem cvrkutanju ptica. Naposljetku stižemo do skretanja za Samarske stijene gdje je uspon izraženiji. Ususret nam je došao prilično iscrpljen par iz Njemačke. Kroz razgovor smo doznali da već nekoliko dana planinare po Gorskom Kotaru. Cilj im je bio doći do planinarskog skloništa „Miroslav Hirtz“na Bijelim stijenama. Pošto je i nama to bila usputna stanica, pozvali smo ih da nam se pridruže. Međutim naša ideja da do tamo dođemo kroz Vihoraški put nije im se svidjela. Smatrali su da su previše umorni, a spomenuta staza je prilično zahtjevna. Dogovorili smo susret popodne u skloništu.

Ušli smo u strogi rezervat Bijelih i Samarskih stijena. Oko nas su dominirale vapnenačke stijene na čijim se vrhovima mogu vidjeti stabla smreke, bukve i jele. Duboko među klisurama, tražili smo meni najljepše hrvatsko sklonište. Ispod jedne od okomitih stijena, smješten u polušpilji, na 1174 metra nadmorske visine nalazi se Ratkovo sklonište, slikovita mala brvnara koja prima 12 gostiju. Prije samog ulaska u nju, čovjek mora zastati na trenutak i diviti se tom malom remek djelu. Unutrašnjost ima neku posebnu toplinu. Središtem prostorije dominira peć, idealno mjesto za ručak i odmor. Jedini minus je slaba opskrbljenost vodom. Ni cijeli vikend proveden u tom skloništu ne bi bio dovoljan, no to smo morali ostaviti za neku drugu priliku…

Od najljepšeg skloništa do najljepšeg planinarskog puta. Vihoraški put vodi od Ratkovog skloništa prema Bijelim stijenama. Na nekim je mjestima toliko usko da veliki ruksaci ne mogu proći. Ne samo da su nam ruksaci stvarali probleme, već je počela padati i kiša. Staza je raznolika, puna uspona i silazaka. Mokre stijene i lišće predstavljali su potencijalnu opasnost od pada. Nismo ni slutili da nam slijede možda i dva najteža dana na cijelom putu.

Velike količine snijega koje su pale ove zime, ostavile su traga u krajoliku. Veliki broj stabla se srušio i predstavljao nam prepreke. Sve nas je to iscrpilo i psihički i fizički. U jednom smo trenutku izgubili markacije. Zbog dubokih litica u kojima smo se nalazili, zakazao je i GPS. Naša se orijentacija svela na osjećaj. Udarac egu bila je i činjenica da smo se izgubili na jednoj od najposjećenijih i najbolje markiranih staza regije. Nekoliko smo se puta spuštali i penjali na isto mjesto.

Naposljetku smo pronašli markaciju i stigli do „Ljuske“, najatraktivnijeg dijela Vihoraškog puta. Na tom su dijelu postavljene ljestve i sajle, a prolaz je toliko uzak da smo ruksake skinuli s leđa. Pri silasku niz stijenu, gubim ravnotežu i padam. Srećom, osim male posjekotine na ruci i rane koju sam morao dezinficirati, nije bilo većih posljedica. Nije dugo prošlo kad je i Ante doživio istu sudbinu. Kako je pao, tako je i nastavio ležati. Iscrpljeni i blatnjavi ostali smo tako neko vrijeme i samo ležali na tlu.
S obzirom na sve, počeli smo sumnjati da ćemo taj dan stići do kuće Stalak.

Podno vrha Bijelih stijena ostavljamo ruksake. Pristup vrhu veoma je strm, ali je osiguran sajlama. Iako je visok samo 1335 m s vrha se pruža lijep pogled na sve strane. Zabrinuo nas je taman oblak koji je dolazio sa sjevera pa se žurno spuštamo s te goleme, okomite stijene. Naposljetku dolazimo do skloništa „Miroslav Hirtz“. Kako smo i očekivali, Njemci su već bili tamo. Kiša koja je ponovo počela padati, natjerala nas je da ozbiljno razmislimo o ostanku u tom skloništu, kao i ležeran razgovor sa zanimljivim parom kojem je želja u godinu dana obići što više zemalja…
Kako su naši planovi za taj dan bili prijeći više od trenutačne kilometraže, a zaliha smo imali samo za dva dana, odlučili smo nastaviti dalje.

Napunili smo boce vodom iz bunara u neposrednoj blizini. Poslijepodne je već odmaknulo, a nama je ostao uspon na Veliku Javornicu. Nije prošlo puno vremena prije nego je počela grmljavina. Put kroz šumu postajao je sve zapušteniji. Kabanicu sam potpuno uništio probijajući se kroz nisko raslinje. Velika Javornica je šumovita i nije od onih vrhova koji će vas ostaviti bez daha. Ispod jedne devastirane nadstrešnice, sad već potpuno slomljeni, uzimamo kratak predah prije završnog silaska.

Staza više nije postojala, a ja sam nizao psovke jednu za drugom. Naposljetku smo izbili na makadam, ali tu nije bio kraj našim mukama – slijedio je sat vremena borbe s dubokim blatom. Malo prije mraka izlazimo na cestu koja povezuje Novi Vinodolski i Jasenak. Na prijevoju se nalazi napuštena šumska lugarnica jednim dijelom uređena kao planinarska kuća. Večer prije stupili smo u kontakt s članovima planinarskog društva „Strlež“ kako bismo najavili dolazak, ali odbili su nas pod izgovorom da im je predaleko dolaziti samo zbog nas i objasnili gdje se nalazi pitka voda.
Usprkos donekle depresivnom ambijentu, veselila nas je činjenica da ćemo prvi put spavati u šatoru.

Dok je Ante raspremao šator, ja sam izvlačio vodu iz bunara. Kako nije bilo kante morao sam improvizirati. Vezao sam posudu od plinskog plamenika s gurtnom, ali u jednom smo potezu uspijevali izvući vrlo malu količinu vode. Za dvije boce od dvije litre trebalo mi je više od pola sata.
Voda je bila puna kukaca pa smo je najprije morali prokuhati. Zatim smo skuhali juhu i tjesteninu. Dehidrirana hrana je izvrsna u slučaju da nemate mogućnost za konkretan obrok. Noć pod vedrim nebom u šatoru, bez signala, uvučeni u vreće za spavanje. Prvi put vadim MP3 pa uživamo u domaćim baladama. Na ovu vrstu putovanja se ne kreće bez vanjskog punjača. Iako su bili poprilično teški, obojica smo imali po jedan od 20.000 miliampera. S njima smo mogli provesti više dana van dohvata električnih izvora. Osim mobitela, morali smo svakodnevno puniti i GPS uređaj, čeone lampe, sat, a sada i moj MP3.

Umjesto sunca koje sam priželjkivao, ujutro nas je dočekala magla. Šator je izvana bio potpuno natopljen od velike količine vlage. Kako nismo imali najljepše uspomene od prethodnog dana, jedva smo čekali završiti s Kapelanskom planinarskom zaobilaznicom. Neugodni žuljevi i ukočen vrat u kombinaciji sa sivilom krajolika, loše su utjecali na moje raspoloženje. Nimalo nisam bio zainteresiran za dan koji je bio pred nama, motivirala me samo činjenica da bi predvečer trebali ugledati njegovo visočanstvo Velebit.

Zalihe vode su bile male, ali nismo namjeravali ponovo improvizirati kako bi izvadili vodu punu insekata. Na nešto više od sat i pol hoda nalazi se planinarsko sklonište „Duliba“, pored kojeg je cisterna s vodom pa smo odlučili odgoditi doručak dok ne stignemo do tamo. Put od kuće Stalak obilježio je prilično blatnjav teren, no manje nego prethodni dan. Sklonište Duliba preslika je Bitorajke, čak i zapuštenije. Osim miševa mislim da već dugo vremena nitko tamo nije noćio. Cisterna s vodom bila je identična kao prethodna, samo s nešto manje insekata. Nismo imali vremena za prokuhavanje, već smo pili kroz filter. Nikad mi doručak nije tako prisjeo.

Planinarska društva koja djeluju na području Gorskog Kotara u potpunosti su podbacila. Staze i infrastruktura su većinom zapušteni, a Kapelanski put na nekim mjestima zapravo i ne postoji. Bili smo spremni na sve, ali nismo krili razočaranje stanjem koje smo zatekli u ovoj inače prekrasnoj regiji.
Od Dulibe još neko vrijeme pratimo makadam da bi nakon pola sata došli do strme planinarske staze koja kroz bujnu vegetaciju vodi na Kolovratske stijene. Prije samog vrha ostavljamo torbe. Završni uspon je po stijeni, s pogledom na osamljeni Kolovratski greben u srcu šumskog prostranstva. Tu su dva istaknuta vrha, a mi smo se uspeli na sjeverni. Nakon dva dana hvatamo slab signal te nalazimo kontakt za sklonište u Krivom Putu, no nitko nam se javlja.

Da nećemo lako ugledati Velebit i more otkrili smo odmah pri silasku s vrha. Nakon grebena – „deja vu“. Put je u potpunosti zarastao. Magla je postajala sve gušća pa se nismo mogli orijentirati. Baš kad ne treba izdao nas je i GPS koji nas nije uspio locirati. Nekako na osjećaj, pokušali smo sami stvoriti vlastiti put. Držeći se zamišljene linije, probijali smo se kroz gusto grmlje. Dalje nas je gurala činjenica da nas svaki sljedeći korak može dovesti do makadama i napuštanja vjerojatno najzapostavljenijeg dijela „Via Dinarice“. No kakva bi to priča bila kad bi sve bilo idealno?
Izlaskom na toliko očekivani put, u nama se ponovo budi zadovoljstvo, koje raspršuje čak i maglu.

Ostaje nam još dosta za hodati do Krivog Puta, ali staza je sada izgledala kao autoput. Neko vrijeme hodamo kroz u šumu, sve do sela Alan. Nekoliko vremešnih lokalaca odmjerava nas od glave do pete, što je uobičajeno u zabačenim naseljima. Nije nam smetalo, dapače, prijalo nam je vidjeti da smo opet u civilizaciji. Suncem okupani izlazimo na čistinu odakle opet vidimo more. To je i službeno označilo zatvaranje uvodnog poglavlja našeg putovanja. Slijede dani na najljepšoj hrvatskoj planini, divu Velebitu.

Bilo je prekrasno sjediti na proplanku i opušteno gledati Kvarnersko priobalje. Da smo imali veće zalihe definitivno bi tu podigli šator i noćili. No nastavljamo dalje prema naselju. Smješteno u senjskom zaleđu, naselje je raštrkano. Na samom ulazu u Krivi put nalazimo gostionu kontroverznog imena – „Ćuna“. Nekoliko lokalnih pivopija odmah nas žica za turu pića. Imali smo veliku želju pojesti nešto „na žlicu.“ Međutim, punašna konobarica nam je rekla da nemaju ništa kuhano za jesti. Na upit o skloništu koje se nalazi u selu, dobili smo odgovor da je zaključano. Još veći problem je bilo to što nema niti jedne trgovine u krugu od desetak kilometara. Za povoljnu cijenu dala nam je obilato natrpanu platu koja nam vraća energiju. Premda je već bilo kasno popodne, odlučujemo ići do prijevoja Vratnik.

Put do tamo spada u Senjsku planinarsku obilaznicu. Sat vremena hoda od Krivog puta, s prvim pogledom na Velebit, stižemo i do našeg 200. kilometra. No umjesto lagane šetnje, morali smo bježati od nesocijaliziranih šarplaninaca. Ta je pasmina oštre ćudi, u što smo se i sami uvjerili. Smijemo se u trku, premda nije bilo nimalo ugodno. Na našu sreću pastir ih je ipak uspio smiriti. Odmah mi je bilo jasno kako je Krivi Put dobio ime.

Turu od čak 13 sati i 35 kilometara završavamo na Vratniku. Odmah iznad prijevoja nalazi se vidikovac s kojeg promatramo zalazak sunca. Ostali smo bez vode, a u ruksaku su bile još samo konzerve koje su služile kao zlatna rezerva. Nismo imali izbora pa smo morali stopirati u smjeru Senja. Dok smo čekali s prstom u zraku, uhvatila nas je noć. Već smo počeli razmišljati o tome kako ćemo ujutro biti bez vode. Međutim, sreća nam se osmjehnula. Staje nam mladi par iz Senja.

Naša priča ih se dojmila pa postavljaju mnogo pitanja. Toliko smo bili prljavi i znojni da je djevojka odmah otvorila prozor. Pomalo neugodnu situaciju Ante je razbio dalmatinskim humorom. Ne samo da su nas vozili, nego su nam i našli smještaj kod Filipove rodbine koja ima apartmane. Cijena od 250 kuna za sobu izgleda puno, no čekao nas je topli tuš i udoban krevet. Smještaj je izgledao kao apoteka, najluksuzniji u dva mjeseca našeg putovanja.

Prije početka puta nisam očekivao da ću imati priliku toliko puta spavati u toplom i udobnom krevetu. Nisam se žalio, ali unutarnji glas je šaptao da to nije baš ono što želim… Lijepo je ispružiti se i naspavati, no ja sam se ipak češće zamišljao u šatoru ili po skloništima. Znam da prema jugu, naročito kad napustimo Hrvatsku, ovakvog luksuza baš i neće biti.
Filip je prihvatio ulogu lokalnog vodiča pa nas navečer izvodi do grada. Nismo bili gladni, ali svejedno odlazimo na slasni cheesburger. Dodatne smo kalorije opravdali činjenicom da u danima koji slijede nećemo imati priliku jesti takvu hranu.

U tom trenutku dobivam poruku od Hane: „Kićo, u Krivom Putu sam!“ Budući da Via Adriatica ne prolazi kroz Gorski Kotar, već prati obalu, nadoknadila je dva dana hoda i sustigla nas. Dok smo mi bili na Platku, ona je bila na Učkoj. Društvo joj je tih dana pravio prijatelj Gregor iz Ljubljane.
Te su se večeri naši planovi promijenili. Dogovorili smo se da ćemo Velebit proći zajedno, u sedam dana hoda. S nestrpljenjem sam čekao jutro da je upoznam.

Velebit

Idućeg jutra nismo morali žuriti. S Hanom smo se trebali naći na Vratniku. Njeni su roditelji dolazili iz Slovenije kako bi joj dali dodatnu podršku i dostavili zalihe za iduće dane. Kako su išli preko Senja, dogovorili smo se da će nas pokupiti i povesti do prijevoja.

Nikad mi nije bilo teže ustati iz kreveta. Bol u nogama je bila neizdrživa. U supermarketu obnavljamo zalihe. Nismo uzimali previše jer nam idući dan u posjet dolaze Antini Kočari. Uz jutarnju kavu, dočekali smo Hanine roditelje, vedre ljude koji nisu krili ponos zbog njene odluke o samostalnom prelasku staze uz hrvatsku obalu. S njima je i bio pas Border Collie, pasmina koja se smatra jednom od najinteligentnijih. Zbog posjeta veterinaru morao je pauzirati dionicu od Grobničkih Alpa do Vratnika, ali Pan je opet bio spreman za pustolovine po planinama.

Pri dolasku na Vratnik, nismo čekali ni pet minuta kad su se u našem vidokrugu pojavili Hana i Gregor. Sa strane sam promatrao navalu emocija kod njenih roditelja. Bili su ponosni koliko i zabrinuti. Čim ju je primijetio, Pan je živnuo i pojurio joj u susret, mašući repom u znak pozdrava. Dok su trajali ti lijepi obiteljski trenuci, razmišljao sam o svojoj obitelji, naročito o svojoj majci. Znao sam da dijeli istu sudbinu kao i Hanini roditelji. Svjestan toga, sa svakim signalom sam joj javljao gdje sam i kako se osjećam. Doduše, tajio sam od nje bolove i žuljeve. Samo sam želio da zna da sam dobro i da sam sretan.

Hana je bila baš kakvom sam je i zamišljao – vesela i puna života, jednostavna i skromna. Nismo se dugo zadržali na Vratniku. Gregor je rekao da će nam se priključiti na Dinari, ako tada još budemo planinarili s Hanom. S roditeljima za leđima, prelazimo cestu i zalazimo na makadamski put. Još pod dojmom svega, već prvih 500 metara smo skrenuli sa puta. Kako smo se morali vratiti, zbog neugodnosti smo čekali da Hanini roditelji odu.

Potez od Vratnika do Oltara prvi su koraci po Velebitu. Nije to naročito atraktivno područje. Iako će se većina planinara, posebno oni koji idu na Velebitski planinarski put, složiti da je Zavižan početak, to ipak nije točno. Taj najsjeverniji dio Velebita poznat je pod nazivom Senjsko bilo. Hodajući makadamom koji se lagano uspinje počinje padati kiša. Nakon sat vremena stižemo do vikendice na rubu provalije odakle se jasno vidi Senj i njegova tvrđava. Morali smo raditi češće pauze jer je Hana tog dana krenula s prednosti od osam kilometara. Dnevno bi u prosjeku prelazila dvadesetak kilometara pa se bojala da će joj do Zavižana biti prenaporno.

Nedaleko od vikendice opet se susrećemo s namrgođenim psima. Ovi su bili vezani, ali imali smo dojam da se lako mogu otrgnuti od lanca. Brzim koracima ulazimo u šumu, gdje staza kreće s ozbiljnijim usponom. Zapuhani izlazimo iz šume i ponovno vidimo more. Zbog kiše se ne uspinjemo na obližnji vrh Jadićev plan, već nastavljamo makadamom prema Oltarima. Pan je neumorno trčao oko nas. Hodajući na začelju, bilo mi je drago vidjeti da je naše društvo postalo četveročlano. 

Kiša mi je kvarila raspoloženje, nije nas poštedjela ni dana. Ljetni pljusak praćen grmljavinom dočekao nas je na samom ulazu u Oltare, maleno planinarsko selo na 940 metara do kojeg vodi i cesta iz Svetog Jurja. U selu se nalazi i planinska kuća. Budući da je bila zatvorena, zaklon smo pronašli na njenoj terasi. Zbog lošeg vremena, kalkulirali smo kako dignuti šatore u slučaju da moramo ostati. Pana sam potkupljivao dajući mu čvarke ispod stola.

Sat vremena poslije, kiša je napokon stala pa smo krenuli na završni uspon prema Zavižanu. Put iz sela kratko vodi cestom, a zatim se odvaja na put za nacionalni park Sjeverni Velebit. Nakon pola sata zavižanskom cestom skreće se na planinarski put. Put ima izraženiju visinsku razliku, no lako je prohodan. Nakon sat vremena stižemo do ulaza u nacionalni park. Kako nikog nije bilo na rampi, potajice smo prošli. Međutim, moja grižnja savjesti koštala nas je karte.

Vratio sam se i ušao u kućicu najaviti naš posjet parku. Iako sam mislio da će nas rendžer propustiti besplatno, s obzirom na naš poduhvat, ipak nam je naplatio. Ni vodička majica koju je Ante imao na sebi nije ga izuzela od plaćanja ulaza. Vodiči u većini slučajeva ne plaćaju ulaz, no rendžer mu je objasnio da to vrijedi samo za organizirane izlete. Pomalo sarkastično, zaželio nam je ugodan boravak. Moje poštenje udarilo je na naš budžet. Nije riječ o velikoj svoti novca, ali kad si mjesecima na putu, a nemaš nikakve prihode, radije bi nešto i uštedio.

Od rampe ponovo kreće strmi planinarski put uz travnate livade Vučijaka. Na 1549 m nadmorske visine nalazi se planinarski dom Zavižan. U sklopu doma nalazi se i najstarija meterološka stanica u Hrvatskoj koja datira iz 1953. g. Kako je Velebit prirodna granica između primorske i kontinentalne klime, ne čude česti ekstremni vremenski uvjeti.

Brzo ostavljamo stvari u spavaonici te kratkim usponom idemo na Veliku Kosu (1622 m.). S vrha se pruža prekrasan pogled na otoke Rab, Goli otok, Prvić i Krk. Tople boje zalaska sunca, iznad najljepšeg mora na svijetu – tu se ljepotu ne može opisati. U tišini smo sjedili i gledali, kao hipnotizirani, punili srca uspomenama. Svi su problemi u tom trenutku nestali. Jedino što se lagano kretalo bilo je Sunce, koje je polako nestajalo na horizontu.

Kako je padala noć, tako je padala i temperatura, pa se vraćamo u dom. Nažalost, kućni red doma nije dozvoljavao životinje. Pošto Pan ima tek deset mjeseci i jako je vezan za Hanu, odlučila je spavati u šatoru. Teško je za očekivati da će na cijelom putu svi imati razuma po tom pitanju i izići vam ususret. Naša je idila nakratko bila narušena. Bilo kako bilo, nismo dopustili negativnoj energiji da nas obuzme. Nastavili smo druženje u blagavaonici, odmah pokraj hodnika, u kojem je odmarao Pan.

Jubilarni deseti dan. Polako sve prelazi u rutinu. Svakodnevno planinarenje postalo je način života. Žuljevi i bolovi nastali u Gorskom Kotaru postaju prošlost. Prvo buđenje na Velebitu sunčano je i toplo. Imamo slobodno jutro jer čekamo da dođu Kočari. Oduševljen sinoćnjim zalaskom, ponovo odlazim na Veliku kosu. Osim na more, lijep je pogled i na suprotnu stranu, prema kotlini te vrhu Rajinac i Veliki Zavižan. Sjedim i gledam u smjeru Istre. Nije prošlo puno od odlaska, no volio bih vidjeti obitelj i najuži krug prijatelja.

Ako se odlučite za ovaj stil života, morate u jednoj mjeri ohladiti osjećaje. Ma koliko fizička spremnost bila važna, važna je i ona psihička. Ona je ta koja kontrolira sve, od trenutačnih osjećaja do tjeranja vlastitog tijela na pomjeranje granica. Noge su samo alat, kojem mozak daje naredbe. Koliko god bile umorne, neće stati dok to glava ne odluči.

Nisam krenuo na ovaj put da upoznam sebe. To je glupost. Baš zato što sebe poznajem, tu sam gdje jesam. Tražio sam bijeg iz grada. Ne pripadam tamo. Ne uklapam se u moderni način života. Planina je moj poziv, moj dom. Godinama sam tražio način kako se svidjeti drugima, zapostavljajući ono što ja želim. Žudio sam za iskrenom ljubavi, no ona me je zaobilazila, štoviše, nikad se nije ni dogodila. Vjera u onog gore davala mi je snage da oprostim ocu kojeg nikad nisam upoznao. Kad sam s osamnaest godina odlučio da ga želim upoznati, doznao sam nešto što me je u potpunosti dokrajčilo… Izgubio sam kontrolu nad sobom. Uslijedila je depresija, borio sam se za vlastiti život. No to je od mene učinilo osobu kakva sam danas. Sitnice me čine sretnim. Živim onako kako sam oduvijek želio.

Minimalan je rizik uputiti se na ovu avanturu u usporedbi s tim koliko je gradska rutina zastrašujuća. Kada promijeniš „ja želim“ u „ja hoću“, nađeš se na putu uspjeha. Stojeći na jednom od najljepših vidikovaca na Velebitu, uživam u svom trenutku, kojeg sam ostvario hrabrošću da uopće krenem. Živim svoj san! Kao da je ova staza gumica koja briše sve ono loše iz moje prošlosti…
Nakon pola sata koje sam posvetio sebi i svojim mislima, vraćam se prema domu. Preda mnom je galopiralo dvadesetak divljih konja. Bio je to prizor koji oduzima dah. Na livadi pred domom širili smo podloge kad se s parkirališta začula buka. Veselo društvo Sinjana uspinjalo se prema domu. Njih dvadesetak je mirni Zavižan pretvorilo u veliki bazar.

Tek iza podne svi krećemo prema Rossijevom skloništu. Na 15-ak minuta hoda od doma nalazi se botanički vrt i skretanje za vrh Veliki Zavižan. Hodamo još kratko gdje na rubu Zavižanske kotline dolazimo na početak najpoznatije hrvatske staze. Premužićeva staza pravo je remek djelo. Prvih 16 km prolazi kroz nacionalni park, i upravo tu je najatraktivnija. Hodajući kroz surovi krš, divimo se stazi izgrađenoj isključivo tehnikom suhozida.

U blizini Rožanskih kukova nalaze se i Hajdučki kukovi. Zajedno čine splet stjenovitih vrhova i vode se kao strogi prirodni rezervat. Zbog divljine i nepristupačnosti terena, na neke dijelove još nije stupila ljudska noga. Hajdučki kukovi kriju najdublju jamu u Hrvatskoj. Lukina jama duboka je 1431 metar, što je čini 14. najdubljom na svijetu. Zbog atraktivnog terena, i same staze, ova se ruta smatra najljepšom u državi.

I mi smo uživali u vidicima, kao i u sunčanom danu. Bilo je neobično doživjeti dan bez kiše i hodanje s većim brojem planinara. Mir u strogom rezervatu povremeno bi narušavao najveći cirkusant među Kočarima – Josip Kurobasa, koji je svojim dubokim glasom vjerovatno rastjerao sve životinje iz rezervata. Josip je bio zadužen za dobru atmosferu na putu prema skloništu. Imali smo želju popesti se na Gromovaču, no ipak odustajemo jer bi nekolicini njih po ovoj toplini to bio prevelik zalogaj. Ubrzo prelazimo preko prijevoja, koji je sa svojih 1620 metara najviša točka Premužićeve staze.

Ispod Pasarića kuka nalazi se Rossijevo sklonište u kojem može noćiti 6 osoba. Malo kameno sklonište savršeno se stopilo s okolinom. Zbog provalije koja se nalazi ispred njega, jedva smo svi našli mjesta za smjestiti se. Zajednička užina značila je i oproštaj od sinjskog društva, koji su se odatle uputili nazad prema Zavižanu. Bili su kratko s nama, no ipak dovoljno da nam ubrizgaju potrebnu dozu dobrog raspoloženja.

Na pola sata od skloništa nalaze se kamene stube, što je značilo i napuštanje Rožanskih kukova. Slijedio je pomalo monoton dio preko livada. Putem sam se igrao s Panom. Tako slobodan, izgledao je kao najsretniji pas na svijetu. Na našu kilometražu, on bi dodao još duplo toliko. Ispod vrha Alanić zalazimo u šumu koja nas vodi sve do planinarske kuće Alan. Kuća se nalazi ispod istoimenog prijevoja, na cesti koja spaja Krasno i Jablanac.

Dežurni domar je umirovljeni gospodin iz Zagreba, član planinarskog kluba „Sljeme“. Za razliku od Zavižana, pod uvjetom da spavamo u zimskoj sobi, dozvolio je i Panu boravak. Za večeru nas je poslužio pravom seljačkom čorbom i potom otišao u šetnju. Kad smo prionuli večeri, pred kućom se pojavila lisica. Uvjereni da bi mogla biti bijesna, nismo se usudili izlaziti. Međutim, kad se vratio, domar nam je objasnio da ju je on pripitomio i nazvao Suljo.

U popodnevnim satima pristiže peteročlana ekipa iz Zagreba koja planinari Velebitskim planinarskim putem. Sedmodnevni pothvat družine u pedesetim godinama života još je jedan dokaz da su godine samo broj.
U kući nema signala. Kako bismo kontaktirali Haninog prijatelja Roka koji dolazi iz Slovenije i riješili pitanje smještaja u Baškim Oštarijama odlazimo na pet minuta udaljeni proplanak. Ovaj put nas je dočekao još spektakularniji zalazak sunca. Pogled na južni dio otoka Raba začinili su oblaci pod nama. Sve je izgledalo nestvarno pa smo ostali tamo sjediti čak sat vremena i opušteno promatrali igru prirode.

Navečer se Hana povukla u sobu, taman kad je u blagovaonicu ušla osoba u ranim četrdesetima. Ćelav i sportski građen, doimao se kao ultra maratonac. Pošto nije zatekao Hanu, ponudili smo mu da sjedne za naš stol. Bio je to Rok. Iz torbe je počeo vaditi samo zdrave namirnice. Ante i ja smo se zabrinuto pogledali. Šapnuo sam mu na uho da će nas ovaj ubiti tempom! Ponudili smo ga pivom, čisto da vidimo na čemu smo. Prihvatio je i poručio da će sa nama biti idućih tjedan dana.

Kako je večer odmicala, prvi dojam da je riječ o sportašu i čovjeku koji vodi zdrav život, pao je u vodu. Namirnice su mu bile bezglutenske zbog toga što ima problema s celijakijom, a jedini tempo koji nam je pričinjao probleme bio je tempo ispijanja piva. Brzo smo se opustili primijetivši da smo vrlo sličnog karaktera. Zaboravili smo i na odmor koji nam je bio potreban da bismo prevalili sutrašnju dugačku dionicu.

Sa Zagrepčanima smo razmjenjivali priče i iskustva koja smo prošli do sada.I oni su imali jednog koji podiže atmosferu. Biti u planinskoj kući, daleko od svega, grijati se uz ognjište i uz piće pričati avanture stvorene u planini – konačno osjećati da negdje stvarno pripadaš i da te ljudi razumiju. Tko zna dokad bi to potrajalo da nas domar nije upozorio na kućni red.

A ako je prethodni dan bio jedan od ljepših, idući je bio jedan od najstresnijih. Jaka kiša budi nas već u ranu zoru. Sat vremena sam s nestrpljenjem čekao smirivanje, da mogu otići na proplanak, uhvatiti signal i provjeriti prognozu. Nažalost, prognoza nije bila ona koju smo priželjkivali. Na istom vidikovcu koji me je večer prije ostavio bez riječi, sada nije manjkalo psovki. Tek se u popodnevnim satima očekivalo smirivanje i razlaz olujnih oblaka. S novim se informacijama vraćam u kuću, gdje su svi čekali pozitivne vijesti. Premda su uvjeti bili daleko od idealnih, složili smo se da ne možemo više čekati upravo zbog dužine današnje dionice. Zagrepčani su u planu imali duplo kraću rutu, stoga su ostali u kući. Dogovorili smo se da se vidimo idućeg dana u Baškim Oštarijama.

U vidokrugu nam je još bila kuća kad nas je uhvatio novi pljusak. Navlačim na sebe kabanicu, već poderanu u Gorskom Kotaru. Osim što sam se zbog nje dodatno znojio, nisam imao nikakve koristi. Kratko vrijeme smo se uspinjali cestom do prijevoja sve do novog susreta s Premužićevom stazom. Taj dio ima ujednačenu visinu i lako je prohodan. Hodajući livadama,u podnožju vidimo Jadransku magistralu. Na skretanju za vrh Zečjak počinje grmljavina. Slijedi najdužih, ali i najbržih dva i pol sata na čitavom putovanju! Najdužih jer do skloništa Škorpovac ima još astronomskih dvadesetak kilometara. Najbržih jer smo se u tom vremenu kretali čak šest kilometara na sat.

Tvrdnja da ćete prije dobiti na lutriji, nego da će vas pogoditi grom ogromna je laž. Nekoliko gromova je udarilo sekundu nakon bljeska, što bi značilo da je udar bio unutar 300-tinjak metara od nas. Osjetio sam golemi strah. Kroz glavu mi se vrte silne spomen ploče na Triglavskom grebenu. Punih dvanaest kilometara nismo stali, nismo pili, nismo progovorili ni riječ. Nekoliko šumaraka davalo nam je kakvu-takvu psihološku sigurnost. Čak je i Pan bio vidno uznemiren.

Ipak, svemu dođe kraj, pa tako i toj grmljavini. Rok je bio na začelju ekipe. Koja čaša više na njemu je ostavila trag. Više nema grmljavine, ali kiša je i dalje padala. Doduše, nakon tolikog stresa, više nam ništa nije značila. Kod račvanja za sklonište Ograđenica, Rok nas za smirenje časti višnjevačom.

Put do Škorpovca prolazi opuštenije, uz povremene probleme zbog dubokog blata. Neočekivano smo sreli Kanađanku, koja iz suprotnog smjera planinari trasom Velebitskog planinarskog puta. Njena hrabrost da sa drugog kraja svijeta dođe sama i planinari u potpuno nepoznatim krajevima, kod nas je izazvala divljenje. Velebitski put sam po sebi traži solidnu fizičku spremu. Njegovih 100-tinjak kilometara je sve samo ne lagan zadatak. Uz kratku razmjenu informacija, zaželili smo joj sretan nastavak puta i krenuli dalje.

Ispred skloništa Škorpovac bio je parkiran identičan auto kao i pred kućom na Alanu. Zbunjen, na ulaznim vratima vidim jednog od Zagrepčana. Prije nego sam mu stigao bilo što reći, upitao me jesam li vidio njegovog brata blizanca. Potpuno smeten, trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da je riječ o istoj osobi. Zbog kiše nije želio hodati pa je zamolio domara da ga doveze do Škorpovca. Pošto je tim činom izgubio potporu svog društva, kupnjom hladnog piva nastojao je izgladiti odnose jednom kad stignu do skloništa. Znajući da dolazimo i mi, uzeo je pivo i za nas. Mi nismo bili ljuti, no svejedno smo prihvatili.

U skloništu je bila poprilična gužva jer su ranije već došli planinari iz Splita koji prelaze Premužićevu stazu. U skloništu ima 14 ležajeva, a za njegovo održavanje brine se planinarsko društvo Sv. Šimun iz Markuševca. Bezuspješno smo pokušali osušiti odjeću. Iako nam je prijalo grijati se uz vatru, nismo se dugo zadržavali da ne riskiramo prehladu. Od Škorpovca nastavljamo Premužićevom stazom u smjeru Dabarskih kukova.

Na ovom dijelu Velebit je niži, ali ne manjka atrakcija. Izbivši na dabarsku cestu, imali smo čist pogled na kukove. Počevši od najatraktivnijeg, Bačić kuka, jedan za drugim uzdižu se u duljini od desetak kilometara sve do Baških Oštarija. U dolini se nalazi i planinarski dom Ravni dabar, najbolja polazna točka za istraživanje ovih reljefno zanimljivih stjenovitih vrhova, koji se izdižu iz zelenih dabarskih šuma.

Po tko zna koji put kiša počinje jačati, pa bez previše pauza koračamo prema dva sata udaljenim Baškim Oštarijama. Smještene na prijevoju ceste između Gospića i Karlobaga, idealno su mjesto za otkrivati čari srednjeg Velebita. U naselju ima nekoliko smještajnih jedinica – hostel Baške Oštarije i hotel Velebno, za one koji traže malo luksuzniji smještaj. Za nas je planinarski dom puno ljepša solucija. Jedan od domova drži nadaleko poznati velebitski vuk Prpa, no mi smo se odlučili za planinarsku kuću Vila Velebita.

Razlog tome je bilo Antino prijateljstvo s Tihomirom Crnkovićem s kojim je pohađao opću vodičku školu. Tihomir je iz Ličkog Osika i član je planinarskog društva Željezničar iz Gospića, koje je zaduženo za planinarsku kuću. Nekoliko godina ranije imao sam priliku tu boraviti pa sam se stoga veselio povratku.

Kako smo tek na ulazu u naselje uspjeli uhvatiti signal da nazovemo Tihomira, odlučili smo ga pričekati u hostelu. Bili smo iscrpljeni nakon novih 35 kilometara. Umor je najviše savladao Roka. Opuštena večer prije i manjak kondicije na njemu su ostavili traga. Iz kuhinje je dopirao miris jela kojem nismo mogli odoljeti… U međuvremenu su došli Tihomir i Stjepan pa smo se uputili cestom do kuće.

Kako smo išli južnije, to su naši domaćini bili velikodušniji. Ne samo da su nam smještaj ustupili besplatno već su nam dostavili i dvije pune vreće namirnica. Nažalost, ni ovdje kućni red nije dopuštao boravak životinjama. Ipak, Pana su pustili u zimsku sobu u dvorištu. Kako nam je svima bilo više stalo do kolektiva nego do činjenice da se zimska soba ne grije, naposljetku smo se svi u nju smjestili.

Na improviziranom štriku iznad ognjišta smo sušili odjeću. Budući da Hana dosad nije imala ni jedan dan odmora, a čekao nas je južni, najzahtjevniji dio Velebita, odlučili smo ostati dva dana u Baškim Oštarijama. Svi smo se veselili odmoru i večeri bez obaveza. Među nama je raslo neko novo zajedništvo. U vrlo kratkom vremenu postali smo kao obitelj, ljudi s vrlo sličnim pogledom na život.

Nakon nekoliko kratkih pića, Rok se svojski trudio pričati hrvatski, a ja sam se nakratko povukao u sobu kako bih popričao sa Sofijom, prijateljicom iz srednjoškolskih dana, i, kad podvučem crtu, najboljom osobom koju poznajem. Razgovori poput tog daju mi dodatnu snagu za nastavak puta. Prekrasne noći na Velebitu ipak su u meni probudile dozu nostalgije. Nedostaju mi obitelj i prijatelji. Koliko god da sam bio odlučan u svom naumu, u prsima sam osjećao tjeskobu. Osjetivši da u meni možda nastaje prva manja kriza, vratio sam se u blagavaonicu.

Na dan odmora jedina mi je obaveza oprati odjeću, na što sam se natjerao prije nego se svi probude. Stigao sam otići i u kratku jutarnju šetnju. Odmah u blizini kuće vidi se Ljubičko brdo i Medvjeđi kuk. Izgledaju impozantno, u meni bude želju da prvom prilikom bolje istražim ovaj dio Velebita.

Tijekom doručka Hana nam se iskreno ispovjedila. Ispričala se što je mislima odsutna jer je tih dana upravo prolazila prva godišnjica tragične smrti njenog dugogodišnjeg partnera Saše, koji je stradao baveći se alpinizmom. Tražeći novi početak, četiri mjeseca nakon smrti otputovala je u Španjolsku, na čuveno hodočašće Camino de Santiago. Osjećala je da je time počela polako graditi novi život. Ispunjena tim iskustvom, odlučila je da je Camino samo početak. Rodila se ljubav prema hodanju. Za Via Adriaticu je saznala preko medija, a poslušala je i jedno od predavanja u Gospiću na tu temu. Nakon toga noćima nije spavala, samo je maštala o stazi.

Gledao sam u njene prekrasne plave oči, u kojima se miješala sreća i tuga. Njena me reakcija u teškoj situaciji impresionirala. Kolika je morala biti slučajnost da se Ante i ja sretnemo? Kolika je slučajnost da nam se putevi spoje s Haninim?

Već sam u prvim danima provedenim s njom slutio da ona neće završiti Via Adriaticu. Osjećao je to i Ante. Željeli smo da nastavi s nama do kraja pa smo je, kako su dani odmicali, polako pokušavali pridobiti.

Prije spavanja s Antom sam razrađivao plan za ostatak Velebita. Naše računice o tome kako da u dva noćenja dođemo do Sv. Roka pomrsili su problemi u planinarskom skloništu Struge gdje su se pojavile stjenice. Morali smo potražiti alternativu. U potpunosti izbacujemo Struge, prisiljeni mijenjati rutu. Odlučili smo se za planinarsku kuću Visočica, koja se nalazi na manje posjećenom dijelu Velebita. Kako je za kuću zaduženo planinarsko društvo Željezničar, opet zovemo Tihomira. Rekao nam je da je kuća zaključana, ali i dao upute gdje se skriva ključ. Nevoljko smo napuštali rutu Velebitskog planinarskog puta i same Via Dinarice, ali odluka je bila sasvim razumna, s obzirom na okolnosti.

Slovenci su inače hiperaktivniji od Hrvata, ali naš dvojac to je opovrgavao. Dok smo se Ante i ja rano budili, oni su osjetno duže provodili jutro u krevetu. Ni miris prženih jaja nije ih mogao natjerati da ustanu. Rok je teško mogao igrati na dva fronta, duge kilometraže i još duže opuštene večeri.

Vani je padala jaka kiša, ali s njom smo već naviknuli živjeti. Kuću ostavljamo savršeno čistom. Navlačim na sebe kabanicu, koja sad već izgleda neprepoznatljivo i koja praktički više ničemu ne služi. Kakvo vrijeme, takvo i raspoloženje. Nismo imali nikakvu volju za pokretom.

Od kuće smo krenuli cestom u smjeru Gospića. Dan je bio potpuno bezbojan. Gojzerice su se u kratkom vremenu natopile vodom. Kombinacija kiše i vjetra uvlačila se duboko pod kožu. Svatko je imao svoj ritam. Razlika između nas dosezala je i do nekoliko stotina metara. Na začelju je bio Rok, koji je izgledao krajnje iscrpljeno. Nakon traumatičnih trenutaka iznad Alana, tješim se time što nema grmljavine. Razmišljam o nekim drugim temama, dalje od sadašnjeg trenutka, koristeći i glazbu da si popravim raspoloženje – prepuštam romantičnim pjesmama da mi ispune dušu.

Vukući se cestom izgubili smo tristotinjak metara na visini prelazeći usput 12 kilometara. Odvajamo se s glavne ceste na lokalnu koja vodi prema selu Rizvanuši. Prije samog sela nalazi se kamp „Rizvan city“. Nadali smo se da ćemo naći neki lokal gdje bi se malo ugrijali dok ne dođe do poboljšanja vremena. Ulazeći u dvorište, osjećamo opojni miris domaćeg pečenja. Domaćini su nas pozvali, no znajući da smo labilnog karaktera kad je hrana u pitanju, zahvaljujemo i doslovno bježimo. Pošto lokal nismo našli, potražili smo barem nadstrešnicu.

Sa svega tridesetak duša, to pitoreskno selo doživljava sličnu sudbinu kao i većina naselja u manje razvijenim djelovima Hrvatske. Rizvanuša je dobila ime po turskom feudalnom gospodaru Rizvan agi Senkoviću. On je živio u obližnjem Ličkom Novom, te je izgradio kulu Senković koja je začetak grada Gospića. Na samom izlazu iz sela, jedna starica nas je upozorila da danas nije dan za planine. Kako je krenulo, kad bismo čekali vedre dane, završetak puta bi dočekali sredinom ljeta!

Put od sela nastavlja dalje makadamom i prolazi pored kamenoloma. Kako smo zalazili dublje u šumu, znakovi za sumnjiva minska područija bili su sve češći. Iz preventive, Pana stavljamo na uzicu. Već su popodnevni sati, a čekalo nas je čak 900m strmog uspona. Put se nekoliko puta siječe s makadamom, koji u serpentinama vodi na pola sata od kuće na Visočici. Tempo je bio jak, a osvježenje nalazimo na Delkinovu vrelu. Premda nije sezona parenja, kroz bogati šumski pojas često nas je pratila snažna rika jelena. Naježili smo se na zov divljine.

Iznad krošanja gledamo kako se oblaci razbijaju. Završni dio je i najstrmiji, a mi kao da smo tek krenuli, penjemo se sve brže. Jedva smo dočekali ugledati kuću na rubu šume. Bio sam jako iznenađen njenim vanjskim izgledom. Nakon Gorskog Kotara postao sam pesimističan prema budućim kućama i skloništima na ruti. Srećom, bio sam u krivu. Planinarsko društvo Željezničar nedavno je obnovilo ovu kuću na visini od 1430 metara, petnaestak minuta od istoimenog vrha.

Kako smo bili potpuno mokri, najprije smo se pobrinuli za vatru. Po policama je bilo i konzervirane hrane, pribora i svijeća. Nepisano je pravilo da se prilikom posjeta takvim skloništima, ostavi višak hrane koja nije lako kvarljiva i nekome može biti od presudne važnosti. U ovoj je kući bilo hrane za idućih dva tjedna. Za večeru smo pomiješali dehidriranu tjesteninu, grah i kus kus. Ne zvuči ukusno, a nisam siguran ni da je to itko prije nas kombinirao, ali toplo je i okrepljuje.

Da kuća ipak ima neke nedostatke, pobrinuli su se puhovi. Iritirali su nas tapkanjem po krovnim gredama. Vani je sve više pojačavala bura. Kuća se doslovno tresla. Svijeća koja je tinjala na stolu pružala nam je jedino svijetlo jer smo led lampe štedjeli za naredne dane. Bila je to prva večer da smo se našli u kući koja je bila u potpunoj izolaciji. Bez električne energije i signala, dobili smo željeni osjećaj divljine.

U pet ujutro me budi Pan koji se sklupčao pored mene u krevetu. Sva potkupljivanja ispod stola urodila su plodom, postali smo najbolji prijatelji. Slijedilo je najhladnije jutro do tad. Dok sam vadio vodu iz obližnjeg bunara, od hladnoće nisam osjećao prste. Nakon laganog doručka, pospremamo kuću. Nevjerojatno koliki je nered nastao nakon samo jedne večeri. No bili smo temeljiti, čak smo se se uputili do šume po suhe grančice za potpalu. Željeli smo ostaviti dobar dojam na idućeg posjetitelja. U kutiju namijenjenu prilozima ostavljamo nešto novca, a višak konzervi stavljamo na police.

Vedro i hladno jutro praćeno burom natjeralo nas je na prvo posezanje za jaknom. Uspinjemo se prema Visočici na 1619 m. Zbog istaknutog vrha, pogled odozgo među najljepšima je na cijelom Velebitu. Smješten na istočnom kraku planine, s njega se uživa u pogledu na Liku i ostale velebitske vrhove. Pristup je travnat i lagan, ali ja već po prvim koracima osjećam da nisam odmoran. Današnji dan smo uvrstili u kategoriju jačih tura. Cilj je doći do skloništa Ivine vodice, koje se nalaze iznad Paklenice.

Optimistčna tura, koja na svom putu vodi i preko najvišeg vrha Velebita.
Dobra dva sata smo hodali po livadama. S naše desne strane uživali smo u panoramskom pogledu na južni dio Velebita, prekriven šumama i livadama. Prolazeći ispod vrha Seline, teren je postao stjenovit. Svaki korak je bio oprezan, jer bi i malo opuštanje, s teretom na leđima, vjerojatno značilo uganuće gležnja, u najmanju ruku. U jednom trenutku, sa sedla se otvorio prekrasan pogled na Liku. Iza naših leđa ostaje vrh Ćelavac koji je neodoljivo podsjećao na Prutaš u crnogorskom nacionalnom parku Durmitor. Ante i ja smo odmah počeli računati koliko je još tjedana potrebno do dolaska na čuveni Durmitor.

Staza je dobro markirana i ugodna za hodanje, ali ima i velike visinske razlike, u jednom trenu smo se penjali, u drugom silazili. Satima smo hodali tim bespućima, a nismo bili ni blizu usponu na Vaganski vrh. Osim mene, ni Hana se nije osjećala najbolje.

Pri izlasku u podnožje Badnja, u jednoj vrtači gubimo markacije. Svi smo se razdvojili, tražeći bilo kakav trag ili markaciju. Trag na mobitelu mi je pokazivao da sam na dobrom putu, međutim ledina na kojoj sam se nalazio izgledala je kao da tu nikada ljudska noga nije kročila. S druge strane se jasno vidjelo korito do kojeg trebamo doći, no hodanje po južnom Velebitu nije preporučeno van markiranih staza. Nažalost, još uvijek je velika površina minskih sumnjivih područja.

Kako sam se kretao više gledajući mapu nego teren, našao sam se u sredini vrtače. Nisam imao izbora već ići ravno prema koritu. Rok me pratio u stopu, dok su Ante i Hana kružili. Na sreću svi smo bez posljedica došli do korita gdje ponovo nalazimo markaciju. Složili smo se da nam se greške poput te više ne smiju ponavljati.

Od korita put laganim usponom ulazi u šumicu, da bi na koncu izašao na još jednu, najveću ledinu. Treba sat vremena da bi se laganim usponom došlo na drugu stranu. Put nudi lijepe i slikovite pejzaže. Na kraju ledine se nalazi smjerokaz. Vjerovali smo da smo blizu skloništa Struge, ali na tabli je pisalo da do tamo ima još sat i pol. Hana i ja smo u potpunosti klonuli.

Bili smo previše umorni i činilo se kako taj dan nećemo vidjeti Ivine vodice. Legli smo na ledinu i energiju potražili u čvarcima, koje sam od milja nazvao „bosanskim bombonima.“ Ne znam na koji način smo od potpuno slomljenih tijela, preko nekoliko viceva i par čvaraka, uspjeli podići raspoloženje i pronaći motiv za nastavak.

Zašli smo u šumu gdje se staza veoma strmo uspinjala. Nakon četrdeset minuta, potpuno neočekivano, stigli smo do skloništa Struge. Već sam se u prošlosti uvjerio kako su satnice na hrvatskim putokazima u potpunosti pogrešne. Planinar u solidnoj fizičkoj formi obično dođe u pola kraćem vremenu nego je predviđeno na putokazima.

Struge su sklonište koje su u potpunosti promijenile naš plan kretanja kroz južni dio Velebita. U prvim planovima bio nam je opcija za noćenje no problem sa stjenicama nas je natjerao da promjenimo rutu. Izvana ne izgleda nimalo privlačno. To je drveni bungalov koji prima petnaest planinara. Iz smjera Rujnog ugledali smo nekolicinu planinara kako pristižu. Pošto je postojala opcija da i oni u konačnici idu do Ivinih vodica, željeli smo stići prije njih.

Kad su u pitanju mala skloništa, važno je uhvatiti najbolje krevete za spavanje. Put smo nastavili preko livada, zatim kratko kroz bukovu šumu, da bi stigli do izvora Marasovac gdje se osvježavamo hladnom i čistom izvorskom vodom. Iako je izvor nepresušan, nije pametno oslanjati se na njega prilikom vrućih ljetnih mjeseci.

Put nastavlja desno i kreće s usponom. Kako smo se penjali, tako smo ulazili u oblak kojeg su kao magnet privlačili najviši vrhovi. Put je postao kamenjar, koji prolazi kroz nisku klekovinu. Nekoliko snježišta na putu od nas je zahtijevalo oprez. Pan je snijeg iskoristio za hlađenje šapa i za igru. Kad smo došli do prijevoja ispod Babinog vrha, dobili smo na visini te slijedi hodanje po hrbatu sve do vrha. Vidljivost je postala slaba. U glavi stvaram sliku prostora kakvog poznajem s prijašnjih uspona na Vaganski vrh. Kako smo bili bliže vrhu, to smo manje osjećali umor. Još jedna u nizu potvrda koliku ulogu ima psihološki aspekt.

Jedini dokaz da smo bili na vrhu je fotografija s kamenom na kojem je ispisan naziv i visina vrha. Jak, skoro orkanski vjetar, tjera nas da brzo nastavimo dalje. Silazak je slabije markiran, ali nema problema s orijentacijom. Baš kad smo se spustili do staze Lipa koja vodi u smjeru Paklenice, na vrhu se otvorilo nebo i sasvim se razvedrilo. To su karakteristični uvjeti na planinama. Velebit često nosi oblak, ili drugim riječima kapu, na svojim vršnim dijelovima. Ovaj put nismo bili nagrađeni pogledom, ali nastavak puta uživali smo prolazeći stazom ispod najviših vrhova. Redom su tu Segestin, Brundo, Malovan i Liburnija, svi viši od 1700 metara. Svaki put kada izeđemo na prijevoj nadamo se skretanju za Ivine vodice, no taj dio puta koji se konstantno uspinje i spušta iz nas izvlači zadnje atome snage. Nažalost, i ovaj dio prate povremeni znakovi upozorenja na mine.

Naposljetku prelazimo na primorsku stranu te ponovo vidimo Jadransko more. Ne znam zašto, ali svaki pogled na more u meni je budio veliku sreću. Put se dalje krševitim terenom spušta u pravcu Male Paklenice. Pri silasku prsti su udarali u prednji dio gojzerica. Stvarali su se novi žuljevi, a bol je postajala sve izraženija. Na jednom smo proplanku zalegli u duboku travu i promatrali kamenjar otoka Paga, te ostale otoke u pozadini. Hvatajući signal odgovaramo na poruke. Kako smo išli sve dalje, tako je sve više ljudi zainteresirala naša luda avantura. Potpora je pristizala sa svih strana.

Dolazak do skloništa ugodno me iznenadio. Ovo malo zdanje smješteno u šumi je u odličnom stanju. Od umora nemam snage odmah ući u sklonište pa se neko vrijeme odmaram na obližnjoj klupici. Voda iz cisterne je najkvalitetnija na cijeloj planini. Skučena, kućica ima mjesta za 12 ljudi. U prizemlju se nalazi mala blagavaonica, dok strme ljestve vode na tavan. Nema kreveta već je potreban karimat i vreća za spavanje.

Sunce je pomalo zalazilo kad su se iz smjera Paklenice začuli glasovi. Prema skloništu su dolazili mladi planinari s čijih se lica očitavao veliki umor. Jedan je bio pretio, a svaki njegov korak, u kojeg je ulagao zadnje mrve snage, nama je mamio osmijeh na lica. Nakon pozdrava krenuli su postavljati šatore na malenoj ledini. Budući da je bilo dovoljno mjesta, ponudili smo im da noće na tavanu. Bili su pomalo sumnjičavi oko naše ponude.

Tek su se s vremenom opustili, rekli nam da su iz Švicarske i da nemaju previše iskustva u planinarenju, što smo mi po njihovu dolasku i primijetili. Bili su slabo opremljeni s obzirom da su namjeravali tu noćiti. Sa sobom su nosili premalo vode, a puka je sreća što su došli do Ivinih vodica. Zapravo nisu imali ni određeni cilj, jedino što su znali bilo je da će dva dana lutati na području Paklenice. Nakon kratkog razgovora, povukli su se na tavan.

Nije se u potpunosti smračilo kad smo opet kombinirali još jedan čudan miks za večeru. Gledao sam Antu preko stola, prvi je put pokazao da ga je savladao umor. Kako sam ležao na klupici, tako sam osjećao oštru, pulsirajuću bol u ramenu, posljedicu nošenja ruksaka od 20-ak kila. Toliko sam bio umoran da je to možda i jedini dan na cijelom putu da nisam popio ništa alkoholno. Nismo alkoholičari, ali popiti nešto navečer služilo je za opuštanje kako psihe, tako i mišića. A djeluje dobro i na spavanje.

Što je teža dnevna tura, to je veće zadovoljstvo dok navečer ležiš i vrtiš film svega što si prošao toga dana. Ovaj dio Velebita i njegova prostranstva strašno su me se dojmila.
Opet se budim prije svih. Novi žuljevi, bol u leđima i veliki umor nisu dobro utjecali na moje raspoloženje, a uska i tvrda klupa loše je utjecala na moj san. Osjećao sam se slomljeno. Izlazim pred sklonište, a kroz krošnje se probijaju prve zrake sunca. Dan je vedar, bez vjetra i vlage. Šuma u tim uvjetima pokazuje svu raskoš i nudi prekrasne tople boje.

Plan da krenemo oko osam u startu je pao u vodu. Zahtjevna tura dan prije ostavila je traga na svima. Nisam ih imao srca buditi, već sam strpljivo pričekao. Pozvao sam Švicarce da s nama idu na Sveto Brdo, no odbili su smatrajući da je to prevelik izazov za njih. Kako su se vraćali u Paklenicu, ponudili su se da ponesu naš otpad. Ostali smo zatečeni, no oni su bili uporni. Zahvalni na gostoprimstvu u skloništu, htjeli su se nečim odužiti.

U svojim početnim izračunima rekao sam sebi da je prelazak Velebita minimum koji tražim na Via Dinarici. Prije puta nisam znao u što se točno upuštam. Sunčan dan, uspon na najljepši vrh Velebita, kraj Velebitskog planinarskog puta i logistika koja nas čeka u Sv. Roku činili su me sretnim. Nisam znao što bi moglo poći po zlu i pokvariti mi dan!
Kratko hodamo kroz šumu pa preko presušenog korita.

Prvih 15-ak minuta gubimo na visini, da bi zatim uslijedio oštri uspon. Bilo je blatnjavo pa smo svakih par metara klizili unazad. Dolazimo do skloništa Vlaški grad koji je u izgradnji. U neposrednoj blizini su se nalazila dva šatora koje su koristili radnici. Materijal za izgradnju dopremao se helikopterom koji je slijetao na ledinu ispod samog vrha Vlaški grad.

Tu se put križa te kreće oštro po ledini prema Svetom Brdu. Iza nas se otvaraju prekrasni vidici na kameniti Vlaški grad i dalje prema Masleničkom mostu i zadarskom zaleđu. Staza je strma, što dovodi do velike potrošnje energije. Cijelim usponom uživamo u pogledu na vrh. Kod sljedećeg račvanja čeka nas pogled na Paklenicu i strmu padinu vrha Liburnije koji dominira iznad nacionalnog parka. Zastajemo, uživajući u onom što nam nudi najatraktivniji dio Velebita.

Kako su se polako počeli nadvijati gusti oblaci sa sjevera, krećemo na završni uspon do Svetog Brda. Staza prolazi kroz zavučenu ledinu i završava strmim usponom na vrh. Niži od Vaganskog za zanemarivih pet metara, drugi je najviši vrh na Velebitu. Međutim, njegova istaknutost i vidikovci na sve strane, osiguravaju mu veću pažnju planinara. Njegov vrh se jasno ističe na horizontu gledano s morske strane Velebita, na području od otoka Paga do otoka Pašmana, jer se nakon njega naglo gubi visina.

Prvi sam stigao do vrha i u tom trenutku su mi krenule suze radosnice. Nakon gotovo 400 kilometara stižemo do Dalmacije, a iza nas ostaju najviši vrhovi ove velebne planine. Moja vjera da ću stići do kraja sad je postala još jača.

Polako pristižu i ostali. Preduhitrili smo oblake i samim time bili nagrađeni spektakularnim pogledom. Zapad je nudio pogled na veliko hrvatsko bogatstvo, otoke, a na sjeveru su dominirala velebitska bespuća. Istok gleda na Liku, dok je jug pratio smjer pružanja najjužnijeg dijela Velebita, prema Tulovim gredama i Crnopcu u daljini, do kojeg tek moramo stići.
Sat vremena na vrhu i počinjemo se spuštati travnatim grebenom prema Dušicama.

Nekako smo se opet uspjeli razdvojiti. Kako je Ante telefonski dogovarao večerašnji sastanak, bio je na začelju. Strma ledina još uvijek nudi zanimljiv pogled, sve do ulaska u gustu šumu. Usporio sam čekajući da me Ante sustigne. Međutim, puno je kaskao pa sam preko slikovitih pašnjaka na koncu sam stigao do Dušica, gdje su se već odmarali Hana i Rok. Tu se nalazi nekoliko koliba i izvor vode, a u blizini je i planinarsko sklonište. Preko ledine pune maslačaka nudi se prekrasan pogled na Sveto Brdo i njegovu južnu padinu.

Kad je naposljetku došao i Ante, ciničnim osmijehom nam je priopćio da je istegnuo tetivu. U tom trenutku sam mislio da se šali. Za njim su stigli i tmurni oblaci, bilo je vrijeme za pokret. Odmah ulazimo u bukovu šumu te se spuštamo prema Sv.Roku. Staza je bila prekrivena lišćem, a markacije su rijetke, no put je bio prohodan. Uslijedilo je neočekivano dugih petnaestak kilometara do naselja. Najprije je počela padati kiša, a nismo dugo čekali ni na grmljavinu.

Novih sat vremena strepnje. Tješila nas je činjenica da smo se udaljili od vrha, no gromovi su svojim udarcima podrhtavali tlo. Žurno se spuštamo te izlazimo na Majstorsku cestu koju pratimo do Sv. Roka. Ujutro sam se pitao što bi mi moglo pokvariti tako lijep dan, a sad sam dobio i odgovor.
Nevrijeme se smirilo, no strepio sam gledajući Antu kako se u velikom grču oslanja na ozlijeđenu nogu. Hodali smo još sat vremena asfaltiranom cestom. Prolazimo ispod mosta preko kojeg prelazi autoput. Nedaleko je i tunel Sv.Rok koji povezuje kontinentalnu s primorskom Hrvatskom.

Nakon višednevnog boravka u zagrljaju divljine, evo nas opet u civilizaciji. Malo mjestašce sa 400 žitelja, nalazi se na samom jugu Like. Kako je naš prijatelj Rok upravo došao u Sv. Rok, morao nas je nečim počastiti. U mjestu se nalazi pivnica „Pupi“. Pošto smo u potpunosti mokri sjedamo na terasu, s koje se jasno vide najviši vrhovi Velebita. Nevrijeme je prošlo, pa zamišljeno promatramo našu rutu zadnja dva dana. Sukladno onome što vidimo, naručujemo Velebitsko pivo.

Prva nam je u posjet došla Blaženka iz Gračaca. Strastvena ljubiteljica prirode, pomaže planinarima na ovom dijelu trase. Nedugo zatim dolazi i Antin otac Toni, a društvo su mu pravili prijatelji Branko i Ivona iz Splita. Zajedno smo se uputili u kuću za odmor koju su pronašli. Za cijenu od svega pedesetak kuna po osobi, imali smo cijelu kuću na raspolaganju. U ogledalu sam primijetio tragove ruksaka na ramenu. Torba mi je tih dana zadavala snažnu, pulsirajuću bol.

Navečer su za stolom većinu činili Dalmatinci. Kakav otac, takav sin. I Toni je flegma, osoba koja svojim pričama podiže raspoloženje. S velikim sam nestrpljenjem i ja čekao svoj posjet.
Preskačem jutarnju rutinu i duže se izležavam. Nema potrebe za žurbom. Današnja ruta do Crnopca trebala bi biti mačji kašalj u odnosu na protekla dva dana. I ja sam podlegao dalmatinskom sindromu „pomalo“. S kim si, takav si.

S vremenom sam shvatio da Antu ne smijem požurivati. Prihvatio sam njegovu satnicu i njegov tempo. Nepisano je pravilo da se u planinu kreće u ranojutarnjim satima, no kod nas to nije vrijedilo. Višednevna planinarenja traže odmor i san. Sve smo češće ostajali duže u krevetu. Nekako smo vjerovali da nas naše kalkulacije dobro služe te da ćemo uvijek stići do zadanog cilja prije mraka.

Ovog smo puta krenuli tek oko 10 sati. Automobilom smo se vraćali prema Majstorskoj cesti. Pratili smo koliko se dugo treba voziti da bi se vratili do mjesta gdje smo jučer izašli iz šume, slika u glavi uvelike se promijenila. Za nas je tih sat vremena ceste jučer značilo zalet u cilj. Da to i nije baš tako, nego da je riječ o ozbiljnijoj kilometraži, pokazala nam je vožnja autom.
Ovaj put straha od kiše nije bilo.

Dan je bio sunčan i veoma topao. Pred nama je bila dionica od 20-ak kilometara, od čega su prve tri četvrtine po makadamu. Veseli nas ovaj pitomiji dio Velebita. Okruženi smo zelenim ledinama i plavim nebom s mekanim bijelim oblacima – bojama koje nam donose sreću, koju smo doista i osjećali. Svaki je korak bio praćen osmijehom. Čan ni bol u ramenu više nije bila toliko intezivna.

Pokušali smo predvidjeti dan kada ćemo biti na Dinari, dugoočekivani trenutak koji se već bližio. Predviđali smo da bi to moglo biti za pet dana. Kako je moje društvo planiralo uspon na Sinjal, odlučio sam ih nazvati i nagovoriti da to učine idući vikend. Nazvao sam Vilija koji mi je rekao da se upravo nalazi na Crnopcu s još troje mojih prijatelja planinara iz Pule, točno tamo gdje bismo trebali doći u popodnevnim satima i gdje smo planirali noćiti. Najprije sam bio iznenađen, a zatim i oduševljen što ću ih vidjeti.

Dogovorili smo se da se nađemo kod planinarskog skloništa. Odlučio sam ubrzati korak, što je prijalo i Roku pa smo se odvojili od ostalih. Kako su dani prolazili, Rok je izgledao sve spremniji. Na njemu se više nisu vidjeli znakovi umora kao prvih dana.

Za orijentaciju nam je poslužio odašiljač na Ćelavcu. Izgledao je blizu, međutim hodanje se odužilo više od očekivanog. Od velike želje da što prije vidim prijatelje, držim snažan tempo, te u dva sata prelazimo čak 12 kilometara. Zatim se napokon makadam spušta kroz šumu, u nekoliko serpentina, prema cesti koja spaja Gračac i Obrovac. Na samom izlazu na cestu nailazimo na nekadašnji restoran, danas ruševinu. Tužne uspomene na teške devedesete godine i ratna zbivanja itekako su prisutne u ovom dijelu Hrvatske.

Kratak ali turbulentan dio vodi cestom. Nije ugodno kad pokraj vas prolaze kamioni. Pred sam izlaz na prijevoj Prezid, gdje se nalazi tunel koji spaja Liku i Dalmaciju, nalazimo markacije za Crnopac. Slijedi veoma strm uspon prema skloništu. Prvih dvadesetak minuta na nekim mjestima smo se morali koristiti i rukama. Težina torbe me povlačila unatrag. Iznimno krševit put otvara pogled prema Ćelavcu koji nam je ostao s leđa. Uspinjući se kroz klisuru, začuli smo glasove. Ponadao sam se da su to moji prijatelji, jedva sam čekao da ih vidim…

I doista, uz obostrano oduševljenje, na najužem dijelu klisure čekali su Vilim, Iva, Sabina i Tihomir. Zbog strmog uspona zamolio sam ih da se strpe dok dođem do zraka, a zatim sam ih zagrlio. Upravo su se vraćali s vrha Crnopca. U popodnevnim su satima namjeravali posjetiti i kanjon Krupe, do koje vodi kratka vožnja automobilom. I oni, baš kao i Kočari, tek će sutradan doći do skloništa. Nismo imali potrebe za danom odmora, ali povodom općeg druženja, složili smo se da je to odlična ideja. Iz tog se razloga nismo dugo zadržavali na tom mjestu već smo uskoro krenuli dalje.

Nakon kratkog lutanja kroz stijene nalazimo put do skloništa Crnopac. Simpatično malo zdanje okruženo je stijenama. Pored skloništa se nalazi pumpa s pitkom vodom, a ispred je kameni kamin i prostor predviđen za boravak vani. S terase se pruža pogled prema stjenovitom i nepristupačnom istoimenom vrhu Crnopac.

Krase ga šarene zastavice, koje neodoljivo podsjećaju na tibetanske molitvene zastavice. Za sklonište se brine HPD Mala Rava, ali za vatru smo se morali pobrinuti sami. Mokra su nam drva zadavala probleme, no na koncu smo uspjeli. Kako je dan bio veoma lagan, nismo bili umorni. Uživali smo u boravku na terasi. Sve je bilo baš onako kako treba biti. Vrijeme kao da je stalo, bez žurbe je i stresa. Okruženi netaknutom prirodom, jedini zvuk koji smo povremeno mogli čuti bio je cvrkut ptica. Sa zalaskom sunca, vrhovi su poprimili žarku narančastu boju.

Prošlo je gotovo 4 sata otkad smo došli u sklonište. Mrak je polako preuzimao šumski prilaz kad su se naposljetku i ostali pojavili, priznavši da su nekoliko kilometara proveli lutajući. Prostoriju osvjetljava svijeća i svojim sjajem kupa drveni interijer. Skromnost skloništa i prekrasni ljudi oko mene, još su jedan u nizu dokaza da za iskrenu sreću ne treba mnogo. U takvim trenucima, nerijetko znam odlutati mislima, osjećajući beskrajnu zahvalnost.

Svakim danom moja je sreća bila izraženija, a odlučnost sve čvršća. Unatoč tome što mi tanka podloga za spavanje pruža minimalnu udobnost, ovaj skromni krevet mi je puno draži od onog luksuznog večer prije. Bio je to dan koji je sitnice pretvorio u velike stvari.

Ujutro, dok ispijam čaj na osunčanoj terasi, društvo mi pravi Pan. Ostali već po navici spavaju duže. Ma koliko se radovao društvu koje dolazi popodne, priznajem da mi više odgovaraju mir i tišina. Za prve posjetitelje nisam ni znao da dolaze. Bila su to dva Slovenca s psom, također Border Colliem. Hana je bila u transu kada ih je vidjela. Bili su to njeni prijatelji Nejc i Andrejaš, a pas u njihovom društvu je iz istog legla kao i Pan. Najavili su Hani svoj posjet, ali ona ih nije shvaćala ozbiljno.

Pan nije bio previše zainteresiran za igru s Bonnyem, što je bilo čudno s obzirom na njegovu narav. Samo se izležavao ispred ulaza. Bili su to prvi znakovi da nešto nije u redu s njim. Nadali smo se da je nešto prolazno. Jako sam se vezao za njega i nije mi bilo lako gledati ga tako povučenog.

Kao da su se dogovorili, unutar pola sata došli su svi ostali. Nije trebalo dugo da se začuje snažni glas dalmatinskog Tarzana, Kurobase. Kao i na Zavižanu, u trenutku nestaje mir i tišina. Ponovo su sa sobom dovukli velike količine namirnica. Nisu se ni stigli smjestiti, kad se pojavila četveročlana ekipa iz Pule. U kratkom vremenu sklonište se pretvorilo u tržnicu subotom. Dogovorili smo se da posjetimo put Malog princa.

Ova kružna staza, koja prolazi kroz gudure i započinje u blizini skloništa, je jedna od najatraktivnijih u zemlji. Stijene tvore čudesne oblike i zanimljivu kamenu galeriju. Prolazimo nekoliko prirodnih vrata nakon čega slijedi obavezni silazak u Zdenkovu jamu. Kako nas je puno, sporo napredujemo. Staza je osigurana sajlama i ljestvama. Kao i Vihoraški put, koji me je koštao posjekotine na ruci, i ovdje vrijedi pravilo da se ne ide po kiši.

Teren je zahtjevan i iziskuje koncentraciju i oprez. No upravo ga to čini tako zanimljivim. Nakon niza klanaca, preostaje uspon na Bili Kuk, stijenu s koje se pruža pogled prema skloništu, ali i na veliki broj ponikvi i strmih litica. Ovaj krševiti, najjužniji dio Velebita bogat je špiljama i jamama. Na vrhu nema mnogo mjesta pa je na djelu bila planinarska etika. Išli smo do gore u parovima i kratko se zadržavali. Da nas je bilo manje, vrh bi svakako bio prikladan za jedan međuobrok. No, uskoro se vraćamo na polaznu točku, sklonište.

A u skloništu se već pripremala vatra za roštilj. Nekolicina se odlučila za nastavak šetnje i uputila na Crnopac (1402 m.). Put do gore je lakši, ali također ima dijelova koji prolaze duboko između stijena. Međutim, važući između dodatnog umora i ukusnog roštilja, odabrao sam drugu opciju. Za dodatnu gužvu oko skloništa pobrinula se mlada ekipa iz Zadra. Nije dugo trebalo da svi zajedno okružimo vanjski kamin. Srećom, mesa je bilo i više nego dovoljno.

Dobra logistika znači da nemate problema s nabavkom zaliha, što se posebno odnosi na hranu. I dok su mi rasle zazubice, razmišljao sam o tome kako zapravo dobro jedemo. Već sam tada, nakon što smo prešli gotovo trećinu ukupnog puta do Albanije, znao da se kući neću vratiti s manjkom kilograma. Shvatio sam da je ono nekontrolirano krcanje kalorijama prije samog puta zapravo bila pogreška. Znajući da tek slijedi Antina Dalmacija, a zatim i moja sjeverna Hercegovina, brige oko toga hoće li biti dobre i ukusne hrane nije bilo. Gotovo sam siguran da ne postoji nijedna druga staza na svijetu koja putem nudi tako ukusnu i raznoliku gastronomsku ponudu, naročito svom u najjužnijem dijelu.

Druženje je trajalo do popodnevnih sati. Kako je bila nedjelja, svi su se polako spremali za pokret. Osim nas, ostale je sljedeći dan čekao posao. Bilo mi je drago da trenutačno ne spadam u tu kategoriju. Kad su svi otišli, ponovno smo ostali sami. Nažalost, nismo svi uživali u ukusnom ručku. Pan je povraćao, što nas je već ozbiljno zabrinulo. Sve što smo mogli bilo je pričekati jutro i vjerovati da će biti bolje.

Zbog velikog broja posjetitelja, imali smo puno posla dok nismo sve doveli u red. Naposljetku smo se povukli u sklonište. No, ova večer nije bila kao druge. Sjedeći za stolom začuli smo korake izvana. Na trenutak smo pomislili da nam se pričinilo, no onda su se ponovno, sasvim jasno, začuli s terase. Na vratima je stajao neočekivan gost.

Mršav dečko u srednjim dvadesetima na engleskom jeziku nas je upitao ima li mjesta za prenoćiti. Bio je vidno umoran. Skinuli smo pomoćni ležaj ispod krova i smjestili ga u blizini peći. Predstavio se kao Simon Zurcher, iz Zuricha. Dok je pripremao vreću za spavanje i stavljao sušiti mokru odjeću, bio je strašno tajanstven. Pretpostavili smo da je gladan pa smo mu ponudili mesa s roštilja. Prva riječ koju smo ga naučili bila je „ćevapčići“, uz koje sam mu dao mladi luk. Kako nije vjerovao da se jede sirov, zagrizao sam ga i ponovno mu ga ponudio.

Zatim ga je i on zagrizao i ponudio Hani. Prasnuli smo u smijeh. Pojasnili smo mu da se luk među društvom ne dijeli jednako kao neke druge biljke. Uslijedio je kratki tečaj pogrdnih riječi. Toliko je brzo učio da se odmah pokazalo da je riječ o veoma bistroj osobi. Vrlo brzo se u potpunosti oslobodio. Bili smo znatiželjni što radi ovdje, a on je, na naše iznenađenje, rekao da hoda Via Dinaricom.

Startao je na Baškim Oštarijama i namjeravao ići do kraja, nakon čega će posjetiti prijatelja na Kosovu. Na put je krenuo bez SIM kartice, a svojoj je obitelji rekao da će im se javljati razglednicom svakih mjesec dana. Ostali smo u čudu. Želio se poistovjetiti s prirodom i zato nije želio imati nikakav vanjski kontakt. Iako je to bilo pohvalno, upozorili smo ga da to i nije najpametnija odluka koju je mogao donijeti. Biti sam u bespućima Dinarida, posebno u drugom dijelu staze, odnosno BiH, Crnoj Gori i Albaniji, može biti riskantno. Osim što u slučaju ozljede ne možete nazvati pomoć, postojala je opasnost od ugriza zmija, koje su se ove godine izlegle u rekordnom broju.

Zaboravio je i da su određene planine još minski sumnjiva područa. Za razliku od Alpa koje su komercijalizirane, na Dinaridima mogu proći dani da ne sretnete nikoga. U tom trenutku nismo uspjeli shvatiti je li na put krenuo potpuno neinformiran ili je jednostavno bio željan prave avanture, suočavanja sa svim mogućim opasnostima koje ona nosi.

Bilo kako bilo, nije nas ostavio ravnodušnim. Ispričali smo mu naš plan i pozvali ga da nam se pridruži. Iako je želio sam doživjeti tu pustolovinu, prihvatio je naš poziv na određeno vrijeme. Dok ne osjeti potrebu da nastavi dalje sam, bit će dio našeg tima. Kako je krenulo, ako dođemo do kraja, po nas će u Albaniju morati doći autobus! Kad se samo sjetim da sam u cijeloj ovoj priči trebao biti sam, a sada sam okružen istomišljenicima, ljudima koji nisu ostali samo na snovima. Odvažili su se, navukli gojzerice, spakirali ruksak i krenuli u avanturu. Nije to tako teško kao što na prvi pogled izgleda. Od tih milijun koraka, onaj prvi je najteži.

Sklon sam tome da mi ljudi brzo prirastu srcu. Bio sam sretan zbog Simonovog dolaska. Ostavio je dobar utisak na mene. Vjerovao sam da će s nama ostati puno duže nego što je mislio. Ili su to možda bile moje želje… Dok sam ležao u krevetu, na karti sam pratio put koji smo do tada prošli i u sebi osjetio ponos. No, previše emocija i premalo kretanja tog dana otjeralo mi je san s očiju. Jedva sam čekao jutro i nastavak puta.

Dinara

U sljedeća dva dana izvlačimo se iz zagrljaja planine. U međuprostoru između Velebita i Dinare nema izrazitog gorja. Nakon temeljitog čišćenja, odlazimo iz našeg skromnog doma, kojeg s pravom možemo tako nazvati. Vikend koji smo proveli u Crnopcu bio je zanimljiv i ispunjen. Nije se još ni sunce diglo na nebu, a mi smo se već spuštali kroz šumu. Krenuli smo ranije jer nas je čekao dugačak put. Točnije, nismo znali gdje ćemo večeras noćiti.

Iako sama ruta vodi sa sjeverne strane Crnopca, preko Gračaca, mi smo se zaputili na jug prema rijeci Krupi. Taj nam se smjer činio atraktivnijim, jer manjim dijelom vodi državnom cestom. Dvadesetak smo se minuta spuštali planinarskim putem, sve do jednoličnog makadama kojim smo pješačili još sat vremena. Jedine zanimljivosti na tom dijelu bila su dva dobra primjerka poskoka. Riječ je o najotrovnijoj zmiji u Europi, no smrtnost od nje zapravo je veoma mala. Do ugriza dolazi najčešće ako je se nagazi, i to iz samoobrane. Tada ubrizgava manju količinu otrova, dok ostatak štedi za svoje žrtve.

Makadam je bio dio kružne staze. Vodi do ceste i mjesta na kojem smo dva dana prije krenuli s usponom za sklonište. Promatrali smo Pana koji nije bio hiperaktivan kao inače, no djelovao je sasvim u redu. Nekoliko minuta poslije ulazimo u tunel na prijevoju Prezid. Bilo je ubrzano kucalo jer s izlaskom iz njega službeno smo zakoračili u Dalmaciju. Hodali smo uz rub ceste, ispod koje se nalazi ponor.

S ove strane prijevoja pruža se pogled na veliku kotlinu Zadarskog zaleđa. Kako se cesta spušta prema Obrovcu, tako i mi gubimo na visini. Pratili su nas snažni udari bure, karakteristični za taj dio zemlje. Iščekivali smo skretanje na lokalnu cestu koja vodi u smjeru kanjona Krupe. I ovdje su uz cestu vidljive bolne rane rata, objekti koji osim suhih zidova i oštećenja od eksplozija na sebi nemaju ništa. Kod jednog takvog smo stali da nazovemo Darka, dio tima iz Zadra.

Kao zahvalu što smo s njima podijelili roštilj, rekao je da će nam pokušati naći krov nad glavom za današnji dan. Dva mjesta koja nam je ponudio nisu nam nikako odgovarala. Jedan je bio previše blizu, dok je drugi bio predaleko. Kao neka zlatna sredina činilo nam se mjestašce Ervenik. Nalazi se na pola puta između Crnopca i Knina i bio je idealna opcija. Darko nam nije mogao garantirati smještaj, no rekao je da će se potruditi.

Kad smo napokon stigli do lokalne ceste, oslobodili smo Pana s uzice. Hodajući smo pjevali pjesme i poskakivali. Bilo je veoma toplo, a dominantni je kamenjar dodatno isijavao toplinom. Iz asfalta se dizala para. Put do sela Golubić na trenutke je izgledao kao hodanje kroz pustinju. Jedna od rijetkih krošanja ponudila nam je malo hlada. Simon je istog trenutka legao i zaspao. Gledali smo u njegove kržljave noge, sumnjajući da ga mogu dovesti do Albanije. S vremenom se pokazalo da smo se uzalud brinuli…

U malenom selu Golubić, iznad kanjona Krupe, nailazimo na putokaz za Kudin most. Most je građen na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, a sa svojom dužinom od 109 metara spaja obale rijeke. Okružen prekrasnom prirodom, most krasi legenda o nastanku. Predaja kaže da je most izgradio zaljubljeni mladić Kude kako bi prešao na drugu stranu i došao do svoje drage. Građen suhozidom, u lukovima, danas je spomenik kulture. Priče poput te puštaju mašti na volju…

Kroz kanjon nismo mogli proći zbog Pana jer su pojedini dijelovi osigurani sajlama. Stoga se vraćamo u selo i cestom nastavljamo prema pravoslavnom manastiru na izvoru Krupe. Dugo nam je bio u vidokrugu, no potrajalo je dok nismo stigli do njega. Već 7 stoljeća manastir prkosi vremenu i ratovima. Smješten je u neposrednoj blizini izvora Krupe. Temelje za njega su postavili monasi uz pomoć kralja Milutina. Sam manastir, kao i krajolik koji ga okružuje, nude posvemašnji spokoj. Pan je odmah skočio u hladnu rijeku dok smo se mi izležavali na ledini, ispod visokih stabala bukve. Voda iz rijeke je pitka i nudi pravo osvježenje za natprosječno sparnog dana.

Napokon se javio Darko i to s dobrim vijestima. U Erveniku nas očekuje smještaj, iako je riječ o prostoriji u kojoj se ne nalazi apsolutno ništa. Zahvalili smo mu i rekli smo da nam to ne predstavlja nikakav problem. Od Manastira kamenim mostom prelazimo na drugu stranu Krupe. Ovaj najveći pritok rijeke Zrmanje ponudio nam je i više nego što sam očekivao, prekrasan kanjon koji je rijeka svojim tokom probila kroz surovi krš. Osim po ljepoti, u mom dnevniku će ostati upisana i kao najniža točka na cijelome putovanju.

Nastavljamo kroz selo Krupa, gdje počinje uspon po užarenim goletima. Vrućina je postala neizdrživa, a zalihe vode polako su nestajale. Pitanje je kako bi izdržali do kraja, da nas nije pomazio ljetni pljusak. Bio je to prvi put da sam se veselio kiši.

Nakon desetak kilometara kamenjara, i puta koji prolazi kroz nepregledan teren obrastao niskim raslinjem, na samom ulasku u općinu Ervenik zastajemo ispred jedne ratom stradale kuće. Pred njom se nalazi spomenik u znak sjećanja na stradanje četveročlane obitelji. Nikad mi neće biti jasno kako je netko mogao ubiti dvoje male djece. Što se moralo odigrati? Kome su išta skrivila? Dugo sam stajao u nevjerici zbog tog gnjusnog čina. Promatrao sam svoj odraz na spomeniku, prisjećajući se vlastitih, slabih ali upečatljivih, sjećanja na rat. U grlu sam osjećao gorčinu koju nisam mogao progutati.

Ervenik na prvi pogled pokazuje zašto je to jedna od najnerazvijenijih općina. Ovdje život kao da je zapeo u vremenu. U opustjelom naselju, osim pasa lutalica na glavnoj ulici nije bilo nikoga. Prema Darkovim uputama, ulazimo u gostionicu u samom centru mjesta. Naš je dolazak privukao pažnju nekoliko lokalaca kojima je naša pojava predstavljala promjenu dnevne rutine. Pitali smo konobara kako da pronađemo Peru, našeg današnjeg domaćina.

Nismo još ni dobili odgovor, kad se na vratima pojavio starac krvavih očiju. Bio je to on, jedan od rijetkih Hrvata koji ovdje žive. Stanovništvo u ovoj okolici uglavnom čine Srbi. Odmah je naručio pola litre gemišta i sjeo za naš stol. Rekao je da je naš smještaj odmah preko puta pa smo otišli prebaciti stvari.

Bio je to stan bez ičega, netom okrečen. Između prostorija nije bilo čak ni vrata. Jedva smo čekali tuš, ali dočekala nas je kada prekrivena debelim slojem kreča. Nakon nekoliko dana bez tuša, nismo imali izbora, iako je voda bila hladna. Bili smo primorani spavati na podu, a kako je stan imao neugodan miris, Ante i ja smo vreće za spavanje prostrli na balkonu. Cijela ta situacija oko stana na nas je utjecala pozitivno. Nismo se mogli prestati smijati. Kada smo se smjestili, vratili smo se u gostionicu gdje nas je vlasnik ponudio domaćim vinom. Morali smo nazdraviti – na kraju krajeva, Simon je postao novi član tima, a Rok je sutradan završavao svoje putovanje s nama. Kako je večer odmicala, spontano smo došli do zaključka da bi se naša družina trebala zvati „Via Alcoholica“!

Ne sjećam se da sam se ikad probudio na balkonu, no za sve postoji prvi put. Kako je u stanu to bilo nemoguće, jutarnju higijenu obavljamo u sada već domaćoj gostioni. Na ulazu je pisalo da otvara u 8, ali kako je ovdje vrijeme ionako stalo, čekali smo više od pola sata. Sunce je grijalo naše pospane glave. Ulica je bila pusta, osjećali smo se kao da smo ušetali u vestern. Kad je stigao, vlasnik nam je dopustio da doručkujemo vlastitu hranu u njegovom objektu. Očito je bio veoma zadovoljan prometom koji smo napravili prethodnu noć.

Dan koji je uslijedio nije bio jedan od onih koji se pamte. Od Ervenika smo krenuli u smjeru jugoistoka. Ponovo je bilo nepodnošljivo vruće dok smo se blago uspinjali putem. S lijeve strane smo vidjeli planinu Kom kako na sebe navlači tamne kišne oblake, dok se s naše desne, vedrije strane, nazirao kanjon rijeke Zrmanje. Jedino prijevozno sredstvo koje smo vidjeli bio je kombi – trgovina na četiri kotača.

Vozio je namirnice u male zaseoke koji su razbacani po ovom surovom terenu. Nije nas začudilo ni nekoliko zmija koje smo sreli putem. Pitka voda nije daleko, vani je toplo, a gmazovi hlad pronalaze u niskom raslinju. Mi smo bili ostavljeni na nemilost suncu. Bilo nam je zanimljivo gledati Pana kako se zavlači pod grmlje u potrazi za mrvicom hlada, premda nije izgledao naročito svjež. Hana mu je uporno davala vode, ali nismo bili sigurni je li samo vrućina u pitanju.

Naposljetku dolazimo u Mokro Polje. Nakon II. Svjetskog rata ovo naselje je brojilo gotovo 2000 žitelja. Danas ih je desetak puta manje, a stanovništvo i ovdje uglavnom čine Srbi. Tu smo našli osvježenje od visokih temperatura. Preko drevnog mostića prelazimo Zrmanju i spuštamo se u njeno korito. Dok smo se mi svlačili, Pan je već plivao rijekom. Zrmanja izvire ispod planine Poštak, a ulijeva se u Jadransko more. Njen kanjon i nemirne vode pravi su izazov za ljubitelje raftinga i kajakarenja.

Mi smo u njoj našli priliku za osvježenje i odmor. Vrijeme je toliko bilo varljivo, da je u nekoliko minuta od potpuno vedrog došlo do lokalnog pljuska. Zaštitu smo našli ispod breze. Klasični ljetni pljusak brzo je prošao, kao i naš predah, te smo ponovo stavili ruksake na leđa. Ni u Mokrom Polju nismo bili lišeni radoznalih pogleda lokalnih žitelja. Žurno napuštamo selo i krećemo s idućim usponom.

Sad je već bilo jasno da su Panovi problem mnogo veći nego što smo mislili. Teško se kretao. Hana je redovito vodila brigu o njegovim šapama, njegujući ih kremom, ali velike kilometraže uzele su danak. Vidjele su se i ranice. Bilo ga je teško gledati. Trebalo je smjesta donijeti odluku o njegovom nastavku puta. Bez njega u društvu ništa više neće biti isto, ali znatno važnije je bilo njegovo zdravlje. Kad smo donijeli odluku da se vraća s Rokom u Sloveniju raspoloženje je očekivano splasnulo.

Ništa nam više nije bilo zanimljivo. Željeli smo samo što prije stići do Knina. Nakon sedam kilometara dolazimo do glavne ceste koja spaja Gračac i Knin. Petnaestak minuta hodamo uz rub do naselja Pađane. Asfalt je dodatno podigao ionako već alarmantno visoku temperaturu. Malo je reći da je premašila 40 stupnjeva. Sjeli smo na raskrižje, ispod stabla lipe. Čekali smo Hanu koja je maksimalno usporila zbog Pana. Nažalost, to su bili njegovi zadnji koraci na Via Dinarici.

Do Knina je ostao trosatni marš. U potrazi za rješenjem problema, Ante je nazvao svog bratića Davora. Morali smo se pobrinuti za Panov prijevoz. Razvukao sam podlogu za spavanje i legao pod lipu. Često smo čuli zvuk automobilske sirene u prolazu. Nije nas bilo briga što izgledamo kao beskućnici. Dok smo čekali, nazvao sam majku, a razgovor je ovog puta bio znatno drugačiji. Nije bila zabrinuta kao inače. Štoviše, rekla je da je ponosna na mene i da izdržim do kraja. Pratila je i živjela svaki moj korak. U sebi sam zbog toga osjećao zadovoljstvo i zamišljao njen izraz lica dok čita moje poruke.

Popodnevno drijemanje uz cestu napokon je prekinuo Davor. Unatoč njegovoj želji da se i dalje izležavamo i družimo uz cestu, morali smo nastaviti dalje, a Pana i Hanu smo ostavili na milost tom veseljaku. Olakšali smo i ruksake i žustrim koracima krenuli prema gradu. Kad smo ugledali kraljevski grad Knin, u sebi sam pomislio: „Napokon!“ Iza nas je ostalo 70 kilometara u 2 dana.
Knin smo jasno vidjeli, ali morali smo još prehodati cestu koja se u serpentinama spušta do centra grada što se opet doimalo kao cijela vječnost.

Prelazeći rijeku Butižnicu ulazimo u povijesno važan grad. S petnaestak tisuća stanovnika, Knin je jedan od najvećih gradova duž cijele Via Dinarice i jedan od najstarijih gradova u Europi. Prvi put se spominje već 7 st. prije Krista. Nad gradom dominira Kninska tvrđava. Najpoznatiji je po tome što je u prošlosti bio prijestolnica hrvatskih kraljeva, a planinarima je zanimljiv jer se u neposrednoj blizini nalazi nekoliko planina.Tu se svakako ističe Dinara, na koju krećemo ujutro.

Prljavi i znojni, po gradu smo tražili lokal u kojem se smjestila Hana. U očima prolaznika bili smo ljudi koji se ne uklapaju u gradsku vrevu. Nije nam trebalo dugo da pronađemo Hanu, koja je vrijeme tratila ispisujući svoj dnevnik. Roku su to bili zadnji koraci na prvoj etapi s nama. Naime, postojala je i druga. Toliko je uživao da je obećao kako će nam se pridružiti negdje u BiH. Tek kad je Ante skinuo gojzerice, vidjelo se koliko je zapravo ozbiljna ozljeda koju je zadobio na Svetom Brdu. Noga mu je bila natečena i ljubičasta.

Nevjerovatno koliko je kilometara prošao a da se nijednom nije žalio na bolove. Njega apsolutno ništa nije moglo zaustaviti. Trpio je bol, ali je šutio. Nije nas želio zabrinuti. Bio je pravi lider ovog tima.

Po nas je došao Josip, Davorov stariji brat. Da krv nije voda pokazalo se i sada – i on je bio bezbrižni veseljak koji nas je smjesta odveo u obližnju pizzeriu. Ante i ja ćemo noćiti kod njega, dok će ostali prenoćiti u apartmanu na periferiji grada. Došao je dan kad ćemo konačno moći oprati odjeću u perilici za rublje. Svaki put kada smo imali priliku oprati je na ruke, to smo i činili, samo kako bi se pokušali riješiti neugodnog mirisa. Nemoguća je misija hladnom vodm i običnim sapunom učiniti nešto više.

U kafiću u koji odlazimo na jutarnju kavu srećemo tri člana Gorske službe spašavanja. Josip ih poznaje pa zapodijevamo razgovor. Ispostavlja se da naš susret nije slučajan. Josip ih je nazvao da nam ustupe ulaz u zatvoreni planinarski dom Brezovac. Nažalost, rekli su nam da ne možemo danas na Dinaru jer se gore odvijaju vojne vježbe. Takav razvoj događaja nismo mogli predvidjeti, doimao nam se potpuno suludim. Zar se vojne vježbe rade na markiranim stazama, i to na putu za najviši vrh jedne države?

Vrijeme je odmicalo, a mi nismo znali što nam je činiti. Marko, jedan od članova, ponudio se da će nas provesti kroz stari i pomalo zaboravljeni put. Bez drugih opcija, složili smo se da ćemo riskirati.

Došao je trenutak da se oprostimo od Roka. Premda smo dogovorili novi susret, nisam previše vjerovao u to da će s nama opet hodati. Rok i njegov vedri duh svojim će odlaskom ostaviti prazninu koju će biti nemoguće popuniti. Osim od njega morali smo se oprostiti i od Pana. Nisam želio da previše vremena trošimo na oproštaje. To su jedni od težih trenutaka na turama kao što je ova. Najviše bih volio da se svi dobri ljudi koje sretnemo putem priključe našoj ludoj avanturi i krenu s nama put Albanije! „Today is the best day of my life!“ uskliknuo je veselo Simon rečenicu koju je često običavao izgovarati na putu.

Napuštamo Knin i ulazimo u zaseok Guge. Na rubu sela nas čekaju Marko i Josip, koji su došli terencem. Tu kreće staza poznata pod imenom Put Oluje. Međutim ona vodi preko poligona gdje su vojne vježbe, što se jasno moglo iščitati sa znaka na ulazu. Hodajući uz potok polako se uspinjemo do nemarkirane staze koju je Marko spominjao. Ona započinje na samom izvoru potoka, gdje smo već prisiljeni raditi kratki odmor. Josipu je ovo prvi put da planinari, pa i ne čudi što je već u startu gotovo odustao.

Vidljivo je da se se stazom rijetko tko kreće, ali prepoznatljiva je i prohodna. Blago smo skrenuli sa staze kako bi izišli na Anića kuk, liticu koja se uzdiže ponad šume. Nije atraktivna kao njen poznati imenjak iz Paklenice, ali nudi pogled na selo Guge i Knin u daljini. Marko nam je ispričao kako je baš na ovoj stijeni spriječio samoubojstvo osobe koja se borila s depresijom. Nije mi bilo jasno zašto bi netko išao planinariti ,s namjerom da si oduzme život. Siguran sam da ima i lakših načina za to učiniti.

Nastavak nas dovodi do križanja s Putem Oluje. Nalazili smo se nedaleko od poligona gdje bi se trebale održavati vježbe. Tu su se Marko i Josip odlučili vratiti u Guge. Kad smo krenuli, očekivali smo da ćemo zaobići taj poligon. Nemarkiranom stazom samo smo dobili veću kilometražu, a ništa nismo postigli. Koristi od kninskog dvojca zapravo nismo ni imali pa bez izbora krećemo prema poligonu.

Tišina koja je vladala ulijevala nam je nadu da se gore ne događa ništa. No pred sam dolazak na visoravan gdje se nalazi poligon, prema nama je krenuo ni manje ni više nego tenk! Ostali smo staloženi u situaciji koja je bila posve neobična. Zaustavili su se i upitali nas kamo smo se uputili. Upozorili su nas da se po planini skrivaju migranti i da budemo oprezni. Nije dugo prošlo kad nas je presrelo i policijsko vozilo. Na dijelu koji se naziva Suvo polje, uslijedio je isti slučaj kao i s vojskom. Zamolili su nas da ih nazovemo ukoliko susretnemo migrante. Potvrdili smo da hoćemo, ali odmah po njihovu odlasku i složili da to ne bi nikada učinili. Štoviše, imali smo dovoljno hrane da ponudimo i njima.

Prošli smo dio koji nas je mučio i predah pronašli u hladu ispod borova. Kad smo već očekivali da će ostatak dana proći bez stresa, s juga su se prema nama počeli kretati tamni oblaci praćeni grmljavinom. Nije mnogo ostalo do planinarske kuće pa žurno krećemo prema njoj.

Ponovo smo, u vrlo kratkom vremenskom periodu, od potpuno vedrog dana došli do jurnjave do skrovišta. Frustrirani, trčimo putem koji prolazi kraj vrha Badanj. Visok je samo 1281 metar, ali isplati se potrošiti malo više energije i uputiti na vrh. No, majka priroda nas je natjerala da od toga odustanemo. Planine neće nigdje pobjeći pa Badanj ostavljamo za neka ljepša vremena.

Odmah nakon Badnja dolazimo na prijevoj s kojeg u prostranoj kotlini vidimo kolibe. Radovalo nas je što vidimo malo planinarsko naselje. Tu se, uz rub šume, nalazi i planinarska kuća. Ostao je završni kilometar koji smo pretrčali s glomaznim ruksacima. Gledali smo kako nevrijeme polako prelazi preko kotline. Na trenutke je izgledalo kao iz filmova apokalipse. Bili smo tako blizu cilja, ali pljusak nas je u potpunosti smočio. Nekoliko je munja proparalo nebo iznad nas.

Na koncu stižemo do kuće Brezovac, koja me iznenadila svojom veličinom. Pokraj ulaza, na terasi pokušavamo naći ključ. Marko nam je dao upute, ali ključu nije bilo traga. Signala na mobitelu nema pa smo se samo još mogli nadati da će doći predvečer, kao što su i najavili. Mokri i promrzli, sjedili smo na terasi. Znali smo da je jedna od vikendica otvorena, ali nismo znali gdje se nalazi. Čekali smo da prođe kiša. Ante je i dalje uzaludno pokušavao naći ključ.

Nakon sat vremena u daljini se začuo zvuk motornog vozila. Bili smo sigurni da su to GSS-ovci. S nestrpljenjem smo iščekivali kad ćemo ih imati u vidokrugu. Minute su se doimale kao vječnost. Naposljetku je na naše veliko olakšanje pred kućom parkirala ruska Lada. Marko je odmah pokušao naći ključ, no i dalje s istim rezultatom. Preostala je još samo nada da je vikendica otvorena. Uputili smo se nazad prema kotlini. Na proplanku je stajala na prvi pogled stara kamena koliba. Ponadao sam se da je to naše skrovište za večeras.

Želje su se na kraju i ostvarile. Malenu kolibu krasilo je i stablo lipe, koje je sa svojim krošnjama svemu davalo posebnu čar. Smještena na uzvisini, nudila je divan pogled na cijelu kotlinu. Otvarajući stara drvena vrata, ostajemo bez riječi. Tri kreveta, peć i mali stol ispod krova od starih hrastovih greda. Na platnu koje je visilo na kamenom zidu pisalo je:
„Graničaru, planinar ,putniče, prolazniče… Dobrodošao pod krov ove kolibe… Osjećaj se ugodno, kao u svom domu. Odmori i dušu i tijelo.

Uživaj u ljepoti prirode na 1050 m. Ne zamjeri skromnom gostoprimstvu ove kolibe. Ostavi je urednu i zatvorenu kako bi poslužila i drugima. Sretno putuj, voli i čuvaj prirodu. Neka ostane samo trag tvojih stopa. Bog.“

Priča kaže da su tu živjeli Paško i Ivan. Kako je točno tu bila granica s ondašnjom Turskom, svoj su skromni dom branili kuburama, starim vatrenim oružjem koje se punilo barutom. U čast i sjećanje na njih koliba je obnovljena. Mi smo ti sretnici koje je burna i zanimljiva prošlost, te prekrasan ambijent u sadašnjosti, vratila u vrijeme kada su časno branili granice od Osmanskih trupa koji su nadirali s istoka. Zamišljali smo kako se sve to odigravalo u kotlini ispred nas…

Josip i Marko nisu se dugo zadržavali. Promatrali smo kako odlaze u legendarnom ruskom terencu. Možda je jedan mali dio mene čak i poželio biti u njemu… Konačno je vatra ugrijala hladne debele zidove. Izašao sam van da udahnem svježi zrak i osluhnem tišinu. Odavno je noć prekrila dinarske goleti, a nebo je bilo potpuno vedro. Zvijezde su izgledale kao da ih se može dohvatiti rukom. Večeras zaista noćimo u hotelu od milijun zvjezdica…

Slijedio je i taj dugo iščekivani dan – uspon na najviši vrh Hrvatske. Dinara ne samo da je najviša, nego je i cjelokupno gorje Dinarida dobilo ime baš po ovoj planini. Sunčano jutro obasjavalo je zelenu kotlinu. Iza kolibe se nalazio bunar s vodom, a danas smo morali uzeti više nego inače. Dinara je surova, kamenita i oskudijeva izvorima. Napuštamo prekrasnu kolibu i vraćamo se prema planinarskoj kući. Jutarnje sunce se probijalo kroz krošnje, a mahovina prekrivala stijene.

Dok se lagano uzdižemo, pokušavam udahnuti što više svježeg zraka. Iz šume izlazimo na prostranu ledinu Samar, zeleno prostranstvo okupano žarkim bojama. Iza svakog kuta čekalo nas je novo iznenađenje. Na rubu šume je nekoliko kolibica, a u daljini vidimo uspon koji nas čeka do vrha.

Nastavljamo se uspinjati desnom stranom ledine. Vladalo je vedro ozračje, naročito zato što nam se danas priključuje slovensko društvo. U popodnevnim satima dolazi Gregor i dvije Hanine prijateljice. Plan je da se s njima susretnemo u podnožju. Kako smo se penjali, tako se travnata površina sve više pretvarala u kameni krš. Zastajemo u zadnjem šumarku, gdje se spaja put za Mirkoviće. Sunce je opet nemilosrdno užarilo kamenjar. Dodatna je to potrošnja energije, no ako se može birati, uvijek biram sunce. Veća iscrpljenost značila je i jači osjećaj uspjeha pri dolasku na vrh. Za uložene napore i trud bit ćemo nagrađeni prekrasnim pogledom. Nije trebalo dugo da se iza nas otvori pogled prema sjeveru. U zraku nije bilo vlage pa se u daljini nazirao i Velebit. Ostao nam je završni, ali i najstrmiji uspon, na vrh Sinjal.

Osjećamo goli krš i surovost pri svakom koraku. Učestalo zastajemo da dođemo do zraka, međusobno si lažući da stajemo zbog pogleda. Naposljetku dolazimo do vrha. Geodetski stup koji označava vrh poslužio nam je kao stol. Ujedno, to je značilo i da smo doručkovali na većoj visini od svih koji su se trenutačno nalazili u Hrvatskoj! Gledao sam prema planinama u BiH, koje kao da su nas dozivale.

Nakon dužeg odmora nastavili smo prema jugu. Teren je kamenit i obrastao niskom klekovinom. Nije dugo trebalo da se stvore tamni oblaci. Već po navici, nismo ni očekivali drugo. Ne sjećam se tako varljivog ljeta po pitanju vremena. S drugog dijela Dinare već se začula grmljavina. Da bi došli do tamo moramo se spustiti u podnožje i opet uspeti do skloništa Pume. Činilo se nemogućim u jednom danu doći do tamo.

Nakon sat vremena spuštanja dolazimo u kamenu kotlinu gdje smo se osjećali sigurnije. Ako nas i uhvati grmljavina, veće su šanse da će udarati po samom vrhu.
Prvu pauzu od vrha napravili smo u koritu uz izvor pitke vode. Gledali smo u smjeru vrha koji je na sebe navukao olujne oblake. Nismo krili radost usponom na najviši vrh. Pritom namjerno kažem uspon, a ne osvajanje. Planina se ne može osvojiti, niti ukrotiti. Dolaskom gore one osvajaju nas, ispunjavaju nam srca i um. Planine su same sebi vladari. Mi možemo samo uživati u ljepoti koju nude.

Uhvatila nas je lagana kišica netom prije silaska do ruševne utvrde Glavaš. Sagrađena je u 15 st., da bi poslužila u obrani od nadolazećih Turaka. Nedaleko se nalazi i malo istoimeno selo. Spustili smo se na samo 570 metara. Selo se nalazi nadomak naselja Kijeva i polazna je točka za uspon na vrh s juga. Nakon njega, spuštamo se u polje između dvije Dinare. Od sela nas je samozatajno pratio zlatni retriver. Pokušavamo ga natjerati nazad u selo, ali on ne odustaje pa nastavlja s nama.

U kasnim popodnevnim satima dolazimo do sela Cetine. Zarobljen u dubini dalmatinskog krša, Glavaševo vrelo je izvor jedne od najljepših rijeka, Cetine. Tok rijeke obuhvaća stotinjak kilometara, nakon čega se kod Omiša ulijeva u Jadransko more. Kristalno čista voda odražava krajolik koji je okružuje. Modro-zelena boja i rupa kojoj se ne vidi dno. Štoviše, točna dubina još se ni ne zna. Ljepoti doprinosi i mala pravoslavna crkva iznad vrela. Kako Slovenci još nisu stigli, tu uzimamo predah.

Pet sati popodne, a nama je ostalo čak 900 metara uspona i 8 kilometara hoda. Tek što smo izašli iz sela, iza nas je naišao kombi. Bio je to Gregor s curama. Stajali smo po strani dok je Hana od sreće grlila svoje prijateljice, Sanju i Evu. Dogovorili smo se da parkiraju pored kamenoloma kroz koji ćemo mi uskoro proći. Dok smo mi došli do tamo, oni su se u međuvremenu spremili za polazak. Torbe su im bile previše natrpane.

Provesti će vikend s nama, u pohodu na službeni najviši vrh Dinare, Troglav. To je u prevodu značilo da ćemo opet granicu prelaziti na vlastitu odgovornost. Ruta Via Dinarice je zamišljena da vodi uz Peručko jezero, te skreće na prijevoj Vaganj, gdje se nalazi granični prijelaz. Anti je nepojmljivo da se ne penjemo na najviši vrh planine po kojoj je cjelokupni masiv Dinarida dobio ime, a i mi se slažemo pa smjesta mijenjamo rutu.

Od kamenoloma se uspinjemo po solidno markiranoj stazi. I dalje nas prati pas, kojeg smo nazvali Pero, po našemu domaćinu iz Ervenika. Lagano napredujemo, sad već gledajući na suprotnu stranu i vrh Sinjal. Sunce je zalazilo kad smo stigli do zaravni gdje se nalazi planinarsko sklonište Rupe. Zapadna strana skloništa je u staklu, tako da se iz unutrašnjosti pruža pogled na zalazak sunca. Iza njega se nalazi rezervoar s vodom. O skloništu se brine društvo Dinarida.

Smjestili smo se za prostran stol i skuhali dehidriranu hranu koju su nam dostavili Slovenci. Novo društvo značilo je i pregršt novih tema za razgovor. Dan je bio ispunjen, baš onakav kakav sam i očekivao od Dinare.

Prisiljeni smo ustati ranom zorom. Brzo napuštamo sklonište i krećemo travnatom ledinom. Prve zrake sunca obasjavaju Lišanjski vrh, na čiji se uspon kreće iz Rupa. Ovaj prostrani greben s 1794 m visokim vrhom prirodna je granica između dvije države. Na GPS uređaju gledam koliko nam treba do Troglava. Svjestan sam da ćemo danas spoznati koliko je zapravo Dinara surova i prostrana. Vedro jutro i novo društvo uljepšali su nam dan, kao i česte uspone i silaske kroz prostranstva kamenjara i ledina.

Nakon dva sata dolazimo do Marinog bunara, malene oaze unutar bezvodnog krša. Voda je na površini bila puna insekata, no veoma čista. Vodu za svaki slučaj pijemo kroz filter.
Pero je i dalje hodao s nama. Postalo je jasno da se sam teško može vratiti u Glavaš. Bio je dostojna zamjena za Pana, no pri silasku s Dinare, pobrinuti ćemo se da ga netko vrati automobilom tamo gdje pripada.

Od bunara slijedi kratki, ali veoma strmi uspon. Jutro je odmicalo, a mi još nismo vidjeli najviši vrh. Polako smo se počeli razdvajati. Svatko je hodao sam, u svom ritmu. Tek smo prošli trećinu puta, a Sanja je već puno zaostajala. Nisam želio da joj se prvo planinarenje pretvori u patnju. Dinara nije mjesto za prve korake u planini. Usporio sam korak i pričekao je. Nadao sam se da će se i u drugima probuditi kolektivni duh i da će smanjiti brzinu. Priznala je da je na izmaku snage. Pokušavao sam je bodriti i obećao da ću biti uz nju.

Slijedio je uspon na Torlakovu glavu. Uspon nije naručito zahtjevan, ali za Sanju je predstavljao ogromne napore. Ipak, gore su nas pričekali ostali. Napokon vidimo i najviši vrh, Troglav (1913 m.). Njegova topografska istaknutost dominira nad svim ostalim vrhovima i izgleda, u najmanju ruku, moćno.

Bilo je jasno da Sanja ne može doći do vrha. Kako smo se svi htjeli popeti na vrh, morali smo donijeti odluku tko će sa Sanjom ići lakšim putem i zaobići strmi uspon. Ostao sam pri svom obećanju i nastavio s njom. Pri silasku s Torlakove glave razdvajamo se od ostalih. Pošto su bili pri kraju s vodom, dao sam im svoju. Mi ćemo uskoro doći do skloništa gdje se nalazi pitka voda. Čak se i Pero odlučio na težu varijantu i krenuo za njima. Lakši put nije značio odmor. Slijedio je uspon kroz klekovinu na Veliku Duvjakušu.

Strpljivo hodajući uz Sanju, stižemo na travnati vrh na kojem nalazimo mramorni križ i spomenik poginulim borcima iz Domovinskog rata. S vrha se, osim Troglava, jasno vide planine Svilaja, Promina, Biokovo te Cincar u BiH, dok je u podnožju akumulacijsko jezero Peruća. Vrh je najviši od Troglavske grupe što se tiče teritorija koji pripada Hrvatskoj. Uzimamo kratki predah, te s pogledom na greben bezuspješno pokušavamo naći ostatak ekipe.

Nedugo nakon silaska dolazimo do skloništa Pume, koje još jednom potvrđuje da su na Dinari najbolja skloništa u državi. Riječ je o zidanoj kući sa staklom ograđenom verandom, u kojoj se nalazi cisterna s pitkom vodom. Blagavaonica i kuhinja su u prizemlju, dok su na katu ležajevi. Na izvrsnoj je lokaciji za višednevne ture po Dinari.

Vratili smo se nazad prema usponu za Veliku Duvjakušu. Nakratko napuštamo Put Oluje kojeg pratimo još od Knina i koji dalje vodi preko Troglava. Put koji je trasiran u čast događajima iz 1995. dugačak je otprilike 150 kilometara, i ide sve do naselja Voštane, koje se nalazi u blizini Trilja. Predviđeni prelazak ove rute traje sedam dana.

Nastavljamo se blago uspinjati zapuštenim putem. Bez ikakvih znakova ulazimo u teritorij BiH. Osim što smo nakratko ušli u našu treću državu, upravo sam zakoračio i u petstoti kilometar puta.
Sjajan osjećaj nakratko je pokvarila gusta klekovina. Petnestak minuta sam bezuspješno tražio markaciju. Pomoću šestog čula pronalazim put do grebena, na kojem naposljetku nalazim i kamenom zidane markacije.

Kao i u prethodnim danima, u vrlo kratkom periodu stvorili su se tamni oblaci. Požurivao sam Sanju, svjestan da je samo pitanje vremena kada će ponovo krenuti grmljavinski koncert. Nije ga trebalo dugo čekati. Završnih sat i pol hodali smo preko ledina. Opet smo prešli granicu i našli se u Hrvatskoj. Nismo se imali gdje sakriti. Sanja je na vlastitoj koži saznala što znači biti u planini kada stiže nevrjeme. Umor koji se nakupio brzo je zaboravila.

Koračali smo travnatim bespućima koliko god smo brzo mogli. Na smo jednom dijelu naišli na znakove upozorenja od mina, nešto što nikome nije drago vidjeti. Pitanje je kada će se ponovo moći bezbrižno planinariti po brdovitom Balkanu.

Već sam imao ritual za grmljavinu – u mislima sam bio na jednoj od prekrasnih plaža lijepe naše, okupan suncem, s hladnim koktelom u ruci. No, nisam se smio previše dati mašti na volju. Ne poznajem teren pa sam morao pomno promatrati markacije. Gojzerice su mi bile potpuno natopljene vodom, sa svakim korakom iz njih se čulo šljapkanje. Na račvanju za vrh Maglaj konačno se smirilo.

Poslije svake oluje pojavi se sunce, sjeli smo na kamen i nasmijali se. Uslijedio je završni spust prema visoravni Vrdovo. Dinara je pokazala koliko je lijepa, prostrana, ali i strašno surova. Puni doživljaja, laganim koracima približavamo se domu Sv.Jakov. Bilo me je strah da je ovo bilo prvo, ali i posljednje planinarenje za Sanju. No u potpunosti sam se prevario. Rekla je da joj je ovo bio najteži trening koji je odradila u životu, ali da je to tek početak. Potpuno fizički slomljena, tvrdi da je uživala u svakom trenutku. Bila mi je neizmjerno zahvalna što sam bio kraj nje.
U ugodnom razgovoru stižemo do doma.

Na prvi pogled nisam bio siguran da sam na pravom mjestu. Dom je izgledao fantastično! Uredna dvokatnica s prekrasnom blagavaonicom koja izgleda kao muzej. Naime, vlasnici su kolekcionari antikviteta!

Sjeli smo na terasu i sa sebe skinuli mokru odjeću. Dočekali su nas Luca i Ivica Jurela, bračni par koji je taj dan dežurao. Znali su da dolazimo i nisu krili radost našim dotadašnjim poduhvatom. Nakon sat vremena dolaze i ostali, a ususret njima na vrh se popela i nekolicina Kočara. Ispostavilo se da smo Sanja i ja završili u samom srcu nevremena, dok je njih zaobišlo. Kočari terencima odlaze u Sinj po zalihe, logično je da ćemo sutradan odmoriti u Antinom rodnom gradu. No večeras ostajemo u lijepom ambijentu doma.

S današnjim smo danom zatvorili još jedno poglavlje našeg putovanja. Iza sebe ostavljamo prostranstva Velebita i Dinare. Iako se visinom ne ističu, njihova prostranstva su najduža na cijeloj ruti. Osim duljinom, krasi ih i raznolika priroda. Kako smo polako na papiru križali etape, tako su nam i srca bila ispunjenija.

Sunčano jutro obasjavalo je kamenjar Vrdova. Šetao sam u neposrednoj blizini doma, ali nigdje nisam mogao pronaći Peru. Slutio sam na najgore, jer su ispred doma bila dva vučjaka od obitelji Jurela. Pogriješili smo što smo ga ostavili vani. Nadao sam se da ga nisu ozlijedili, već samo otjerali. Vijest o njegovom nestanku dobro je uzdrmala i ostale članove. Pratio nas je neugodan osjećaj krivnje jer smo zapostavili našeg krznatog prijatelja.

Nismo žurili s doručkom. Čekali smo Branka da dođe po nas u dom, kad smo u daljini prostrane visoravni smo ugledali dva auta kako se polako primiču. Jedan je vozio Branko, dok je drugim upravljao Stipe, Antin susjed. Njihova se jutarnja kava odužila, što je Slovence činilo nervoznima jer ih je čekao dug povratak kući. Zahvalili su nam na prekrasnom vikendu prije nego ih je Stipe odveo natrag do Cetine gdje su ostavili kombi.

Napuštamo i mi ljupki dom s još ljupkijim domaćinima.
Branko nas vodi put Sinja. Čudno je nakon dužeg vremena biti ponovo u automobilu. Nakon 5 kilometara, pred nama se pojavilo Sinjsko polje. Mogu samo zamisliti kako je kucalo Antino srce u tim trenucima. Dolazimo do njegove kuće u Glavicama nadomak Sinja, ali tamo ne zatječemo nikoga.

Roditelji mu se vraćaju iz Zagreba tek u popodnevnim satima. Pažnju su mi privlukle trešnje u dvorištu, bio sam nezasitan. Nismo previše tratili vrijeme, već smo iskoristili priliku i zaputili se do pola sata udaljenog Splita. Bila je to jedinstvena prilika da otvorimo sezonu kupanja u moru.

Vrijeme baš i nije bilo za ljetne radosti, međutim promjena nam je bila preko potrebna. More je prirodni lijek za sve, tako i za upalu mišića i sitne bolove koje sam trpio. Žuljevi su sada bili daleka prošlost, a bolove u ramenu kao da nikada nisam ni imao. Naravno, umor je postojao, no nije bio jači od želje za nastavkom puta. Bio sam spreman na izazove koje donose bosansko-hercegovačka gorja.

Malo je vremena, a puno toga za obaviti. Vraćamo se u Sinj, najpoznatiji po alki, viteškoj igri koja se ovdje održava još od početka 18. Stoljeća u znak pobjede nad Turcima. Ovaj put kod kuće nas je dočekala Antina obitelj. Majka Snježana pripremila nam je ručak i na stol servirala pohanu piletinu, krumpir i salatu – kao da sam osobno birao meni. Polako sam postajao razmažen! Gdje god smo bili ugošćeni, čekao nas je ukusan i obilat obrok.

Večer je bila rezervirana za druženje s Kočarima. U gradskoj pivnici dočekalo nas je gotovo cijelo društvo, odjeveno u njima karakteristične žute majice. Veliku većinu već sam bio upoznao, a imao sam osjećaj kao da ih poznajem godinama. Pratili su svaki naš korak i uredno objavljivali fotografije. Osim što su nam u više slučajeva bili odlična logistika, svojim su dolascima također pokazali koliko im je stalo da stignemo do kraja.

Pravi su primjer kako bi jedno planinarsko društvo trebalo izgledati. Zapravo su jedna velika obitelj, koje sam i ja postao član.
Već po navici, sutradan se budimo kasnije nego što smo se dogovorili. U sebi sam poželio barem još jedan dan ostati kod Antinih. Mrzovoljno ustajem na lijevu nogu. Barem mi je ruksak bio nešto lakši nego inače jer nije bilo potrebe za viškom namirnica – idući dan prolazit ćemo kroz naseljena mjesta.

Dok nas Stipe vraća u smjeru Dinare, promatram Antu kako s gorčinom napušta rodni grad. Usput stajemo u mjenjačnicu zamjeniti novac – kuna više neće biti platežno sredstvo. Ulazak u BiH značio je i promjenu valute u tamošnje konvertibilne marke.

Natrag u planini, na koži osjećamo razliku u temperaturi. U gradu je vladala sparina, dok na goloj visoravni pirka ugodan vjetar. Put nastavljamo na raskrižju sa slikovitim putokazom. Na njemu su upisana dva smjera: VAMO i TAMO! Uputili smo se prema „tamo“, u smjeru jugoistoka. Teren je nezahtjevan. Pretpostavljao sam da će takav biti cijeli dan jer se nije očekivalo puno uspona, ali moja pretpostavka nije se obistinila.

GPS nas navodi da s makadama skrenemo na prostrane ledine. Bezbroj žutih maslačaka prostire se ispod naših nogu. Kamešnica nam je bila vodilja. Prema našim planovima trebali smo preći preko njenog grebena, noćiti u skloništu i idući se dan spustiti u BiH. Nažalost, prognoza ni ovaj put nije bila na našoj strani pa smo se držali rezevnog plana – prelaska granice na prijevoju Vaganj, nižem dijelu koji čini poveznicu Dinare i Kamešnice.

Počeli smo gubiti markacije koje su ili zarasle ili u potpunosti izblijedile. Bili su to prvi znakovi da se nećemo lako dokopati moje rodne zemlje. Probijajući se kroz bodljikavo grmlje, ušli smo u privatno dvorište nečije kuće, na vrlo zabačenom mjestu. Iznenadili smo domaćina koji je taman obavljao radove u vrtu. Rekao je da je to zadnja kuća prije prelaska granice. Očito nije navikao na posjetitelje pa je bio raspoložen za razgovor. No mi smo morali ići dalje. Nismo još točno znali gdje ćemo noćiti pa smo željeli doći do naselja u popodnevnim satima. Dao nam je upute kuda da nastavimo, a put je neko vrijeme vodio potpuno zaraslim makadamom. S velikim zanimanjem smo se pitali kada je zadnji put ovuda prošlo neko vozilo…

Autor putopisa: Kristijan Karlušić
Fotografije: Kristijan Karlušić