Mr. Wine je dolazio jednom mjesečno, točan kao sat. Mr. Wine je išao od kuće do kuće i prodavao galanteriju. Stanovao je dolje u mjestu, ali većinu vremena provodio je u planinama sa svojim dućanom na leđima. On je popravljao satove. Mr. Wine je bio možda i sto godina star. Imao je dugu bijelu bradu i nosio je crni kaput. Njegovo pravo ime nije bilo Mr. Wine. Ime mu je počinjalo s Wine, ali bilo je tako dugačko i komplicirano da ga mi nismo znali točno izgovoriti pa smo ga zvali jednostavno Mr. Wine. Mr. Wineu to nije bilo važno.

Rekao je da su imena manje-više nevažna. Puno je važnije kakvim tonom izgovaraš nečije ime. Što je točno. Mr. Wine je rekao da su i neka indijanska imena tako komplicirana da ih uopće ne može točno izgovoriti pa je i on neke Indijance oslovljavao izmišljenim imenima.

Mr. Wine mi je poklonio jednu olovku. Bila je dugačka i žuta. Pokazao mi je kako treba šiljiti olovku tako da vrh ne bude pretanak. Kad je vrh pretanak, lako pukne i onda moraš opet šiljiti čime bi bespotrebno trošio olovku. Mr. Wine me poučio štedljivom načinu šiljenja. Postoji naime ogromna razlika između “škrt” i “štedljiv”, rekao je Mr. Wine. Ako si škrt, onda nisi ništa bolji od bogataša koji obožavaju novac pa ga ne troše na ono što bi trebalo. U tom je slučaju novac tvoj Bog, a iz toga ništa dobro ne može nastati. Ali ako si štedljiv, rekao je Mr. Wine, onda trošiš novac na stvari koje su ti potrebne, ali ga ne rasipaš.

Rekao je kako jedna navika povlači za sobom drugu, a ako su to loše navike, na kraju bi imao loš karakter. Ako bi počeo lakomisleno trošiti novac, onda bi počeo lakomisleno trošiti i vrijeme, i postao bi lakomislen i u načinu razmišljanja i u svemu ostalom. A kad ljudi postanu lakomisleni, onda političari mogu raditi što god hoće. Kad je narod lakomislen, političari preuzmu kontrolu i uskoro imaš diktatora na vratu. Mr. Wine je tvrdio kako se nikad nije dogodilo da štedljiv narod prepusti vlast jednom diktatoru. Što je, smatram, točno.

Jednom mi je poklonio jednu knjigu. U knjizi je bilo objašnjeno kako se računa. Tako sam cijeli mjesec mogao učiti računati, pa i onda kad Mr. Wine nije bio kod nas. Toliko brzo sam napredovao da bi se Mr. Wine zapanjio svaki put kad bi nakon mjesec dana ponovo došao. Mr. Wine je rekao da je znati računati važna stvar. Obrazovanje se sastoji od dva dijela, govorio je on. S jedne strane naravno moraš naučiti tehniku svog zanata, i u tu polovicu spadaju sva znanja koja su ti potrebna u poslu. On je u tom području pristalica modernizacije, rekao je. Ali što se druge polovice tiče, tu je bolje držati se starog i ništa ne mijenjati. Taj dio je on zvao – ljudske vrijednosti i principi.

Svaki čovjek mora upoznati i naučiti cijeniti neke ljudske vrijednosti, rekao je Mr. Wine. Moraš biti pošten i štedljiv, uvijek raditi najbolje što možeš i, mora ti biti stalo do drugih ljudi; to je važnije od bilo čega drugog. Ako te ljudske vrijednosti ne naučiš, kazao je, onda ti sve tvoje tehničko znanje ništa ne vrijedi, bez obzira koliko ga imao. Zapravo, bez tih ljudskih vrijednosti koristit ćeš moderna tehnička znanja za postizanje loših ciljeva i uništavanje. Što je točno, kako sam se malo kasnije uvjerio.

Ljeto se bližilo kraju, dani su bili sve kraći. Sunce se počelo mijenjati, bijela toplina života se počela pretvarati u zlatno žuti veo koji ti je vrelih popodneva titrao pred očima i trošio snagu ljeta. Priroda se pripremala za dugi san. Mr. Wine je posljednji put došao u planine…

Malo Drvo, 2004.