Ovo je nedovršena priča koja se krenula razvijati kao školska zadaća, a zadaća je bila referat o Senjskoj utvrdi Nehaj. Pred nama je bio slobodan vikend. Kada su nam djeca u najmlađoj dobi običavamo im pred spavanje pričati priče i bajke, pjevati pjesme i uspavanke. No, kako djeca rastu tako se naš način druženja s njima postepeno preoblikuje kroz razne alternativne interakcije primjerenije njihovom uzrastu. I taj proces traje dok je njih i dok je nas. Bar je tako u ovoj našoj priči.

Dakle, zadatak je bio pripremiti referat o Senjskoj utvrdi Nehaj, a pred nama je bio slobodan vikend. Prve asocijacije pri spomenu Nehaja bili su Uskoci i Senjska bura. Oba pojma su nam zvučala samozatajno i pomalo zastrašujuće.

Pojam Uskoci dolazi od hrvatske riječi uskočiti, a u prošlosti se odnosio na vojnički organiziranu skupinu hajduka koji su stigli u ovo područje početkom 16.stoljeća tijekom osmanskih osvajanja. Uskoci su poznati po tome što su vrlo uspješno pružali otpor Turcima i Mlečanima. Nismo znali puno više od toga. Ideja nam je bila da i mi uskočimo u auto i odvezemo se do 170 kilometara udaljenog Senja, te se suočimo sa stanjem na terenu. Tako smo i učinile.

Bilo nas je troje: majka, kćer i njena prijateljica. Upustile smo se u ovo avanturističko-istraživačko putovanje. Ionako nam suhoparno štrebanje nikad nije uspješno polazilo za rukom. Cure na zadatku osjećale su se prilično uzbuđeno, znatiželjno upijajući nepoznate horizonte pored kojih smo prolazile. Senj nas je gostoljubivo dočekao pa smo nakon šetnje rivom i starogradskom jezgrom uskočile unutar čvrstih zidina Nehaja. U utvrdu Nehaj ugrađeno je oko 7500 tona kamena, pijeska i vapna. Zidovi dugi oko 23 metara i visoki oko 18 metara čine gotovo pravilan kvadrat.

U utvrdi Nehaj nalazi se stalna muzejska postava i ugostiteljski objekt. Unutar impozantnih zidina nalazi se unutarnje dvorište, a u dvorištu bunar za opskrbu vodom. Taj bunar je zadovoljavao potrebe vojne utvrde Uskoka i predstavljao dragocjen resurs za slučaj opsade Nehaja. Na vrhu utvrde nalazi se vidikovac s pet kula odakle se pruža fantastičan pogled. Debljina zidova od 2 metra širi se postepeno do podnožja gdje doseže 3,3 metara. Zaključili smo da je utvrda vrhunski utvrđena, kako sa svojim položajem, tako i sa samim zdanjem .

Utvrdi su Uskoci dali ime kako bi zabrinutim Senjanima dali do znanja da ne haju, tj. da ne brinu. Tako je i brdo Trbušnjak na kojem utvrda počiva vremenom postala poznata pod nadimkom Nehaj. Nehaj nikad nije trebao dokazivati da je neosvojiv, utvrda nikada nije bila direktno napadnuta. Naravno, dok mi nismo stigle…

Iako smo obje odavno punoljetne nikada nismo prestale nenajavljeno upadati u Senj. Puno smo puta nakon toga prošle Senjom. I po buri, i po kiši i za lijepog vremena. Povremeno nam se nađe na putu tijekom naših lutanja pa se opet ponekad bar na kratko zadržimo u njemu, bilo individualno ili s novim suputnicima.

Ponekad samo namignemo na Nehaj u prolazu, a kad nam se posreći lijepo vrijeme bez bure popnemo se na brežuljak, zalegnemo u travu i stopimo se s krajolikom. Pratimo promjene kroz vrijeme i oživljavamo uspomene, kojih se u međuvremenu prilično nakupilo.

Pamtimo jako nevrijeme i pljusak kada nismo mogli promoliti nos iz auta, veseli piknik u travi pod zidinama, trčanje za autobusom koji je zamalo nastavio put bez nas nakon kraće pauze u Senju. Pamtimo kada su se zaglavila pomična vrata u Plodinama pa je nastala opća gužva dok su ljudi s kolicima prolazili u oba smjera internim caffe barom. Jednom prilikom je moja kćer pod svaku cijenu željela izbaciti višak stvari iz auta u nastojanju da napravi mjesta za mladi par autostopera, zabrinuta kako će oni stići do svoga cilja bez nas. Pamtimo iskustvo senjske bure koja nam je totalno onemogućavala kretanje u dramatičnim pokušajima da se dočepamo sigurnosti Nehaja, te kako nas je začuđeni domaćin bukvalno unio sa praga s pitanjem koga vraga radimo tu po tom vremenu. No, što mi znamo o senjskoj buri? Dotad smo samo čuli za nju. I još mnogo drugih zgoda i nezgoda. Zbog toga ova priča nikad nije dovršena. Iako je referat bio čista petica.

Život se kotrlja, mi ga ne planiramo, ali postoje realne šanse da će nas naša lutanja odvesti na neka nova još neistražena mjesta i da ćemo usput prolaziti nekim već dobro poznatim odredištima.  Postoji određena interakcija s mjestima koja smo posjetili. Kao da ponesete djelić njega sa sobom istovremeno ostavljajući dio sebe u njemu. I vraćajući se, svaki put smo drugačiji, i mi, i to mjesto. U toj neprekidnoj interakciji ispisuju se novi redci naše osobne povijesti tkajući nove niti uzajamnih uspomena.