Hladni dani na mojem otoku nisu me brinuli. Bližio se taj dan. Dan odlaska na nešto drukčiji otok , zeleni otok, tropski otok, otok koji me zove…

Za vrijeme ljeta 2015-te godine, točnije sredinom šestog mjeseca usred rituala ispijanja pive moja dva bliska prijatelja i ja započeli smo razgovor o potencijalnoj avanturi. Spomenuo sam odmah na početku ”spike” moj jedini uvjet putovanja. Razlog zašto bi uopće otputovao. Htio sam negdje otputovati ali uz to što bi posjetio drugu zemlju ili kontinent htio sam surfati. Nedugo nakon razgovora o varijantama putovanja tj. o sezoni valova za vrijeme kad bi otišli izbor se suzio na dvije mogućnosti. Indonezija (Sumatra) ili Sri Lanka.

Za prvi korak odlučio sam provjeriti sezonu valova na oba otoka. Logikom swell a (valne fronte) lako je bilo odlučiti kamo. Pošto na Sri Lanci od kraja jedanaestog mjeseca pa sve do početka četvrtog ”šljaka” jugozapadni dio otoka, a poslije četvrtog do jedanaestog istočni i jugoistočni dio. Dok obale otoka Sumatre u Indoneziji pogađaju valovi od petog mjeseca pa sve do početka jedanaestog. Radi određenih situacija na put smo zajedno mogli Otić tek nešto poslije nove godine. Meni se nije toliko žurilo i bilo mi je svejedno gdje, samo sam htio otići surfati. Voziti se na valovima bez neoprenskih odjela, na tropskom suncu, jao kakav gušt! Vito Zidanšek, Ivan Jurić i ja bacili smo si petice kad smo par dana nakon odredili mjesto gdje ćemo otići ove zime. Jedva čekam!

Sljedeći zadatak koji smo imali prije puta bio je sakupiti sve informacije potrebne za misiju. Smještaj,cijene,viza,avionske karte,vrijednost valute,klima,koliko planiramo ostati itd.

Imali smo podosta vremena za se organizirat.Nekako smo se na brzinu odlučili kako bi hitjeli što više iskusiti taj drukčiji kulturološki prijelaz te nam je pala na pamet ideja da preko couchsurfing stranice potražimo kojekakvog lokalca.

Jurić se bacio na posao i nedugo  nakon pronašao domaćina koji je svega bio udaljen samo 9 kilometara od jedinog mjesta kojeg sam dotad znao kao “dobar spot” na otoku. Devet kilometara od Hikkaduwe nalazi se njegovo selo Bussa.

Topli ljetni dani su prolazili. Na Cresu i Lošinju uvjeti za surfanje su nikakvi. Redaju se sunčani dani bez juga. Više od tri mjeseca nisam zajahao val. Sranje. U međuvremenu pridružili su nam se Gabriel i Saganić koji su odlučili doći s nama te ostati koji dan kraće radi obveza na fakultetu.

U sljedećih par mjeseci kući je zahladilo, došla je zima. Postalo je hladno i nevjerovano mi je u mislima bilo to da ćemo se za koji dan nalaziti u tropskoj klimi surfati bez neoprenskih odjela, pržiti se na suncu piti kokosovo mlijeko….a tko zna što još.

Razmišljao sam puno o Sri lanci. Stvarao vizuale mjesta… Mjestu na kojemu se nadam surfati što je više moguće. Napuniti dušu dobrom energijom. Zato volim surfanje ,odnosno  osjećaj kreiran daskom,valom i sobom. Svaki val je jedinstven,svaka plaža jedinstvena. Obale kontinenata na planeti sa svih strana ljubuju sa strujama oceana gdje završavaju daleka putovanja valova koji u svom uskrsnuću kreiraju savršene oblike i nama surferima tjeraju u krv strast da u određenom trenutku tog čina budemo jedno s njima. Val i surfer, ljubav i jedinstvo u trenutku jahanja vala.

Živjeti budno trenutak, meni kao biću je nešto najvrijednije što postoji. Jadajući valove to postižem. Barem dok sam na valu. Oštar fokus na jednu cjelinu. Osjećaj proizveden time neopisiv je. Čista ljubav. To je razlog zašto surfam, radi tog trenutka radi tog specifičnog  osjećaja.

Dan prije polaska stigli smo u Zagreb. Krešo je surfer iz Zagreba koji ujedno i radi daske za surfanje, to jest ima svoj brand surf daski ”Podrum surf”. Naručio sam mu još prije par mjeseci jednu dasku. Dasku za valove na Sri Lanci s nešto manjim volumenom od onih koje imam. Našao sam se s njim, dofurao je dasku i rekao kako on uskoro ide u Marocco na surfanje. Zaželjeli smo si međusobno puno lijepih i ugodnih valova i pozdravili. Činilo se da je to to. Sad je još samo trebalo ”dovući” se do aerodroma i sutradan – ćao bejbe!

Probudili smo se u toplom stanu u hladnom snijegom prekrivenom tihom Zagrebu. Temperatura ovog jutra u Zagrebu iznosila je -11 stupnjeva. Stigli smo na aerodrom a tamo su bili već Saganić,Jurić i Gabriel. Hrpa surf torbi poslaganih nasred aerodroma. Opralo me uzbuđenje kad sam to vidio. Svi smo bili nabrijani. Minute su prolazile i konačno ukrcali sebe i prtljagu u avion.

Let je bio ugodan i rano ujutro nakon kilometara i kilometara oceana što sam gledao kroz malen prozorčić aviona ugledao sam zeleni otok. Prepuno jezerca, palmi i valova. Nakon što smo sakupili prtljagu morali smo ispuniti nekakav formular radi viza. Takozvani ”Immigration department document”. Hodali smo klimatiziranim hodnikom i prelaskom u drugu veliku prostoriju, zapravo čekaonu na samom aerodromu ” šljusnuo ” me toplinski val. S -10 stupnjeva na više nego ugodnih dvadeset i devet. Možda i ne toliko ugodnih u zimskoj obleki s kojom smo došli. Oblio me znoj…

Viza nam je trajala trideset dana što bi značilo da smo prije ili kasnije primorani vratiti se u Colombo i produžiti ih. Jedna ideja bila je da prvi dan kad sletimo ostanemo dan dva u Colombu i odemo to obaviti. Kako sam izašao van na zrak lagano je nestrpljivost i temperatura utjecala na stanje u glavi. Htio sam što prije maknuti se od gužve,raspakirat torbe i pripremiti daske.

Neki tip prišao mi je i ponudio taxi. Naravno cijenu je izrazio u Šrilankanskim Rupijama koje tada još nisam razumio. Uglavnom popričao sam malo s Jurićem i rekao mu za ideju da odemo odmah danas do našeg domaćina kojeg smo kontaktirali preko stranice ”CouchSurfing”.

Jurić se čuo s Malithom (domaćin-lokalac) i dogovorio se s njim da dolazimo danas. Šofer se uključio u razgovor s Malithom da dozna gdje bi nas trebao voziti. Nastao je još jedan problem. Radi naših velikih torbi nije bilo mjesta za svih nas u jednom azijskom kombiju tako da nam je bio potreban još jedan. Sva sreća pa naš Šole ima brata koji isto vozi i odmah ga je pozvao. Krenuli smo prema jugu točnije u selo Bussa. Zamolili so još šoleta da nas na putu do mjesta gdje idemo odveze negdje da promijenimo eure i dolare u njihovu valutu i kupimo odmah Šrilančanske kartice za mobitele.

Dva leta, promjena temperature za skoro četrdeset stupnjeva malo nas je svih ”razjebalo” što je utjecalo na raspoloženje. Selo do kojeg idemo udaljeno je sto trideset kilometara.Sva sreća pa smo se brzo priključili na autocestu. Nedugo nakon pitao sam šoleta zašto tako sporo vozi čak i po autocesti. Rekao je da je policija odvije jako stroga i da mu se ne da zezat. Vozio je brzinom oko osamdeset kilometara na sat. Nije da mi se žurilo, al mislio sam si ”jebote  autoput”… Kad smo sišli s autoceste i spojili se na neku lokalnu cestu svako toliko vidio sam kako ljudi uz cestu prodaju neko narančasto voće. Pitao sam šoleta što je to. Rekao je da je to king cocoanut i kako je on vrsta kokosa s više tekućine od običnog zelenog kokosa. Zamolio sam ga ako možemo stati na pet minuta i probati ga. Jedan guc i to je to! Okus egzotike. Cijelim putem krajolik kojim smo prolazili bio je i više nego veličanstven. Sve zeleno, guste džungle,palmina stabla na sve strane, jezerca,i milijuni biljaka koje sam prvi puta tad vidio. Sam promet je drukčiji prvo što se vozi lijevom stranom, brendovi vozila i prepuno tuk-tuk-ova (trokolica). Tad mi je prošlo kroz glavu da sam ne samo u drugoj državi već na drugom kontinentu.

Konačno smo stigli do mjesta gdje nas je Malith dočekao i ukazao nam smjer do njegove ” Jamrock Vill-e ”. Malithovu sliku sam vidio na Facebooku još kad je Jurić stupio u kontakt s njim. Uživo puno je bio sitniji i čupaviji. Nakon očeve smrti prije dvije godine svu ostavštinu koju im je pustio Malith je uložio u gradnju još jedne kuće koju misli kroz neko vrijeme dovršiti i koristiti je za najam turistima i putnicima.

Konačno smo se raspakirali, podijelili po sobama i stali na trenutak.Kuća u koju nas je ugostio nije ni blizu zapadnjačkim standardima što me odmah na prvu razveselilo.Kao prvo nisam došao odvije biti u kući,a kao drugo nisam izbirljiv tip po tom pitanju.

Složili smo se otići do plaže. Iako je skoro pa noć pala i u mislima još uvijek nisam bio prebačen u trope pomislih na tren …”noć kupanje, ma bit će friško.”

Temperatura oceana iznosila je oko 26 stupnjeva sad predvečer. I više nego ugodno. U euforiji izgubili smo pojam o vremenu i uskoro je danje svijetlo zamijenila naša prva tropska noć. Poželjeli nam dobrodošlicu te osvježenje svim ovim “pozitivnim šokovima” od kulturološke i klimatske raznolikosti svemir nas je nagradio za kraj prve večeri jednim obilnim tropskim pljuskom.

Uživali smo na plaži, sjedili na još uvijek toplom pijesku dok su tople kapi kiše klizile tijelom i ispirale zimu i zapadnjaštvo s naših još uvijek blijedih koža. Pomislio sam kako sve djeluje smisleno, kao nekakva vrsta rituala tko svojevrsno krštenje prije rituala surfanja.

Još sinoć Malith nam je rekao da ne moramo otići devet kilometara sjeverno u Hikkaduwu već da za prvi dan možemo pokušati voziti na plaži gdje surferi iz Bosse  kojih je malo voze. Na njihov ”Home spot” udaljen kilometar i pol od ”naše kuće”.

Po dogovoru probudili smo se oko 7,00 h. Netko je  popio crni čaj netko  kavu i otišli na krov Malithove kuće na zagrijavanje i istezanje prije prvog sessiona. Za doručak Malithova majka spremila nam je petnaestak jaja s rižom, svježim Curryjem,chillijem,nekim novim povrćem i kapulom. Pikantan ili ”spicy” doručak pred isti takav session.

Prošetali smo se selom pored njihovih malenih kućica. Sanka(Malithov prvi rođak) nam je odlučio pokazati plažu gdje bi trebali surfat. Zamijetio sam kako je puno ljudi na ulici,djece u uniformama koja idu do prve autobusne stanice prema školi,starijih ljudi koji sjede u dvorištima ili na cesti i druže se. Već ovako rano ujutro sve je živahno. Živahna i vesela lica lokalaca koji bi nas svako toliko pozdravili ,mahnuli nam ili samo se nasmijali. Onako iz srca, bar sam tako to doživljavao. Skužio sam da na putu do plaže nisam vidio niti jednog bijelca. Svidjelo mi se to!

Stigli smo do plaže koja se nalazi pored ceste koja povezuje jug i sjever otoka.Plaža izgleda baš kao one o kojima sam sanjao. Žućkasti sitni pijesak nastao u tisućljetnom procesu raspadanja grebena iznad kojeg se lome valovi i palme koje kao stražari  strše visoko u zrak. Divota!

Sljedećih dana nismo se previše micali s plaže koju su nam je Malith preporučio shvativši da nam se pred nosom nalazi raj tj. savršen spot. Doduše htio sam otići do Hikkaduwe desetak kilometara sjeverno, i na još neke od spotova, ali odvije nije bilo gužve, svega par lokalaca. Lokalci s kojima smo se ubrzo skompali te se družili i kad ne bismo surfali.

Dvaput dnevno odlazili bi na session, najčešće prvi puta oko 7,00 h pa do nekih jedanaest sati kada su uvjeti još dobri. Surfanje s lokalnim momcima bilo je STYLE. Skompali smo se sa ”glavnim” lokalnim surferom Damilom Dusantha. Objasnio nam je jako korisnu stvar. Rekao je da valovi su najbolji rano ujutro ili predvečer. Izgleda da je i valovima prevruće kroz dan.Valova je svakog dana bilo i više nego dovoljno za svakog od nas. To je bilo i više nego savršeno jer stizali bi voziti se i po dva puta dnevno s jednom duljom pauzom, te za to vrijeme mogli smo još štošta obavit. Kako smo se skompali s cijelim susjedstvom na raspolaganju smo imali jedan skuter i jedan Tuk-tuk s kojim bi svakodnevno odlazili u kojekakve mini izlete na sjever ili jug otoka. Nekad bi jednostavno ostajali u selu te sudjelovali u kojekakvim seoskim poslovima, pomagali Malithovoj majci oko kuhanja,učili od njih te razmjenjivali iskustva.

Prvih dana zadobili smo opekline po koži od jakog sunca, teško smo  spavali što  radi komaraca kojih odvije ima na milijune što radi vrućine. Upale mišića na maksimumu. Gladni surfanja malo smo se isforsirali. Kože smo mazali aloe verom koja raste u dvorištu koju nam je majka Malitha pokazala kako koristiti i rekla kako je to najbolje što možemo učiniti kad se to desi.

Malo po malo dani su prolazili. Sve smo bolje upoznavali naš spot, selo u kojem smo bili jedini bijelci. Lokalno stanovništvo prema nama odnosilo se jako simpatično. Svidilo mi se to. Nekako je sve djelovalo normalno. Niti jednom nisam dobio dojam da me netko želi preveslati na temelju toga sto sam bijelac ili zapadnjak, dok u urbanim-turističkim dijelovima ovog otoka na svakom koraku su bile “zamke”. Zamke na koji način izvući što više novaca od potencijalnog posjetioca ili turiste. O autentičnosti da i ne govorim, gdjegod se nalazi sistem turizma postoji već dobro unaprijed osmišljen način kako da to funkcionira, samim tim i impresionira te naposljetku “zavrti lova”. Naravno bez love ne ide, al čisto više preferiram autentičnost , doživljaj kreiran stanovništvom i krajolikom onakvim kakav jest. Ne modificiranom radi što bolje “atraktivnije” ponude. Gušti su gušti…

Pošto mi je ključno na ovom putovanju bilo surfanje, a više mi godi mirnoća i spokoj sela Bussa odlučismo ostati u selu tijekom cijelog boravka odvije. Odlučili smo tamo imati bazu te tu i tamo maknuti se iz sela i vidjeti druge varijante valova, spotova…

Nastale su poteškoće s umorom i upalama mišića. Svatko od nas zadobio je kojekakvu ozljedu ili barem upalu. Pored toga što je većina imala ozbiljne probleme s posjekotinama na stopalima. Ispod valova kojih smo surfali nalazi se oštar greben. Kako je vani vruće i znojimo se stalno ili drugi dio vremena provodimo u oceanu rane koje su neki zadobili na stopalima, ili po drugim dijelovima tijela nikako nisu zacjeljivale. Saganić se posjekao na stopalu ,a Jurić je posjekao stopala, pao s daske i kresnuo koljenom o greben.

No veći problem desio se Saganiću. Jedno jutro se probudio i nije mogao ustati iz kreveta. Rekao je kako misli da mu je mišićno vlakno kod prepune puklo. Odustao je to jutro od surfanja. Kasnije kad smo se Gabriel,Jurić i ja vratili Saganić je već gorio. Dobio je temperaturu. Zapravo otvorene rane inficirale su se, a na samom grebenu i koralju ispod valova živi nekakva bakterija koja otežava ranama da zacijele. Saganiću je noga natekla i završio je na hitnoj gdje su mu rekli da je zadobio trovanje, za stupanj blaže od gangrene (streptokok). Dobio je antibiotike i za koji dan došao je k sebi.

Trebao nam je možda dan-dva pauze. Ukliještio mi se živac u gornjem djelu leđa. Čak dok bi bio u sjedeću pozi na dasci u oceanu smetalo bi mi to. Jedno jutro kad sam odlučio ne surfati zajedno sa Saganićem otišli smo do Hikkadduw-e na ayurvedsku masažu. Na ”recepciji” dočekala nas je zgodna lokalna žena u tradicionalnoj haljini. Saganić i ja započeli smo s maštarijama pričajući da možda uz masažu nude onu intimniju masažu. Sve je nekako djelovalo tako, barem po broju žena koje odvije kruže. Protrljao sam dlanove nadajući se da bi ova masaža mogla biti i bolja od očekivane. Čekali smo u prostoriji gazdaricu da nas pozove. Kad se konačno pojavila otfurala nas je do prostorije gdje se svatko legao na svoj maserski stol odvojen plahtom. Čekali smo i bubali kojekakve ideje što bi se sad moglo desiti. Naravno nadajući se da će nas ”masirat” ove djevojke koje smo posljednjih pola sata viđali kako se šeću hodnicima. Kad ono u prostoriju su došla dva tipa. Jedan je ščepao Saganića, drugi mene. Ništa od ”masaže” očito. Čak i ovi muškarci koji su nas masirali toliko su nježno masirali da niti ne mogu reći da sam bio na masaži, već na maženju.

Došli smo k sebi kroz koji dan, te nastavili sa surfanjem. Više smo napredovali više smo uživali i više smo bili na valovima nego ikad. Dani su letjeli. Vrijeme kao da se ubrzalo.

Već je prošlo dobrih tri  tjedna i konstantno smo “peglali” po dvaput dnevno. Kako smo na drugom kraju svijeta došli smo na ideju da iznajmimo motore i upustimo se u avanturu vožnje njihovim cestama i prometom sve do dvjesto pedeset kilometara udaljenog nacionalnog parka Yala. Da nakratko maknemo vidokrug iz sela i proširimo vidike Sri Lanke, upoznamo otok iz malo drukčije perspektive. Nakratko kako bi predahnuli od surfa koji će nam nakon dva tri dana pauze vjerovano još bolje “sjesti”.

Na prvu nije mi se svidjela ideja najviše radi tog što je promet poprilično divlji za naše pojmove, a s druge strane nit Gabrijel niti ja nemamo iskustva s većim motorima. Dozvolu da ni ne spominjem. No momci su nas ohrabrili te smo se ubrzo našli na cesti s tri rentana motora snage dvjestopedeseti kubika. Sagy je jedini imao iskustva dotad i rekao je kako su ovo motori još iz osamdesetih te da se ne oslanjamo na njihovu sigurnost najviše.

Čudom preživjeli smo tu avanturu iako je bilo situacija gdje sam pomislio ” što nakon svega ću završiti priču s motorom?”

Posjetili smo nacionalni park Yalu, vidjeli mnoštvo životinja u prirodi na slobodi te skupili snage za ostatak koji su bili pred nama.

Vrativši se u selo nastavili smo sa surfanjem, te je spontano često dolazilo do tematike kako učiniti nešto što bi nam svima omogućilo to surfanje barem češćim. Ono čime se svi zajedno u cjelini bavimo ili barem volimo je neprofesionalno,ali dolazi iz dubine duše i u tome vidim smisao. Mislim kad je nešto iskreno,čisto nešto što razumom mogu definirati kao glas duše ili “glas unutarnjeg kompasa” onda je to smisleno. Zato jer je dobar osjećaj. Smisao je individualan osjećaj upotpunjenja vremena kreirajući ga na vlastiti naći.

Stavili smo na papir stvari koje mislimo da želimo raditi, u kojima individualno nešto osjećamo. Surfanje, putovanje, fotografija, snimanje, pisanje, avanturizam…

Malo po malo od prvobitne ideje autentične “spike” surf škole ovdje na Sri Lanci započela se kuhati sljedeća ideja. Avantura koja se uskoro nazvala “Ekspedicija 7 milja“…

Oscar Piljek