Za jučerašnji dan te kilometre koje sam prešao, mislio sam da je to vrhunac ovog putovanja. Ne znam kako, ali često u pričama o junacima i njihovim avanturama najveće uzbuđenje, vrhunac priče, otkrije se tek na samome kraju. U ovoj „priči“ glavna tema je iskušenje mene samoga. Objašnjenje svog iskušenja, koje ću vam dati, nije iz ove dimenzije. Možda čudno zvuči, ali u primjerima koje ću dati i osjećajima koje ću opisati, pokušat ću pojasniti svoje doživljaje.

Kako to da se ‘to’ nije dogodilo prije četiri ili šest, sedam dana nego predzadnji dan? Hmm… Kako to da se baš tri dana, prije nego li je kruzer trebao isploviti, pojavila kušnja preda mnom? Prijeći tristo četrdeset i šest kilometara, upustiti se u to ili jednostavno sjesti u bus i aj bok. Kako to da je Dean baš tad odustao? Kako to da nije odlučio popraviti relativno rješiv problem? Bili smo samo još tri dana do kraja, nakon svega što smo prošli i nije to bilo tako strašno za odvoziti.

Da ne fantaziram sad previše, pokušat ću riječima opisati stvarnost petnaestog dana koju sam shvatio kao iskušenje, borbu sa samim sobom i probijanje vlastite granice izdržljivosti tijela i uma.

Znao sam da je preda mnom put od još nekih sto trideset kilometara, između Vlore i Sarande. Znao sam da sam jučer odvalio sto šezdeset kilometara. Znao sam da cesta ide obalom, a jedan maleni dio po unutrašnjosti. Nisam uopće htio provjeravati visinske razlike. Uvidio ih prije ili ne, isto mi se piše.

Kao i dan ranije, probudio sam se oko 6:00. Pojeo sam tanjur i pol klope što mi je ostalo od sinoć. Još jednom bacio sam oko na kartu, a na mali komadić papira upisao gradove kojima danas trebam proći. Na Na taj papirić stalno sam ispisivao mjesta kuda smo prolazili i držao ga u torbici koja je stajala na bicikli. Čisto da se ne moram zaustavljati i vaditi kartu. Vlore-Himare (pola puta ili više)-Lukove-Saranda.

Spakirao sam stvari i otišao probuditi gazdu da mu platim. Na putu prema njegovom dijelu kuće, uzeo sam sa sobom bisage da ih prikačim za biciklu, kad ono… Na mjestu gdje sam sinoć parkirao biciklu, u dvorištu kuće domaćina (još me on sinoć uvjeravao da je ovo siguran place, kako nema brige za biciklu), uglavnom, moje bicikle nije bilo. Sledio sam se. Kucao sam na vrata, nitko nije reagirao. „Što je ovo sad?“ Malo sam jače zalupao po vratima i pojavio se gazda. Tek se probudio i dojurio je sav uspuhan čudno me gledajući dok sam mu ja sav u frci govorio: „Hey man, my bike? Where is? There is no my bike annymore.“ Odgovorio je: „Kako ne, pa tu je!“ Pošao je prema nekoj konobi, otključao vrata i rekao mi da je stavio još sinoć tu biciklu za svaki slučaj. Ufff, laknulo mi je, al’ sam se dobro prepao da sam ostao bez vjernog prijatelja. Spakirao sam stvari na biciklu i zaputio se iz Vlore prema jugu. Zanimljiva vijugava cesta protezala se uzduž obale. Prvih pet kilometara odvozio sam sporo, za razliku od jučerašnjeg autoputa kojim sam pićio. Vlora i okolica mjesta trenutno je u rekonstrukciji zbog turizma i svakih nekoliko metara su neki radovi u tijeku. Cesta je sama po sebi spora, ali i ja sam bio malo umorniji nego jučer. Nakon petnaest minuta stigao sam u mjesto Orikum. Psi su me napali, njih barem četvero. Zapedalirao sam brzo i pobjegao im, a onda je jedan doletio niotkud i skoro me ugrizao. Na moju sreću pogodio sam ga nogom u njušku i zbrisao mu. Močvarno područje, dolina, krave na ispaši na površini od dvadesetak kvadratnih kilometara. Cesta je počela skretati prema unutrašnjosti. Pedalirao sam, ali teško mi je išlo. Stao sam nešto poslije Orikuma na benzinskoj stanici s jednom crpkom i kafićem. Kafić je imao jedan stol ispred i dva unutra. Vrijeme je bilo fantastično, barem dvadesetak stupnjeva i sunce, tako da sam sjeo vani. Naručio sam kavu nadajući se da će me malo razbuditi. Totalna tišina. Dok sam čekao svoj machiatto, kokoši su prođirale po benzinskoj. Popio sam kavu i malo sam se razbudio. Krenuo sam dalje. Bilo je oko 9:00. Pomislio sam ako budem i sporo vozio do nekih 18:00 ću valjda stići. Cesta je išla u smjeru planine Logara oko koje se nalaze Mount Kollovockes (1227m), M. Skilovikut (1485m), M. Qyramanges (1866m) i M. Cekut (1830m). Cesta je započela biti sve strmija i sve sporije sam napredovao. Izgubio sam pojam o vremenu. Ušao sam u trans pedaliranja. Stmina, pa malo ravnog, pa spust. Tako jedno šest-sedam puta. Došao sam do sela Dukat u srcu krune visokih vrhova planina koje su me okružvale. Gledao sam te vrhove i upitao se: „Ne ide valjda cesta do vrha?“ Krenuo sam dalje, ušao u teritorij nacionalnog parka Llogora. Cesta je bila još strmija, na nekim dijelovima 10% nagiba na nekim i 12%. Sporo sam išao i držao ritam disanja. Vrhovi su bili sve bliže i bliže. Dio, na kojem su se dvije najviše planine križale, bio je smjer u kojem ide cesta. Do tog dijela morao sam proći još barem šesto metara nadmorske visine. Prošo sam pored nekog turističkog mjesta koje nudi i hranu i piće. Nisam htio stati sve do vrha prijelaza. Sranje tu u Albaniji je to da gdje god ljudi žive, u blizini ima pasa lutalica. Slobodni su i često teritorijalni. Znaju napasti. Tako je meni opet tu na usponu iskočio neki nabrijani pas. Počeo sam bježati. Uspon je bio prestrm da mu uspijem pobjeći. Taman prije nego li me čopio, zviznuo sam ga full šut nogom po glavi. Nije pobjegao. Malo se povukao i nastavio režati oštrim zubima. Ja sam počeo režati na njega ponašajući se divlje od njega samog. To nikad prije nisam učinio, ali u ovom trenutku samoobrane automatski je to izlazilo iz mene i postao zvijer malo manje oštrih zuba. Nekako sam se uspio udaljiti od psa pa je konačno odustao. Nastavio sam dalje. Pola sata nakon njega u daljini sam opet čuo lavež malo veće grupe pasa, a put je išao u tom smjeru. Jebiga, ili naprijed ili natrag i pušiona. Nema labavo! Malo sam se usrao, ali nastavio sam u smjeru laveža. Nadao sam se da me neće napasti, da ih neće biti previše i da neće biti preveliki. Približio sam se pedesetak metara jednom. Stajao je na cesti sa stavom kao da mi brani proći onuda. Uzeo sam poveći kamen u ruku i krenuo prema njemu. Odjednom, pas je pobjegao. „Odlično! Brate psu nemoj lajati bezveze, ja samo tu u prolazu!“ rekao sam dok je pas već nestajao u daljini. Odjednom mi se stvorio s leđa i nisam uspio odreagirati. Skočio sam s bicikle i stavio je ispred sebe držeći je kao štit. On je lajao, a ja kao luda zvijer počeo režati. Opet. Nisam znao je li bolje da ga zdrmam kamenom ili ne. Ja sam odustao od kamena, a i on vrlo brzo od napada.

Još nisam bio na vrhu, a po položaju sunca bilo je sigurno već podne, možda i više. Oko 13:00 popeo sam se na vrh. Konačno. Stao sam nakratko zapaliti cigaru i pojesti malo čokolade. Nakon desetak minuta pauze, obukao sam jaknu i krenuo dalje. Put se nastavljao u horizontali bez uzbrdica. Od borova, koji su me okruživali, nisam vidio što slijedi. Uzbrdo ili nizbrdo. Naišo sam na izvor iz kojeg je tekla pitka voda. Nabrzinu sam natočio u boce i krenuo dalje.

Koju minutu kasnije ispred mene druga dimenzija. Kilometrima i kilometrima u daljini brodili su oblaci, a vrhovi planina stršili su iznad njih. Divota. Stao sam i nakratko uživao u prizoru. Kad odjednom, s desne strane jednog od vrha planina, zapazio sam tankera. „Čekaj malo, pa nisu ovo oblaci i planine, jebote, to je more! Ove planine su otoci.“ Prasnuo sam od smjeha. Koja optička varka ili iluzija mojeg uma. Je li to zbog umora ili mi je svemir time nešto htio reći, ne znam. Znao sam samo da sam dotad napravio malo kilometara i da je prošlo već šest sati otkako sam jutros krenuo. S mjesta gdje sam se trenutno nalazio pored nekog vidikovca, vidio sam da me čeka duga nizbrdica u serpentinama. Sve dolje do mora. Iz vidikovca izašla je neka gospođa koja radi unutra u bar-restoranu-motelu i pitao sam ju zna li na kojoj je ovo nadmorskoj visini. Rekla je, kao iz topa, 1125m. Sljedeće što sam ju pitao bilo je ima li do Sarande još koja gadna uzbrdica. Rekla je da nema kao ova što sam prošao, ali da ima nešto sitnijih. Mislio sam, nakon ovog uspona kojeg sam u 4:30 ispenjao, što to njoj znači sitno? Ima li ona pojam uopće što znači voziti biciklu već petnaest dana po svakakvim vremenskim uvjetima, s teretom od barem 20 kg, jučer prevaljenih sto šezdeset kilometara. Što to njoj znači mali uspon? Kakva god cesta bila danas dolazim do Sarande, odlučio sam.

Odlučio sam i sljedeću pauzu napraviti u Himari. Dvadesetak minuta spuštao sam se s ogromne planine na koju sam se cijelo jutro penjao. Nisam se usudio ne koristiti kočnice jer strmina je bila opaka. U nekoliko sekundi ne kočenja, dobio bih toliko brzine, a malo sam i štedio biciklu da se nešto ne bi dogodilo. Nekakav kvar s diskovima zbog naglog kočenja. Stigao sam do mora i opet je slijedila nova uzbrdica ne toliko strašna, oko dva kilometara. „Jebemu, još ova i onda će valjda doći koji ravniji dio.“ Popeo sam se do malenog mjesta Palase s kojeg se protezao predivan pogled na jug i sjever razvedene obale sa strmim liticama koje uranjaju u more. Duge pješčane plaže, oštri otoci i otočići. Divota. Opet je slijedila nizbrdica pa strmi zavojiti uspon. Polagano sam napredovao prolazeći nizbrdice, uzbrdice, mjesta Gjileke, Dhermi, Iljas i Vuno. Mjestašca su malena s kućicama sagrađenim uz cestu na usponima, a neka od njih u podnožjima.  Mjesta netaknuta standardima zapada koja egzistiraju tamo već stoljećima što od poljoprivrede što od ribarstva i stočarstva. Polja mandarina pratila su me putem. Masline, limuni, šipak totalno cool. Na cesti često bih susretao stado ovaca, koza, krava, konja, magaraca, koji su opušteno sa zvoncima oko vrata zveckali uz harmoničan šum mora, mirisa agruma i maslina. Tvoreći čaroban ugođaj trenutka tu u „pizdi materini“ na južnoj obali Albanije.

Oko 15:15 vidio sam Himaru. Izvukao sam Go pro kameru iz male torbice, gdje mi je i ruta upisana, da snimim ulazak u mjesto. U trenutku nepažnje kamera mi je ispala iz ruke. Na sreću ništa se nije dogodilo. Uz cestu kojom sam se kretao, naišo sam na malenu benzinsku stanicu s malenim barom. Stao sam tamo. Naručio sam kavu. Zabrinuo sam se jer je 15:20, a ja sam tek na polovici puta. Jedva sam do ovdje dovukao i sebe i biciklu. „Kad ću ja stići do te Sarande? Ako se budem kretao ovom brzinom, bit će dobro ako uopće stignem danas…“ Kako sam sjeo, oko mene okupilo se troje Albanaca. Standardnim pitanjima, razgovor je započeo. Onda je jedan pijani Albanac postavio manje standardno pitanje, ali opet skoro standardo tu u Albaniji. Pušim li marihuanu. Rekao sam mu, kao i svima dosad, da ne pušim već duže od dvije godine, bio sam veliki zaljubljenik u tu biljku, ali nakon preživljenih napadaja, ne pušim više. Albanac mi je rekao da sam lud. Nakon pola sata razgovora simpatični Albanci otkrili su mi da tu u Himari i pet kilometara južnije u Portu Palermu znaju doći veliki valovi što će me prije ili kasnije sigurno dovesti opet tu. Vadili su kifove trave iz džepa. Ja sam pogađao jesu li domaći ili ne, outdoor ili indoor, pogodio sam čak koliko ovaj pijani ima godina. Nije mogao vjerovati i rekao mi da sam ja Isus i da sam lud. Bilo mi je drago što smo se upoznali. Dao mi je svoj kontakt i rekao da kad se vratim tu s ekipom surfati da obavezno kod njega spavamo. Našem razgovoru došao je kraj. Prošlo je već pola sata, a ja moram dalje. Još pedeset i jedan kilometar kako su mi momci rekli, a već je 15:45.

Ne znam kakva me cesta čeka iako mi je jedan od trojice rekao da je cesta jako zavojita i da imam još jedan uspon kod mjesta Borsh .Jebiga, što je, tu je. Palo mi je na pamet zašto ne bih tu ostao. Ali to ne osjećam i nije dio mojeg plana. Moja misija danas je stići do Sarande.

Krenuo sam dalje. Sljedećih tri kilometara vozio sam se po laganoj nizbrdici, a onda sve po starom. Došao sam pred mjesto Borsh i vidio u daljini taj uspon o kojemu su momci pričali. Opet jebene serpentine. „Koji je problem s tim Albancima, šta nisu cestu mogli napraviti malo ravnijom?“ Tad mi je prošla jedna misao kroz glavu. Baš na tom usponu. Ovo sve što se događa ništa nije slučajno, zašto sam sam, zašto se Deanu baš prije ovog ”križnog puta” raspao bajk, zašto, zašto, zašto. Ja sam zapravo skater, surfer, zaljubljenik u snimanje i fotkanje, a ne biciklist. Kako sam se uopće našao tu? Shvatio sam da sam tu radi nečeg bitnog za sebe. Mora je postojati neki smisao.

Penjao sam se polako. Uhvatila me drhtavica, nije mi bilo baš najbolje. Umor je preuzeo stvar u svoje ruke, a ja kao da sam se prepustio tome. Počeo me obuzimati osjećaj straha da neću uspijeti. Sunce je zalazilo i bilo je očito da će me noć sustići. Prije ovog puta prijatelji, kojima sam spomenuo da ću možda ići i do Albanije, jedino što su mi savjetovali bilo je izbjegavati vožnju noću. Nikad se ne zna, rekli su. Krepan sam, na usponu kojem opet nema kraja, u pizdi materini, pada mrak. Jebem ti mater.

Nekako sam gurao. Dva nonića na tom usponu prodavali su mandarine. Skočio sam s bicikle i u dvije sekunde objasnio im rukama i nogama da bi mi dobro došli vitamini te mogu li mi uletiti s mandarinom. Spomenuo sam im odakle putujem i da moram danas stići do Sarande. Jedan od nonića rukom se počeo lupat po glavi objašnjavajući mi da sam lud. Dao mi je mandarinu. Na tren sam se osjećao bolje. Zapedalirao sam opet malo jačim tempom, ali pred sam vrh uspona opet me uhvatila slabina. Srušio sam se s bicikle. Minutu sam tako nepomičan ležao uz rub ceste, ustao se i parkirao biciklu sa strane. Odmaknuo sam se metar od nje uzeo vrećicu s hranom i legao na pod. Iz vrećice sam izvukao dva preostala mini sendviča koja sam napravio dan prije odlaska iz Tirane. U toj vrećici imao sam bočicu maslinovog ulja koja se prolila, natopila mi sendviče, a komad čokolade koji sam čuvao, rastopio se po svemu tome. Nije bilo bitno. Zagrizo sam, kad ono hrana se ukiselila. Svejedno sam to pojeo. Čudna kombinacija ukiseljenog sendviča natopljenog u maslinovom ulju i sad već sa stvrdnutom čokoladom. Ostao sam tamo još neko vrijeme sjedeći na podu. Par auta je prošlo. Prošlo mi je kroz glavu da mogu tu sad dići šator i sutra odavdje krenuti. Možda mogu i stopirati ako neki auto naleti.To bi bila predaja.

Ustao sam, stavio posljednji komad čokolade u džep, sjeo na biciklu i krenuo dalje. Idem do kraja, kakogod, ali do kraja, makar danas izdahnuo tu na cesti.

Pao je mrak. Počeo sam osjećati strah u sebi. Tamo negdje između sela Borsha i Sarande, u mraku na cesti. Pojavio se mjesec. Tad mi je nešto opet prošlo kroz glavu. Shvativši malo jasnije sve ovo što se događa. Evo još jedan znak prisutnosti Boga ili svemoguće energije (nebitan naziv). Bit je individualna svijest, vjerovanje, sigurnost u sebe i beskonačnost. Zbog tog što nisam odustao maloprije, sad na cesti imam rasvjetu. Dovoljno dobru da vidim bar četiri metra ispred sebe. Upalio sam zadnje svjetlo na biciklu da, u slučaju da prođe neki auto, ne dobijem po nosu. Baš tad, u tom trenu, dogodilo se čudo.

Još me prao strah. Počeo sam razmišljati. „Čega me strah? Noći? Noć je samo suprotna od dana, jednako lijepa na svoj način. Mjesec, zvijezde, sve se umiri. Dakle toga me nije strah. Je li me strah divljih pasa? Hmm… danas sam imao već nekoliko susreta s njima. Vjerovatno da se opet suočim s psima nekako bih to riješio. Nije me niti toga strah. Pa čega me onda strah? Zašto se tako osjećam?“ Vozio sam lagano u tišini s minimalnim zvukom okretanja pedala.

BOOOOM! „Pa mene je strah svojih misli. Ja sam sve to izmislio. To uopće ne postoji. Strah je kreacija kombinacije osjećaja i razuma. Više razuma, jer razum u meni je kreiran od strane okoline, prijatelja, roditelja, filmova, tekstova, tuđih iskustava, a ne mene samog. Osjećajući nešto na sebi te imajući iskustvo nečega, tek onda mogu razumno to definirati iz svoje perspektive. Iz svoje realnosti, koja se vjerovatno razlikuje od drugih. Svačija realnost se razlikuje. Znači opća realnost niti ne postoji? Joj ma kako sam ja glup tip. Mislio sam da sam malo pametniji, ali hvala ti, baš ti HVALA što sad to i osjećam i razumijem.“

Snaga uma, vjerovanje u sebe, postojanje svemoguće energije i konekcije toga. Ono što osjećam, a ne vidim, nekad niti ne razumijem, ispravan je put. Prije ili kasnije, u pravome trenutku shvatit ću.

Je li to smisao? Individualni ”put”. Shvaćanje sebe samoga. Svojeg ”MIRISA”. Svojeg UNUTARNJEG KOMPASA, OSJEĆAJA.

Shvaćanjem do spoznaje. Kroz spoznaju i vlastita iskustva dijeliti to s drugima. Čista pozitivna energija. LJUBAV!

U tom mraku uz cvrkut cvrčka iako je skoro pa jedanaesti mjesec. Na mjesečini koja je osvjetljavala put preda mnom. Ohrabrio sam se i energija koja me ispunila stvorila je u meni nevjerovatnu snagu. Snagu uma koja se manifestirala i u fizikalnom obliku. Strah sam zamijenio hrabrošću, brigu slobodom, a umor snagom. Znao sam da mogu i da hoću. Nije me bilo strah divljih pasa. Više sam se brinuo ako mi naleti neka zvijer i nađe mi se na putu, sada meni neuništivom, neće dobro proći. Osjećao sam se poput motora ”Defandera” ili ”Mustanga”.

Smijao sam se i bio sretan. Prošo sam mjesto Lukove. Prošo sam pored starca na cesti i upitao ga koliko još imam kilometara do Sarande. Rekao je još možda petnaestak. Jedva čekam pivu. Prošo sam pored sela Shen Vasil, Nivice. Nakon ne znam kojeg uspona po redu tog dana preda mnom se razvukao dugi zavoj udesno koji se horizontalno protezao uz brdo. Odjednom, u pozadini ugledao sam svjetla Sarande. Bilo je oko 19:00, 11:30 nakon što sam jutros krenuo, prošao svašta i eto ga još sedam kilometara i na cilju sam. Sreo sam policijsku patrolu pred sam ulazak u grad i pitao ih koliko još, premda sam znao da je blizu. Rekli su još pola sata jer cesta nije ravna. Stao sam pored prve benzinske stanice na koju sam naišao. Ponosan na sebe ušao sam i kupio si dvije pive. Prvu sam popio na ex, zamotao cigaretu i laganini popio drugu. Popričao sam s par lokalaca koji su mi rekli gdje da odem potražiti smještaj. Nisu znali postoji li kakav hostel. Krenuo sam prema centru. S desne strane ceste nalazila se uličica u mraku nalik na getto. Prolazio sam pored i začuo dječje deranje. Trčali su prema meni iz mraka. Približavali su se, a ja sam mislio, „Kako dobro, joj klinci mi žele dobrodošlicu.“ Kad odjednom, iz mraka izletili su klinci u fantomkama i kao ludi počeli su me gađati kamenjem. Jurili su prema meni i urlali nešto na Albanskom. Stisnuo sam gas i počeo juriti prema centru dok su me kameni projektili čudom izbjegavali. Uspio sam pobjeći. Valjda me neće u centru dočekati takvi odrasli Albanci.

Stigao sam u centar, pitao već 3-4 čovjeka za hostel ili kakav god privatan smještaj. Nisu bili zainteresirani za suradnju ili nisu znali za nikakav hostel. Sreo sam policajca i njega isto to pitao. Nazvao je nekog… Ništa. Već sam se pomirio s tim da ću danas spavati u hotelu. Nakon svega što sam prošao i zaslužio sam. Prvi se nalazio možda stotinjak metara od mene, a i putem do ovdje već sam ih nekoliko vidio. Krenuo sam prema ovom najbližem, stao pred ulaz i okrenuo se. Nešto me vuklo da idem dalje. Da odem napraviti đir. Došao sam na ulicu pored mora i vidio na terasi kafića neke mlade dečke kako sjede, piju i druže se. Prišao sam im i pitao ih isto pitanje. Opet ništa. Ne znaju za nikakav hostel.

Odjednom se stvorio tip meni s leđa cca 45 godina star i na savršenom engleskom jeziku pitao „Hej, prijatelju, što ti treba?“ Pitao sam ga zna li ima li ovdje u mjestu kakav hostel. „Ima i jako je blizu. Ne brini se, sve je u redu. Hajde dođi sa mnom.“ Čudno mi je to bilo. Kako to da nitko u gradu ne zna za hostel, a ovaj četrdesetpetogodišnji debeljko zna. Sumnjiv mi je bio. Nakon doslovno dvije minute došli smo pored ulaska u najobičniju zgradu. Tip se predstavio imenom Tomi. Rekao je da raspakiram bisage s bicikle i da idemo. „Šta tako? Bez da pogledam taj place?“ Ne postoji nigdje niti nekakav natpis da se tu nalazi hostel. Presumnjivo mi je ovo počelo biti. Još mi samo sad, nakon svega, treba da me netko opljačka ili uzme neki organ. “Ko ga jebe, idem. Svejedno mi danas nitko ništa ne može.“ Tomi je uzeo bisage, ja biciklu i ušli smo u portun. Na poštanskim sandučićima nigdje nije pisalo hostel. Popeli smo se na prvi kat. Još jednom je spomenuo da je on vlasnik hostela, i da se ne brinem. „Naravno da se ne brinem, ali stari ako nešto pokušaš sad nemaš pojma koliko snage imam u sebi. Jebati ćeš ježa!“ pomislio sam. Stavio je ključ u bravu, otvorio vrata. Opet čudo.

Ušli smo u stan. Na zidovima velikog dnevnog boravka i blagavaonice ispisane su stotine poruka ljudi koji su ovdje prespavali. Ljudi kojima je Tomi pomogao. Svaka poruka bila je slična Tomi, thank you for helping me ili us. Svaka poruka završavala je potpisom ljudi i države ili mjesta odakle su. Ostao sam iznenađen.

Tomi je veliki trosoban stan, s kupatilom, dvije terase, dnevnim boravkom, kuhinjom i blagovaonicom pretvorio u hostel. Mene je smjestio u sobu sa šest ležaja i ugurao sam unutra biciklu. Još mi je sve to bilo nevjerovatno. Tomi nije spominjao cijenu, već cijelo vrijeme tješeći me kako je sve u redu i neka se ja ništa ne brinem. Ugostio me poput kralja. Objasnio mi je režim stana i rekao da dijelim stan s dvije cure iz Francuske. Dao mi je ključeve i otišao. Spomenuo je da on ujutro oko 7:30 radi doručak i to je to. Još mi je rekao na izlasku iz stana da se naspavam jer izgledam umorno. Skočio sam do dućana udaljenog dvadeset metara po pive i nešto hrane. Vratio sam se u stan. Otuširao se toplom vodom u urednom kupatilu. Sjeo sam na terasu, rastegnuo noge na ogradu,pustio si glazbu iz mp3 playera, zamotao cigaretu i otvorio pivu. Kakav dan, stari moj. To je to! JUHUU!

HVALA TI!!