O tajanstvenim Anasazima i Navajo Indijancima već smo pisali predstavljajući Kanjon de Chelly. Prekretnica u istraživanjima o Anasazima dogodila se sasvim slučajno, dok su braća Wetherill vodila na pašu svoja stada u području Four Corners. Bilo je to 1880. godine.

Petorica braće pionira i kvekera sagradili su ranč u Koloradu. Bili su to Richard, John, Alfred, Winslow i Clayton. Oni su sasvim sučajno naišli na brojne predmete: posuđe, strijele, košare i ogrlice od kostiju. Obzirom da su se ti predmeti vrlo dobro prodavali, nesvjesni da se radi o vrlo dragocjenim arheološkim svjedočanstvima, pojačali su svoju potragu i prikupljanje predmeta.

Dana 18. prosinca, 1888. godine Richard Wetherill jašući sa Charliem Masonom u regiji Mesa Verde, nagnuvši se nad liticom kanjona otkrio je najvažniju utvrdu Anasazijaca – Cliff Palace.

Cliff Palace najveći od spiljskih puebla sastoji se od 217 prostorija i brojnim kivama (obredne prostorije) te je sagrađen u udubljenju kanjona. Od tog trenutka Richard se potpuno usredotočuje na istraživanje i pronalaženje spomenika  Anasazijaca. Tako su otkrivene građevine Spruce Tree House sa 130 prostorija i 8 kiva, Long House u Mesi (danas nosi naziv Wetherill) sa 150 soba i 21 kivom, Mug House, Step House, Balcony House i druga naselja u stijeni (cliff-dwellings). Sva ta naselja potječu iz 10-13 stoljeća. Iako su se braća Wetherill okoristili prodajom pronađenih predmeta tijekom tih godina Richard je razvio strast prema Drevnom narodu do te mjere da su ga Indijanci nazivali Anasazi. Njegova otkrića stvorila su ključan temelj i poticaj znanstvenim istraživačima.

Narod Navajo, nakon povratka iz petogodišnjeg zatvora (vidi: Marš suza) koji je zapamćen kao najcrnja stranica njihove povijesti, danas broji oko 250 000 ljudi i čini najbrojniju etničku skupinu američkih starosjedioca u svojoj postojbini. Suprotno onome što nam prikazuju westerni, kult rata i hrabrosti bio je stran Navajo Indijancima. Njihova ratobornost veže se za doba prije nego su napustili nomadski način života, te se sukobljavali s drugim plemenima pljačkajući konje i stoku. I u sukobima s bijelcima imali su karakteristike gerile, a ne otvorenog ratovanja. Običavali su pljačkaške napade u ekonomske svrhe. Njihov teritorij danas uživa administrativnu autonomiju, a narod predstavlja jedan od najsnažnijih primjera očuvanja vlastitog kulturnog identiteta unutar američkog društva. Umjetnost tkanja dosegla je visoku razinu u izradi pokrivača i sagova s motivima i dekoracijama. Ako ti narodi uspiju održati svoju vlastitu tradiciju, jezik i običaje prenoseći ih na buduće generacije kroz njih će ostati sačuvan i dio drevne civilizacije misteriozno nestalog naroda Anasazi.

No, Navajo nisu jedini nasljednici Anasazijaca. Neukrotivi Apaši odnosno Apachu bili su poput Navajo Indijanaca tradicionalno nomadski narod koji se prehranjivao lovom na bizone, skupljanjem kaktusa i ostalih divljih biljaka. Nikada nisu potpuno prešli na sjedalački način života. Njihova odjeća obično je bila od kože s visokim mokasinama koje su se vezivale ispod koljena štiteći stopla i noge od trnja. Muškarci su nosili na bokovima kratke suknje radi lakše pokretljivosti i dugu raspuštenu kosu s jednostavno vezanom trakom oko glave.

Muškarac je nakon vjenčanja tradicionalno odlazio živjeti s obitelji supruge. Žene su imale važnu ulogu u obiteljskom životu skupljajući hranu, drva i vodu, te izrađujući izvanredne košare. Gradnja nastambe također je bila ženski posao. Tipična koliba, wickiup bila je okrugla kupolasta oblika, sagrađena od granja, štapova i trupaca, obložen tkaninom, a na vrhu kolibe nalazio se otvor za izlaz dima prilikom loženja vatre. U blizini kolibe nalazila bi se ramada, prostrana struktura od granja koja se koristila kao ostava i smočnica za hranu.

Miroljubivi Hopi Indijanci naslijedili su velik dio tradicija Anasazijaca, a to se odnosi na matrijarhalno društvo, arhitekturu, korištenje kiva, te umjetnost izrade keramike i tkanine. Hopi sami sebe nazivaju Hopitu shinumu (Maleni narod mira). Njihova četiri klana smatraju se dan danas izravnim nasljednicima naroda Anasazi čiji su rituali, priče i sjećanja preživjeli usmeno se prenoseći iz generacije na generaciju. Pripadnici drugih indijanskih naroda smatraju ih nositeljima drevne i duboke mudrosti. Mir, ljubav u suradljivost temeljni su elementi  njihova društva uz snažnu religioznost protkanu svim sferama njihovog svakodnevnog života. Današnji broj stanovnika Hopi Indijanaca kreće se između 10000-12000.

Među nasljednike civilizacije Anasazi ubraja se i dobroćudan narod Zuñi. Njihovo gospodarstvo temeljilo se na poljoprivredi i obrtništvu koje se odnosi na proizvodnju keramike, tkanine, košarica, nakita od srebra i tirkiza, te izrada lutke kachina. Jezik Zuñi naroda predstavlja svojevrsni unikat u regiji Four Corners, te ima važnu ulogu u svetim ceremonijama i prenošenju stoljetnih tradicija novim generacijama. Život zajednice snažno je prožet religioznim osjećajem i ceremonijama, te važan obred prelaska u odraslu dob. Izvorno su bili smješteni u šest različitih naselja prema kojima je nastala legenda o „sedam gradova Cibole“ koju su prepričavali španjolski osvajači i istraživači. Danas su koncentrirani u istoimenom  pueblu koji broji oko 12000 stanovnika.

Prema tradicionalnim vjerovanjima, današnji svijet je plod niza uzastopnih stvaranja od kojih svako završava uništavanjem i spašavanjem samo odabranih ljudi. Prvi svijet naziva se svijet beskrajnog prostora te je predstavljao ovozemaljski raj u kojem su živjeli pradavni ljudi. Uništen je vatrom, a spasili su se samo oni koji su bili dostojni stupiti u Drugi svijet. Taj Drugi svijet uništila je hladnoća i led, a spasili su se oni koji su ostali zaštićeni pod zemljom da bi kasnije izašli u Treći svijet. Treći svijet potopljen je vodom, a preživjeli su zahvaljujući stabljikama trske dosegli Četvrti svijet. Četvrti svijet obilježila je neprijateljska okolina, pustinje i nepovoljni vremenski uvijeti. Hopi vjeruju da je Četvrti svijet završio i da je ovo sada Peti svijet.