“Hranio sam golubove, na tisuće njih, već godinama. Tisuće njih, tko bi ih sve zapamtio. Međutim, bio je jedan golub, divna ptica, bijele boje sa svjetloplavim pjegama na krilima: on je bio nešto posebno. Bila je to ženka. Mogao sam je prepoznati bilo gdje. I ona je mene mogla pronaći na svakom mjestu. Trebalo je samo pomisliti na nju, da ju pozovem i ona bi doletjela. Ja sam je razumio i ona je razumjela mene. Volio sam tu golubicu.

A onda, jedne noći dok sam u mraku ležao na krevetu, i kao obično rješavao neke probleme, uletjela je kroz otvoren prozor i sletjela na moj stol. Znao sam da sam joj potreban, htjela je da mi saopći nešto važno, pa sam ustao i otišao do nje.
Gledao sam je i znao da želi da mi kaže – da će umrijeti. A onda, kad sam to shvatio, vidio sam svijetlo iz njenih očiju – snažan snop svjetlosti. Da, bila je to stvarna svjetlost, snažna, blistava, zasljepljujuća svijetlost.

Kada je moja golubica umrla, nešto je nestalo iz mog života. Do tada sam bio sasvim siguran da ću završiti sve svoje zamisli, iako sam imao ambiciozan program, ali kad je golubice nestalo znao sam da je moje životno djelo okončano.”