Rano sam se probudio. Otišao sam do kafića ispod hostela na kavu. Pričekao sam Deana da se on probudi kako bismo krenuli u razgledavanje grada. Kad je sišao u kafić, gdje sam se ja nalazio, Dean je odlučno rekao da više ne želi investirati u popravak bicikle. Htio je otići do turističke agencije, u kojoj smo jučer bili, kako bi saznao postoji li nekakva veza između Tirane i sjevera Grčke.

Krenuli smo prema glavnome trgu te vidjeli puno arhitektonskih kreacija dobrih za skateboard. U agenciji je djevojka s kojom smo razgovarali rekla da postoji autobus koji vozi iz Tirane do grada na samome jugu albanske obale Saranda. Na karti grada ucrtala nam je autobusni kolodvor odakle kreću busevi. Krenuli smo prema tamo laganini ne koristeći gradski prijevoz jer smo bili slobodni i željni malo hodanja, za razliku od svakodnevnog pedaliranja. Godila mi je šetnja sunčanom Tiranom. Lijepo sređeni parkovi, male simpatične uličice, tisuće lijepih Albanki, vedri ljudi, šarena tržnica, moderna i ona manje moderna  arhitektura čine ovaj grad. Nikako naći taj kolodvor, niti jedan natpis, znak, a nalazili smo se, prema karti, jako blizu. Slučajne prolaznike pitali bismo za pomoć. Iako više ljudi priča talijanski jezik nego engleski, s nekima bismo se sporazumijeli lako, a s nekima nikako. Jedan mladi dečko, koji je donekle razumio što tražimo, odlučio se s nama prošetati još dva bloka zgrada dalje do kolodvora. To uopće nije bio kolodvor, već obična ulica u kojoj su parkirani autobusi i kombiji. Našli smo kombi koji vozi za Sarandu. Šofer velikog kombija izašao je ispred vozila oko kojeg je bila okupljena ekipa. Rekao je na grbavom englesko-talijanskom jeziku da vozi svaki dan u 15:00 iz Tirane, vožnja traje 7 sati, nema problema za Deanovu prtljagu, tj. biciklu, a put košta 10€. Mene je odmah pitao duvam li travu. Rekao sam mu: „Nažalost ne.“ Jebiga, više od dvije godine ne pušim. Izvadio je iz džepa ‘panj’ ganje. I dalje se dobro razumijem u trave i, nakon što sam je pomirisao, vidio sam da je ovo bio prvoklasni hibrid indike. Rekao sam mu da je to sigurno dobra roba. On je klimnuo glavom, sažalio se nada mnom i odjednom otišao do kombija nešto uzeti. Vratio se za dvije sekunde i ponudio me mandarinom.

Otišli smo s ”kolodvora” u potrazi za nekakvim ribljim restoranom. Deset minuta kasnije našli smo restoran koji je ujedno i malena ribarnica, a sve što rade je svježe. Obojica smo naručili riblju juhu i rižoto s plodovima mora. Ukusno ‘do jaja’, pogotovo rižoto. Kao i svugdje dosad u Albaniji, vlasnici ugostiteljskih objekata primaju sve valute, pogotovo eure. Ručak smo platili pet eura po glavi.

Ostatak dana proveli smo razgledavajući neke dijelove grada. Nisam previše htio potrošiti energiju na hodanje pa sam popodne odlučio otići do hostela. Danas je ujedno i  dan rastanka s Deanom. Ja sam odlučio sutra napustiti Tiranu i nastaviti dalje do grčkog lučkog grada Igoumenitsa. Od tamo dvaput tjedno vozi kruzer do Trsta. Dobro smo i otpedalirali s obzirom kako smo se pripremili. Najveće sranje bilo je što se kompiću raspala bicikla. Još jučer javio mi se moj prijatelj Sebo koji stiže sutradan u Tiranu. Morao sam odlučiti ostati sutra u gradu i pričekati prijatelja ili upustiti se u izazov da u točno tri dana stignem do tristo dvadeset i šest kilometara udaljene Igoumenitse. Dva sata kasnije – odlučio sam. Sa Sebotom se mogu i doma družiti. Zanimljiviji mi je izazov. Ako zeznem, morat ću idućih pet dana čekati kruzer. Sutra bih probao odvaliti malo veću udaljenost iz Tirane preko Durresa, Lusignia, Fiera pa do Vlore. Dean i ja družili smo se ostatak dana sve dok nismo popili sve pive koje smo kupili.

Hvala ti!