Sinoć je vibra između Deana i mene bila dosta loša. Koljeno me počelo ozbiljno boljeti i usrao sam se tog. Nije mi bilo jasno od čega se upalilo. Probudio sam se ujutro umoran, bezvoljan, nikakav. Pojeli smo doručak i otišli sedam kilometara istočno do Travnika. Dean je trebao potražiti pomoć zbog nastalog kvara na njegovim pedalama. Prvog čovjeka, kojeg smo sreli, Dean je pitao zna li nekog tko se razumije u bicikle. Slučajni prolaznik odmah je intervenirao i poveo nas u smjeru njegova frienda koji se navodno razumije.

Hodali smo malom ulicom, a neki drugi čovjek, koji je autom prelazio ulicu gdje smo se mi nalazili, stao je i upitao nas u čemu je problem. Rekli smo mu da nešto oko pedala šteka, a da ni sami ne znamo što. Zaustavio je auto i iskočio kao da je to sad najbitnija stvar na svijetu. Pokušao je nešto isčeprkati, ali nije uspio ništa popraviti. Ne znam kako, ali odjednom se ovdje stvorio četrdesetogodišnji lokalac koji nam je prišao i rekao da se on bavi biciklizmom te da ima frienda koji je prvoklasni fanatik za bicikle. Izvadio je mobitel iz džepa i obavio nekoliko poziva. Nakon par minuta rekao je da idemo na cugu te da ćemo tamo pričekati njegovog kompića Saleta. Govorio nam je da se mi ništa ne brinemo i da će sve biti u redu. Brzo smo se skompali i počeli pričati svatko svoje priče o Bosancima, Hrvatima, duvanju, ratu, religiji, o svemu. Bilo mi je čudno, ali i ugodno što se Mevludin toliko posvetio rješavanju našeg problema kao da je njegova bicikla u pitanju. Konačno je došao Sale. Dosta krupan lik i na prvu nikad ne bih rekao da ima veze s biciklama, ali čemu predrasude? Otfurali smo Deanov bike u njegovu konobu da dr. Sale to sredi. Bacio je oko i rekao da mu je potrebno sat i pol minimalno da to sredi. Mevludin je predložio da se pridružimo njemu i njegovom kompiću Anesu dok Sale popravlja. Svoj bike pustio sam kod Mevludina, koji živi blizu, te smo otišli do njegovog auta. Sve mi je to bilo malo sumnjivo, Deanov bike tamo, svoj puštam ovdje… Nisam se htio micati dalje od svoje bicikle, a niti od prtljage i fotića. Još taj kvart, gdje se odvija cijela naša priča, izgleda kao getto, a likovi, koje smo upravo upoznali, nisu zajebancija iako su zasad dobri prema nama, zapravo predobri.

Domaćin je inzistirao na tome da napravimo đir po njegovom gradu što mi je nekako dalo još više povoda sumnji da ću možda ostati bez svoje bicikle. Usprkos tome, sjeli smo u auto i krenuli, a momci su nas odmah ponudili đointom. „Jebiga drugari, ne duvam već više od dvije godine.“ rekao sam. Nije mi bilo svejedno voziti se centrom grada s dva lokalna ”lika” i pljugom u autu. Skrenuli smo u neku uličicu i krenuli uzbrdo, van grada. Mevludin je putem pričao ratne dogodovštine na jako pozitivan način kao da je sve to bila neka igra, zajebancija. Bio je mlad kad se ratovalo i pored svega bio je među prvim dobrovoljcima. Pokazao nam je mjesta gdje je prvi put opalio granatu iz bazuke, gdje je stražario, pucao… Baš ono ratna spika, ali on se na sve to smijao. Penjali smo se i dalje uzbrdo i pomislio sam kako sad slijedi neka sačekuša bandita ili možda pljačka. Stigli smo na vrh planine. Pomislio sam: „Ok, to je to, sad sranje.“ Mevludin je prvi izašao iz auta i s ponosom pokazao njegov rodni kraj.

Nalazili smo se na mjestu odakle se vidi cijeli Travnik i okolica. Tu je i njegova downhill staza gdje često s ekipom vozi nabrijane brdske bicikle i uživa. Shvatio sam da sam opet baš glup jer si stavljam pred oči te jebene pretpostavke. Jedina točna je bila ona da je on stvarno ok lik. Kasnije smo otišli do stare turske utvrde. Upali smo unutra bez da išta platimo jer je, naravno, Mevludin sve sredio. U međuvremenu nazvao me Esmir, biciklist koji vodi cijelu karavanu biciklista iz Bihaća i Ključa. Rekao sam mu, još onaj dan dok smo bili u Ključu, da bismo se odavde pa sve do Sarajeva mogli pridružiti njegovoj biciklističkoj družini. Nažalost Deanov bicikl još nije bio spreman i nismo im se mogli pridružiti. Oko 14:30 Sale je nazvao i rekao da je bicikla ”stand by”.

Pozdravili smo se s ekipom, zahvalili im i krenuli prema Sarajevu. Čekalo nas je devedeset i tri kilometara relativno ravne ceste, kako su nam rekli novi prijatelji. Krenuli smo, a koljeno me odmah počelo boljeti. Nije bila zajebancija. Mislio sam da će prsnuti. Nešto kasnije skužio sam da me manje boli kad pojačam tempo pedaliranja. Stisnuo sam gas i opet se odvojio od Deana. Nakon šezdeset kilometara, koje smo čak odvozili brzo s obzirom na to u kojem se stanju oboje nalazimo, napravili smo pauzu. Zapravo solo sam došao do mjesta Kiseljak i pričekao Deana koji se pojavio otprilike pola sata kasnije.

Čekalo nas je još tridesetak kilometara do današnjeg cilja. Slijedio je malen uspon nakon Kiseljaka, niti malo sličan onima koje smo proteklih dana prelazili. Popeo sam se na vrh brda. Znao sam da smo blizu Sarajeva. Oprao me adrenalin, u meni se stvorila snaga. Zapedalirao sam na full. Kao neki luđak ”full power”. Sretan sam!!! Cesta se polako počela mijenjati, promet je postajao gušći, a nakon nekoliko kilometara, uletio sam u promet s više traka. To je bio sam ulaz u Sarajevo. Vozio sam full desno, upalio sva svjetla, a kad sam ušao malo dublje u grad, odlučio sam pričekati Deana da se ne pogubimo. Nadao sam se da ide u ovome smjeru i da nije negdje skrenuo. Dvadeset i pet minutra kasnije stigao je.

Pala je noć i bilo je vrijeme da pronađemo neki smještaj, otuširamo se, pustimo bicikle i odmorimo se. Stigli smo do poznate Baščaršije i tamo pronašli hostel po povoljnoj cijeni. Dobili smo ogromnu sobu. Dopustili su nam da bicikle stavimo unutra. Kad smo sve obavili, izjurili smo van napraviti đir po Baščaršiji. Dean se htio počastiti ćevapima i kajmakom. Ja ne jedem meso pa sam pitao konobara imaju li što u ponudi, a da nije meso. Odgovorio mi je da ima piletine i uvjeravao me da to nije meso. Na kraju te zezancije kuhar je ipak bacio povrće na žar umjesto ćevapa u lepinji s kajmakom. Popili smo još koju pivu te odlučili da ćemo sutra uzeti pauzu – dan odmora!

Hvala ti!!

Oscar Piljek