Prometovao na relaciji Pula-Zagreb-Pula od 15.04.1970. do 22.05.1993.

Prolazi još jedna godina. Noći su duge i hladne, a ja šetam blještavim polupraznim pulskim ulicama. Ne tako davno, tamo 80-tih godina prošlog stoljeća, sjećam se dobro, u ovo doba grad je bio prepun ljudi, a kafići i oštarije još puniji. Za dobiti mjesto u restoranu, trebalo je rezervirati i mjesec dana unaprijed. Samo u Robnoj kući, koja sada zjapi prazna bilo je više ljudi nego danas u čitavom gradu. Svi smo u okviru svojih poduzeća organizirali fešte na kraju godine i slavili rezultate našeg rada.

Moje radno mjesto, u to vrijeme, bilo je na željeznici. Popularni Zeleni vlak Arena, uz sva pojačanja garniture, bio je također u tim danima prepun putnika. Svi su negdje putovali. Zasigurno mnogi pamte ta putovanja, pa u ovom tekstu želim pisati upravo o tome.

Poslovni vlak „Arena expres“

Pod tim vrlo prepoznatljivim imenom Poslovni vlak „Arena expres“ taj je vlak na relaciji Pula-Zagreb-Pula prvi puta projurio 15.04.1970. godine. Garnitura vlaka u tim počecima se sastojala od motornih kola i prikolice, prepoznatljive smeđe boje u više tonova, te je ukupno imala 90 vrlo udobnih sjedala.

Od prvog do posljednjeg dana vlak je prometovao po istom voznom redu, uz minimalne korekcije. Polazak iz Pule bio je u 4,10 a dolazak u Zagreb u 9,40 sati. U povratku vlak je polazio iz Zagreba u 15,40 i stizao u Pulu u 21,10. Na istarskoj pruzi zaustavljao se je u Kanfanaru, Pazinu i Buzetu. Na ovim usputnim stanicama priključivali su se putnici iz Rovinja, Poreča, Labina, Buzeta, te ostalih manjih mjesta. Poslovni vlak «Arena expres» je imao prednost pred svim vlakovima, kvalitetnu Mercedes garnituru koja nije imala kvarova, tako da zakašnjenja, osim u slučaju izvanrednih događaja,  nikada nije ni bilo. To je doslovno bio vlak koji je Istru povezivao s Ljubljanom i Zagrebom, a zaustavljao se je samo još u Divači, Postojni i Zidanom Mostu.

Kvaliteta i sadržaj usluga na vlaku bila je na vrlo visokom nivou. Sama garnitura je u tehničkom smislu bila vrhunac tadašnje tehnologije. Vrlo udobna avionska sjedišta okretala su se u smjeru vožnje i svako sjedište je imalo sklopivi stolić za konzumaciju,

čitanje, pisanje i slično. Zbog vrlo kvalitetne izolacije i klimatizacije vožnja je bila tiha i udobna. U sklopu svake garniture nalazio se je po jedan separe za sastanke, bife, sanitarije, centralni razglas za informacije i prigodnu muziku. Sredinom cijele garniture vlaka  protezao se je hodnik kojim su mnogi prošetali u toku vožnje i tako susretali prijatelje i poznanike, što se je često pretvaralo u ugodna druženja. Separe za sastanke su uglavnom rezervirali poslovni ljudi i tako su u toku putovanja održani mnogi sastanci, a vjerojatno donesene i mnoge važne odluke.

Svakog putnika pripadala je konzumacija koje se je sastojala od kave, čaja ili nekog drugog napitka, sendviča ili kolača. Po želji mogla su se u toku vožnje naručiti i ostala jednostavnija jela i pića. Pored toga putnici su dobivali i «Glas Istre» i to prvi u Istri, jer je dolazio direktno iz štamparije u Rijeci na kolodvor Pazin, dakle u 5,00 sati, kada ga ni jednom kiosku u Istri još nije bilo.

Na ulazu u vlak putnicima su dobrodošlicu zaželjele stjuardese, i stjuardi sve mlade i zgodne djevojke i momci, te pomagali pri ulazu u vlak i unošenju prtljage. Bili su odjeveni u vrlo ukusne uniforme i predstavljali ukras ovog i tako lijepog vlaka.

U toku cijele vožnje puštana je lagana prigodna muzika, koju je samo povremeno prekidao glas glavne stjuardese koja je najavljivala približavanje pojedinim stanicama, pozdravljala putnike i davala ostale bitne obavijesti. U toku cijele vožnje stjuardese i stjuardi su bili prisutni svaki u svojim vagonima, izvršavali narudžbe putnika, te odgovarali na upite o putovanju.

Uz svaku kupljenu kartu putniku je pripadala i rezervacija sjedišta. Iako su se karte prodavale na više kolodvora, pa i u putničkim agencijama i bez interneta, sistem prodaje rezervacija je dobro funkcionirao.

Sve to zajedno utjecalo je na to da je Poslovni vlak «Arena» stekao vrlo brzo veliki ugled među korisnicima putovanja, tako da je broj putnika neprestano rastao. Nije bilo velike medijske reklame, ali je sasvim dovoljnu reklamu učinila pouzdanost, redovitost i kvaliteta usluge na tom vlaku.

Istarske željeznice su tada organizacijski pripadale Železniškom gospodarstvu Ljubljana, jer je jedina fizička željeznička veza, preko Divače bila sa Slovenskim železnicama, obzirom da smo tada bili jedna država, (ex Jugoslavija).

Zeleni vlak „Arena”

U cilju daljnjeg poboljšanja kvalitete, početkom 80-tih godina, u Železniškom gospodarstvu Ljubljana uveden je novi pojam «Zeleni vlak» Taj pojam je ubrzo postao brend koji je podrazumijevao putničke vlakove potpune točnosti i velike kvalitete usluge.

Tako je i Poslovni vlak «Arena expres» poprimio novi izgled i promijenio ime u Zeleni vlak «Arena», a boja garnitura od više nijansi smeđe sada postala prepoznatljiva zeleno-bijela. Ta ekologijska boja ujedno je i simbolizirala čistoću i urednost.

Tada početkom 80-tih godina je i popularnost vlaka dodatno porasla. Zeleni vlak «Arena» nije bio samo pojam za udobno i sigurno putovanje, nego i mjesto najrazličitijih događanja. Tako je u tim godinama na tom vlaku održano nekoliko aukcija slika vrlo eminentnih likovnih umjetnika, održano je puno modnih revija gdje su predstavljeni proizvodi «Arene» trikotaže Pula, tekstilne industrije «Nada Dimić» Buzet i mnogih drugih. Uvedena je dodatna ponuda raznih revija i knjiga, putnici su putem centralnog razglasa, osim o redovitim informacijama, zabavljani čitanjem aforizama, značajnih vijesti i slično.

Mnogi poslovni ljudi, istarski studenti koji su studirali u Ljubljani  i Zagrebu, obični građani koji su njime putovali, kao i mnogi znani i neznani turisti koji su tim vlakom stigli na ljetovanje u Poreč, Rovinj ili Pulu, to sigurno potvrđuju

Sredinom 80-tih u tim Zlatnim godinama Zelenog vlaka «Arena» prosječno je dnevno putovalo između 400 i 450 putnika, odnosno oko 150.000 godišnje. Taj broj je tokom godine varirao, tako da je u toku ljetnje sezone dnevno putovalo tim vlakom čak i 700 do 750 putnika, dok je u zimskim mjesecima broj putnika bio mnogo manji.

Unutrašnjost Zelenog vlaka Arena

Osim tog vlaka, postojalo je tada, na istarskoj pruzi, još puno značajnih vlakova.

Legendarni klasični noćni vlak na relaciji Pula – Zagreb – Pula, polazio je iz Pule oko 22,30 i dolazio u Zagreb u ranim jutarnjim satima. U povratku je obrnutim voznim redom polazio kasno navečer iz Zagreba i dolazio u Pulu rano ujutro. To je bio vlak sastavljen od klasičnih vagona 1. i 2. razreda, sporiji i jeftiniji, ali je i on imao veliki broj korisnika i kroz dugi niz godina prevezao tisuće putnika. U vrijeme ljetnje sezone prometovao je također noćni direktni vlak na relaciji Pula- Beograd –Pula, koji je osim klasičnih vagona imao i nekoliko spavaćih kola.

Također u vrijeme sezone prometovao je klasični vlak na relaciji Pula-Maribor-Pula. Povremeno je prometovao i agencijski vlak na relaciji Minchen-Pula-Minchen.

Beogradski i Mariborski vlak su u svojem sastavu imali i vagone za prijevoz automobila. Mnogi su svoje automobile na tim dugim relacijama ukrcali na vagone, te su u toku putovanja odmarali i tako odmorni stigli u Pulu. Bilo je također i puno onih koji su svoje automobile iz vagona prevezli samo nekoliko stotina metara do trajekta u pulskoj luci pa nastavili putovanje do nekog od jadranskih otoka.

Lokalnih putničkih vlakova na releciji Pula-Divača- Pula, te nekih kraćih relacija do Roča ili Sv. Petra u Šumi, bilo je toliko da je polazak ili dolazak ponekog putničkog vlaka u kolodvor Pula bio više-manje svakog sata. Ukupan broj putnika na kolodvoru Pula kretao se tada i do 3.000 dnevno. Kada se uzme u obzir pratnja, procjena je da je današnjom Kolodvorskom ulicom, koja se u to vrijeme zvala ulica Vladimira Gortana dnevno prolazilo između 3.000-4.000 ljudi.

Restoran na kolodvoru Pula, poznat po vrlo dobrim marendama je prije svega bio namijenjen za prehranu zaposlenih na željeznici. Međutim značajan promet ostvarivali su i putnici, pa i građani Pule koji su rado dolazili na piće na prekrasnoj terasi u malom parku, promatrajući pritom šarenilo i živost razdraganih putnika, radost susreta nakon dugih putovanja, zagrljaje zaljubljenih, ili suze na oproštaju.

Pa i davno prije toga prema Voznom redu Austrijskih državnih željeznica iz 1913. godine, iz kolodvora Trst za Pulu su dnevno prometovala četiri putnička vlaka. Uskotračnom prugom iz Trsta za Poreč isto četiri putnička vlaka.

Dakle u to vrijeme iz Trsta prema Istri je dnevno polazilo osam putničkih vlakova a isto toliko i u obratnom smjeru. U istom voznom redu je vidljivo kako su ti vlakovi imali veze sa svim europskim većim gradovima. U to isto vrijeme postojao je i direktan vlak Beč-Pula-Brioni. Jedino presjedanje je bilo na obali u Puli, gdje se je iz vlaka presjedalo na luksuzni brod za Brione. Već tada je na toj relaciji vozio jedan od prvih brodova sa dizel motorom, vrlo luksuzno opremljen, a putnike je na ulazu na brod dočekalo piće dobrodošlice.

Nešto kasnije u vrijeme Italije uvedeni su na relaciji Pula-Trst lagani motorni vlakovi «Litorine». Vožnja tim vlakom od Pule do Trsta trajala je jedan sat i 55 minuta.

U svim tim povijesnim kretanjima i događanjima u putničkom prometu, Zeleni vlak «Arena» zauzima posebno mjesto. Mnogi se s nostalgijom sjećaju tih udobnih putovanja i ugodnih trenutaka provedenih u vlaku uz kavu ili pivo u toplini vagona, promatrajući kroz prozor, zelenu ljepotu istarskih pejsaža, ili snježnu vijavicu u zimskoj vožnji kroz Sloveniju. Oni koji danas u moćnim automobilima jure sami po autocestama stižu na cilj vjerojatno brže, ali te ljepote neće nikada doživjeti.

Napisano je o tom vlaku i puno novinskih članaka, objavljeno televizijskih i radio reportaža. Ima svoje mjesto i u pojedinim književnim djelima. Tako glavna junakinja u zapaženom romanu «Jugoslavija moja domovina» autora Gorana Vojnovića, koja živi u Ljubljani, nakon završenog posla putuje navečer na ljubavni sastanak iz Ljubljane u Pulu, a ujutro se istim vlakom vraća u Ljubljanu i stiže na vrijeme na posao u trgovinu u kojoj radi. Željko Valentić u časopisu «Jurina i Franina» iz 1991. godine kaže: «Zeleni vlak oduvijek je bio oaza mira, ljuljanja u čitalačkoj dokolici, uživanja u pitomoj panorami Slovenije i Istre». Josip Orbanić u knjizi Promet u Istri navodi: «Zeleni vlak je obilježio jednu epohu suživota Istre, Slovenije i Zagreba kakav bi zapravo trebao biti i danas».

Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske i Republike Slovenije, odnosno nastankom granica, te prekidom tehnološke i organizacijske povezanosti, između novo nastalih država cjelokupan željeznički promet u Istri počinje naglo opadati. Tako i slavni Zeleni vlak «Arena» kreće svome kraju.

Svoju posljednju vožnju Zeleni vlak «Arena» obavio je u 22.05.1993. godine, jer je zbog svega naprijed navedenog došlo do velikog smanjenja broja putnika, zbog čega se prometovanje istog više nije isplatilo.

Slično je i sa ostalim vlakovima, tako da se je putnički promet sveo na nekoliko lokalnih vlakova na relaciji Pula-Buzet-Pula, dok je teretni promet potpuno ukinut. Smanjena motorna garnitura je kao obični brzi vlak prometovala još dvije godine, odnosno do 1995., a od 1995. do 2000. godine je vozio drugi vlak pod imenom «Arena», koji je nakon 2000. godine potpuno prestao prometovati.

Ulaskom Hrvatske u Europsku Uniju granične formalnosti na prolazu kroz Sloveniju više ne postoje. Unatoč tome uveden je samo jedan sezonski vlak na relaciji Ljubljana – Pula – Ljubljana, te omogućena jedna veza između Pule i Ljubljane koja sa dva presjedanja traje čak četiri sata i četrdeset minuta. Trebati će još jako puno da se dosegne ono što je bilo pred više od dvadeset i pet godina u vrijeme prometovanja Zelenog vlaka «Arena». Potrebno je za to prije svega oživljavanje gospodarstva, porast standarda, a svakako i politička volja.

Autor članka: Ivan Brajković

Preuzeto: www.bloggers.media