Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u planini.”
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima poput ove, držao sam je u svom naručju.
Ljubio sam je, toliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me, a ponekad sam i ja nju volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema, osjećaj da sam je izgubio.

Ćutim beskrajnu noć,  mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.
Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je puna zvijezda i ona nije uz mene.

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Moja duša je nesretna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Moje srce je traži, al ona nije uza me.

Ista noć odijeva bijelinom ista stabla.
Ni mi, oni od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, ali koliko sam je samo volio!
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirne uho.

Drugome, pripast će drugome. Baš kao prije mojih poljubaca.
Njen glas i njeno čisto tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a tako dug je zaborav.

Jer sam je u noćima poput ove držao u svom naručju,
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je to posljednja bol koju mi zadaje
I ovo posljednji stihovi koje za nju pišem.

Pablo Neruda