Koliko god puta da ste naišli na članak o poruci indijanskog poglavice, nemojte biti lijeni, vrijedi ga pročitati još jednom, pa dakle krenite! Godine 1852. poglavica Seattle održao je nadahnjujući govor nakon što su ga predstavnici američke vlade zatražili da im proda veliku zemlju svog plemena. Taj govor sažeo je čitavu bit odnosa čovjeka i prirode. U nastavku možete pročitati kakva je poruka indijanskog poglavice.

Poruka indijanskog poglavice:

”Veliki bijeli poglavica šalje poruku da želi kupiti našu zemlju. Veliki bijeli poglavica također šalje poruku prijateljstva i dobre volje. To je veoma ljubazno od njega, jer nam je poznato kako je naše prijateljstvo njemu slabo potrebno. Ali razmotrit ćemo vašu ponudu, jer znamo da bi, ako mi ne budemo htjeli prodati zemlju, bijelci mogli doći s puškama i oteti nam je.

Kako je uopće moguće kupiti ili prodati nebo i toplinu zemlje? Tako nešto veoma nam je strano. Budući da ne posjedujemo svježinu zraka i svjetlucanje vode, kako vi to od nas možete kupiti?

Pokojnici bijelaca zaboravljaju zemlju svog rođenja kada krenu na put među zvijezde. Naši pokojnici nikada ne zaboravljaju ovu lijepu zemlju jer je ona majka crvenokožaca. Mi smo dio zemlje i ona je dio nas. Mirisni su cvjetovi naša braća; jelen, konj i veliki orao naša su braća. Stjenovite gorske kose, sokovi s livada, tjelesna toplina ponija i čovjek – svi pripadaju istoj obitelji.

Tako, kada veliki bijeli poglavica u Washingtonu pošalje poruku da želi kupiti našu zemlju, on mnogo traži od nas. Veliki bijeli poglavica šalje poruku da će osigurati mjesto za nas gdje ćemo moći udobno živjeti onako kako želimo. On će biti naš otac, a mi njegova djeca. Stoga ćemo razmotriti vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ali to neće biti lako, jer je nama ova zemlja sveta. Ovdje i sada postavljam prvi uvjet – želimo da nam ne uskratite pravo na posjet grobovima naših predaka, prijatelja i djece i da nas ne uznemiravate kada to budemo činili.

Blještava voda rijeka i potoka nije samo obična voda, nego krv naših predaka. Prodamo li vam zemlju, zapamtite da je ona sveta i ponesite to svojoj djeci, a svaki je odraz duha u jasnoj vodi jezera priča o događajima i uspomenama iz života mnogih ljudi. Žubor vode je glas oca moga oca.

Rijeke su naše sestre, one nam gase žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Prodamo li vam zemlju, morate to imati na umu i o tome poučavati svoju djecu: saznanje kako su rijeke vaše i naše sestre, te im treba iskazati ljubaznost kao prema rođenim sestrama.

Crvenokožac je uvijek bježao od bijelaca kao što planinska magla bježi pred jarkim suncem. Ali pepeo je naših otaca svet. Njihovi su grobovi sveto tlo, isto kao i ova brda, ovo drveće; ovaj nam je komad zemlje svet.

Mi znamo da nas bijelci ne razumiju. Njima je svaki komad zemlje isti kao i svaki drugi jer su oni stranci koji dolaze noću i uzimaju od zemlje sve što im treba. Zemlja im nije sestra, već neprijateljica, kad je osvoje, idu dalje.

Bijelac ostavlja grobove svojih predaka za sobom i ne mari za njih. On otima zemlju svojoj djeci i za to ne mari. Zaboravlja na grob svoga oca i na pravo svoje djece na rođenje. Prema svojoj se majci zemlji i prema svom bratu nebu ponaša kao prema stvarima koje se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao ovce ili sjajne ogrlice. S takvim apetitom proždrijet će zemlju i za sobom će ostaviti pustoš. Ne znam, naš je način života različit od vašeg. Pogled na vaše gradove zadaje bol očima crvenokožaca. No možda je to zato što je crvenokožac divljak i što ništa ne razumije. Nema tihih kutaka u gradovima bijelaca, nema mjesta na kojem bi se čulo šuštanje lišća u proljeće ili zujanje krila kukaca. Međutim, možda je to zato što sam ja divljak i što ništa ne razumijem.

Izgleda da buka samo vrijeđa uši. Ali kakav je to život ako ne možete čuti usamljeni krik mračnjaka ili svađu barskih žaba? Ja sam crvenokožac i ništa ne razumijem.

Indijanac voli nježan dašak vjetra nad zrcalom jezera, sam miris vjetra pročišćen podnevnom kišom ili osvježen mirisom bora.

Zrak je dragocjen crvenokošcima , jer sve stvari dijele isti dah: zvijeri, drveće, čovjek – svi oni dijele isti dah. Izgleda kako bijelac i ne primjećuje zrak koji udiše.  Poput čovjeka koji već danima umire, neosjetljiv je na smrad.

Međutim, prodamo li vam zemlju, znajte da nam je zrak veoma dragocjen i da zrak dijeli svoj duh sa svim životom na zemlji. Vjetar koji je našim djedovima podario pravi dah, prima i njihov posljednji izdah.

A ako vam prodamo zemlju, morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto gdje i bijelac može osjetiti vjetar zaslađen mirisom poljskog cvijeća.

Tako ćemo razmotriti vašu ponudu o kupovini naše zemlje.

Odlučimo li je prihvatiti, postavit ću drugi uvjet: bijelac se mora ponašati prema životinjama kao prema vlastitoj braći. Ja sam divljak i ne razumijem ni jedan drugi način. Vidio sam na tisuće bizona u preriji ostavljenih da trunu jer ih je bijelac ubijao iz vlaka koji je jurio.  Ja sam divljak i ne mogu razumjeti kako može biti važniji željezni konj koji se dimi, od bizona kojeg ubijamo samo zato da bi smo preživjeli.

Što je čovjek bez životinja? Kad bi sve životinje nestale , ljudi bi umrli od velike duhovne samoće. Jer što god da se dogodi životinjama , uskoro će se dogoditi i s ljudima. Sve su stvari međusobno povezane.

Trebate svoju djecu učiti o tome da je tlo pod njihovim nogama pepeo njihovih djedova. Kako bi naša djeca poštivala zemlju  recite im da je zemlja bogata životima naših rođaka. Učite djecu o onome o čemu mi učimo svoju, o tome da je zamlja naša majka. Ako pljuju po zemlji, ljudi pljuju po sebi samima.

Znamo ovo: zemlja ne pripada čovjeku, čovjek pripada zemlji. Mi to znamo.

Sve su stvari međusobno povezane, poput krvi koja sjedinjuje jednu obitelj. Sve su stvari povezane. Što god se dogodi zemlji dogoditi će se i sinovima zemlje. Čovjek nije istkao paučinu života, on je samo jedna od njezinih niti. Što god čini paučini, čini samome sebi.

Ali razmotrit ćemo vašu ponudu da idemo u rezervat koji bi ste osigurali za moj narod. Živjet ćemo odvojeno i u miru. Malo je važno gdje ćemo provesti preostale dane, nema ih mnogo. Naša su djeca vidjela svoje očeve ponižene i poražene. Naši ratnici su postiđeni te provode svoje dane u besposlici i pijanstvu. Još nekoliko sati, još nekoliko zima i nijedno dijete iz velikih plemena koja su nekoć nastanjivala ovaj široki prostor ili u manjim skupinama lutala po šumama, neće preostati naricati na grobovima naroda nekoć moćnog i punog nade kao što je i vaš.

A zašto tugovati nad svojim narodom? Plemena čine pojedinci, a i oni nisu ništa bolji od plemena. Ljudi dolaze i odlaze poput morskih valova. Takav je prirodni poredak. Čak ni bijelac čiji je Bog hodao i razgovarao s njim kao prijatelj s prijateljem, ne može umaći zajedničkoj sudbini. Nakon svega, mogli bi smo biti braća. Vidjet ćemo.

Jedno znamo sigurno, a bijelac će možda to tek otkriti jednoga dana – naš je Bog isti taj Bog. Možete vi misliti da ga posjedujete onako kao što želite posjedovati našu zemlju, ali to je nemoguće. On je Bog svakog čovjeka, a svojim milosrđem obasipa jednako crvenokožce kao i bijelce. Zemlju smatra dragocjenom, a ugrožavate li zemlju, vi iskazujete svoj prezir prema Stvoritelju.

I bijelci će jednom nestati, možda i brže nego ostala plemena. Zagadite li svoju postelju, jedne ćete se noći ugušiti u vlastitom smeću.

Ali u svom nestajanju, jarko ćete sjati, ražareni snagom boga koji vas je doveo na ovu zemlju i radi neke posebne svrhe omogućio vam da vladate nad ovom zemljom i crvenokošcima. Ovakva sudbina nama ostaje tajnom jer ne razumijemo, da svi bizoni moraju biti pobijeni, a divlji konji ukroćeni, da tajna mjestašca po šumama budu obilježena mirisom mnoštva ljudi, a pogled na zrele brežuljke zatrpan telefonskim žicama.

Gdje je šikara? Nema je više.

Gdje je orao? Nema ga više.

Kraj života i početak preživljavanja.

Stoga ćemo razmisliti o vašoj ponudi da kupite našu zemlju. Ako je prihvatimo, to će biti zato da sebi osiguramo rezervat koji ste nam obećali. Možda ćemo tamo moći proživjeti svoj kratki vijek onako kako želimo. Kada i posljednji crvenokožac nestane s lica zemlje, a sjećanje na njega među bijelcima bude samo mit, ove će obale vrvjeti nevidljivom smrću moga plemena. Moje pleme voli ovu zemlju kao što novorođenče voli otkucaj majčinoga srca.

Bijelac nikada neće biti sam. Neka samo bude pravedan i ljubazan prema mome narodu jer mrtvi nisu potpuno nemoćni.

Zar sam rekao ”mrtvi”? Ne postoji smrt. Radi se samo o promjeni svijeta.

Tako, ako vam prodamo svoju zemlju, volite je kao što smo je i mi voljeli. Brinite se o njoj kako smo se i mi brinuli. Sačuvajte u mislima sjećanje na nju onakvu kakvu ste ju preuzeli.

Sa svom svojom snagom, sa svim svojim umom i sa svim srcem čuvajte je za svoju djecu i volite je…kao što Bog sve nas voli. Jedno sigurno znamo. Naš je Bog isti Bog. Zemlja mu je veoma dragocjena.”

Poglavica Seattle je rođen 1786. godine, a umro je 07.06.1866. godine.

Izdvojena fotografija: wikimedia.org