Divljač na putu

Počeci urbanizacije smještaju se u 18. stoljeće, u doba industrijske revolucije koju prati nagli razvoj prometa, učestale migracije i masovne koncentracije stanovništva u gradovima. Urbana središta se šire, ruralna naselja vremenom sve više  gube svoja obilježja i ubrzano se razvija cestovna infrastruktura. Danas je naša zemlja prekrivena mrežom prometnica, a obilježja ruralne i urbane sredine sve manje se razlikuju. Uređuju se okućnice, podižu ograde, zidovi i pogranične žice. Staništa divljači sve više su okupirana, isprekidana, stiješnjena i u svakom slučaju ugrožena.

Migracije divljači su prirodne ekološke pojave kada je divljač u potrazi za boljim uvjetima života. Migracije su uzrokovane godišnjim dobima, vremenskim promjenama, požarima,  potragom za hranom, vodom ili zaklonom. Životinjama je potreban slobodan prostor za njihovo kretanje i opstanak. Oko 60 % pernate divljači su ptice selice. 

Borba za samoodržanjem divljači drži ih na stalnom oprezu. Oprez doprinosi njihovom samoodržanju. Ljudi sve češće putuju i provode svoje slobodno vrijeme u prirodi. Kontakti sa životinjama su neizbježni u zonama gdje one obitavaju. Divljač je prisiljena navikavati se na prisutnost čovjeka, nemaju izbora. čovjek je sveprisutan na planeti, sa svojim mirisom, sa svojim djelovanjem, sa svojom bukom i svojom znatiželjom.

Ljudi koji provode mnogo vremena u prirodi primjećuju u sitnim detaljima i naznakama prisutnost divljači i zapažaju njihovu odsutnost. No, prosječni urbani izletnici najčešće toga nisu svjesni. Za razliku od njih divljač je vrlo svjesna svake prisutnosti čovjeka. Sa njihovim razvijenim čulima, namirišu nas izdaleka. Osim toga, čovjek se kreće u prirodi nespretno i trapavo, najčešće u vrlo bučnim skupinama pa nas osjete daleko prije mogućeg susreta. Stoga, zahvaljujući njihovom oprezu bliski susreti čovjeka i divljači su prava rijetkost.

No, ukoliko životinje, boraveći u svom prirodnom prostoru naviknu na učestalo ljudsko kretanje te vremenom shvate da im ne prijeti opasnost od ljudi, one će se opuštenije kretati pa će i susreti biti učestaliji. Alpska divljač koja obitava u visinskom pojasu ponekad je toliko naviknuta na planinare da djeluju prilično opušteno prilikom tih susreta. Nakon takvih susreta uzbuđeni i puni dojmova vraćamo se u naše urbane sredine. Čini se da one ne dijele istu ushićenost sa nama, pa nas promatraju uvijek sa flegmatičnom dozom opreza, nepovjerenja ili znatiželje. Mi smo samo prolazni gosti u njihovom domu, posjetitelji koji ih nepotrebno uznemiravaju. 

No, ipak predstavljamo potencijalnu opasnost istog onog trena kada smo sjeli u naša motorizirana prijevozna sredstva i zaputili se na putovanja. Prirodno migracijsko kretanje divljači, bilo dnevno ili sezonsko, prilično je otežano složenom mrežom prometnica koje ispresjecaju njihov prirodni okoliš. Divljač ne razumije našu prometnu signalizaciju. Njih nitko nije učio kako da sigurno pređu cestu i često stradavaju na prometnicama. U tim situacijama vozači traže naknadu štete nastale na njihovim limenim ljubimcima. No, postavimo si pitanje – tko je domaćin, a tko je gost?  Ipak trebate znati da u slučaju ako postoji znak o mogućnosti nailaska divljih životinja na prometnici i ako je ograničenje brzine 40 km na sat, sva krivnja za oštećenje vozila i ozljedu divlje životinje pada na vaša leđa, jer se brzina od 40 km na sat smatra brzinom u kojoj vozač može na vrijeme reagirati i stati ili dovoljno usporiti vozilo kako bi izbjegao sudar s divljom životinjom.

Jesmo li bahati kada govorimo o upadima divljači u naseljena područja zanemarujući činjenicu o našem dubokom zadiranju u njihovo područje. Kontinuirano im oduzimamo prostor, pregrađujemo ga i ograđujemo. Osim divljači u prometu često stradavaju domaće životinje i ljudi. Tko se kome našao na putu? Sama spoznaja o tome da svi težimo opstanku na ovoj planeti pojačati će svijest o tome da životni prostor dijelimo sa svim bićima na Zemlji.