Ove noći bih mogao napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda,

Trepere modre zvijezde u daljini”.

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.

Volio sam je, a katkad je i ona mene voljela.

U noćima poput ove, držao sam je u svom naručju.

Ljubio sam je, toliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me, a katkad sam i ja nju volio.

Kako da ne volim te njene velike nepomične oči.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.

Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.

Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.

I stih pada na dušu kao rosa na livadu.

Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.

Noć je puna zvijezda i ona nije uz mene.

Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.

Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.

Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.

Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca.

Njen glas. Njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.

Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.

Jer sam je u noćima poput ove držao u svom zagrljaju,

Moja  duša je nezadovoljna što ju je izgubila.

Iako je ovo posljednja bol koju mi zadaje,

I ovi stihovi posljednji koje za nju pišem.

Pablo Neruda (Parral, 12. srpnja 1904. – Santiago de Chile, 23. rujna 1973.), čileanski je pjesnik, pravim imenom Ricardo Eliezer Neftalí Reyes Basoalto.

Ova je pjesma objavljena 1924. godine, baš kad je Pablo Neruda ušao u svoje dvadesete. Njegov eruptivni temperament i vječita spremnost da se za nešto bori, učinio ga je jednim od najplodnijih pjesnika dvadesetog stoljeća. U početku piše pretežno ljubavnu liriku, a kasnije prelazi na društveno i politički angažiranu poeziju koja govori protiv ratnih strahota i ustaje u obranu potlačenih. Godine 1971. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost.