Moj umor potiče od zvijezda. Nad nekim krovom, u nekoj krošnji, na vrhu nekog grebena, vidiš kako na tebi dolazi sjaj udaljenih i davno pomrlih galaksija, te da ništa ne počinje od tebe i da se u tebi ništa ne može završiti.

One ti kažu: izmisli da tvoji oceani imaju ukus soli koji nije nalik na sol ovih naših oceana što su bili.

Izmisli da planine imaju drugu grbavost, svjetlost, drugu prozirnost, zemlja drugu mekotu…

Izmisli, viču mi one svojim žutim glasovima obojenim s nešto malo crvenog, izmisli, viču da tvoje alge imaju drugu klizavost, da tvoji talasi imaju drugu boju glasa.

I još mi viču: zar misliš da su Gonzalo Nodal ili Vikinzi, Kolumbo ili ma tko od njih, vadili rukama kontinente iz mora?

Zar misliš da ste vi na zemlji sami stvarali boje, ukus aprila, miris sna? Zar misliš da stvarno možeš biti nešto drugo nego što smo mi bili od postanka?

Govorim tako sa zvijezdama. Kao sa smrću. Ja znam da su one odavno negdje umrle, u tim prostranstvima moga oka.

Kad uhvatim njihovu svjetlost u dlanove, ona se raspada kao rondave svijetle krpe i kida kao pepeo. Jer, zvijezde su odavno umrle. Ovo je samo svjetlost koja dolazi do njih, baš kao što će jednog dana svjetlost mojih snova doći do nekog drugog i dotaći mu rame ili uho, usne ili onu ljepotu oka koja se naziva osmjehom.

Govorim tako sa zvijezdom. A ne mogu još da umrem, iako mi svaka stvar koju srećem govori kao pokojniku. Ne mogu da umrem zato što mirišem na ribu, na vodu Dunava, na travu koja niče oko panjeva, na tišinu… Stvarno, mirišem na tišinu.

Onda: uhvatim sebe da je sve to već nekad bilo. Bili su cvjetovi, bio je april, bili su tihi koraci po vodi, bio je smijeh koza pretvoren u iskešenost, bila je dobrota i zlo, puževi, školjke, ljigavost riblje kože, sve je već jednom tako davno bilo, kao moj lik, moj hod, moje moranje, moja usamljenost, moja vrtoglavost koja se rastavlja, diše, ide nekuda i poslije mi se mrtva vraća.

Zaklopim oči. Ali to ne znači da sam ugasio sazviježđe. Nebo može biti siromašnije za jednu mrtvu zvijezdu ili mrtvu galaksiji, ali ne i za njenu svjetlost.

Nad nekim krovom, u nekoj krošnji, na vrhu nekog grebena jedna nova planeta koja tek raste iz pramagle, znam: već je umorna od mog umora. Neka nova planeta koja tek raste iz pramagle.

Miroslav Mika Antić