Moja vlastita djeca…oni nisu uistinu moji iako ću ih nazivati svojima dok god trajem u ovom realitetu. Oni su otkinuti od moje utrobe kako bi im udahnula vjetar u leđa i nesebično ih pustila od sebe, tako da mogu nesputano lunjati i slobodno plesati u ovoj vremenskoj zoni ovim šašavim svijetom. Od prvog dana njihovog postojanja svjesna sam da oni nisu moje vlasništvo iako moja ljubav bezuvjetno pripada njima dok god dišem. Oni su mi dati kako bih kroz njih učila nesebično voljeti.

Nitko nas ne uči ulogama roditeljstva. Nitko nas ne može pripremiti na sve neočekivane i nepredvidive situacije u procesu odrastanja našeg djeteta. Nitko nas i naše dijete ne može zaštititi od pogrešnih odabira i odluka. Ponekad se nalazimo u situaciji da procjenjujemo, kritiziramo i osuđujemo sami sebe i jedni druge. Nitko nije bezgrješan. Griješiti je ljudski. Roditelji ponekad u najboljoj namjeri učine najveće pogreške prema svojoj djeci. Nadam se da je u mojoj djeci dovoljno ljubavi da mi oproste sve moje nenamjerne pogreške i manjkavosti.

Gotovo svaka majka i poneki otac poznaje onaj osjećaj posesivne ljubavi prema novorođenom djetetu. Ono maleno bespomoćno novorođenče potpuno je ovisno o nama i kako raste iz mjeseca u mjesec potpuno je pod našim utjecajem. Biti odgovoran prema sebi i prema djetetu. Kormilariti njihovim odrastanjem najbolje kako znamo i umijemo, utkati im vrline u sve pore i kada dođe vrijeme pustiti ih da slobodno odjedre  od nas. Svako dijete tijekom odrastanja u svojim roditeljima vidi oslonac i sidrište. Kada odrastu uloge se promjene. Tada je dijete roditelju istovremeno nagrada i kazna. Svoju odraslu djecu potpuno osjećam kao jedinstvenu i neiscrpnu nagradu. Koliko me god ima u njima, oni nisu nikada bili uistinu moji. Moja je jedino bezgranična ljubav prema njima.

Djeca su od samog rođenja slobodna, sretna, izuzetno hrabra, intuitivna bića, čiji razvoj ovisi od načina na koji se odnosimo prema njima. Tijekom odrastanja pred dijete se postavlja sve više ograničenja, zabrana i tabua. Kritiziranje i ograničavanje utječe na gubitak ravnoteže i samopouzdanja. Djeca postaju zbunjena, nesigurna, iskompleksirana i uplašena. Umjesto da ih podržavamo i štitimo, puno puta ih nesvjesno destabiliziramo. Koliko svjesno razvijamo kod njih strahove i ego?
Svako dijete je kompleksna unikatna individua sa neslućenim kapacitetom unutar svojih ograničenja. Sputavajući ih, ni mi, ni oni nikada nećemo saznati sve njihove skrivene talente i afinitete.

Osjećamo odgovornost prema društvu i okolini da se mi i naše dijete trebamo uklopiti u društvene norme i pravila. Učimo ih kako se ponašati za stolom, kako u javnom prijevozu, kako prikladno izgledati, kako suvislo razgovarati. Narušavamo im kreativnost, maštovitost i slobodu nametnutim floskulama.

Što danas učimo svoju djecu? Ne vjeruj ljudima, oni će te povrijediti; bori se za sebe, ne daj da te gaze, budi prvi, budi najbolji, izgledaj poželjno i društveno prihvatljivo, budi u trendu… Razvijamo im ego,učimo ih lažima, nepovjerenju. Mi to radimo uglavnom zbog toga što vjerujemo da su svi oko nas slično ukalupljeni i odgajamo djecu s namjerom da ih zaštitimo od surovog svijeta, da bi se lakše i bolje uklopili u društvo, uspješnije plivali kroz sustav nametnutih vrijednosti. U želji da ih zaštitimo od ovog nepredvidivog svijeta zaboravljamo im prenijeti one osnovne moralne vrijednosti koje su u nama usađivali naši djedovi i bake. Promišljamo kako je došlo drugo vrijeme i kako više ništa nije kao nekada. Zaboravljamo da mi oblikujemo svijet u kojem živimo i kako smo mi sami suodgovorni kreatori sadašnjeg stanja u svijetu i međuljudskih odnosa.

U svakodnevnim pokušajima da ih bolje pripremimo za život, narušavamo njihov osobni integritet i smanjujemo njihove kapacitete. Onda, nakon što odrastu i postanu mladi, manje ili više uspješni ljudi promatramo ih i kritički analiziramo. Što je to postalo od njih? Malodušni, nezadovoljni, zbunjeni, frustrirani … Imaju potrebu da cijelom svijetu putem društvenih mreža kažu što su danas večerali, kako su se odjenuli, gdje su bili i što su činili. Oduzimati im slobodu, nametnuti im standarde i obrasce opće prihvaćenih društvenih normi čini ih robovima svojih osobnih ograničenja i pogrešnog sustava vrijednosti u koji smo ih ukalupili.

Umjesto prazničnog darivanja i skupih poklona nenadoknadiv gubitak je vrijeme. Hraniti ih ljubavlju tijekom njihovog odrastanja. Što više pojedinih trenutaka ispuniti ljubavlju. Jer nepovratno je iscurilo vrijeme kada nismo imali vremena za njih… vrijeme kada smo bili nestrpljivi, neraspoloženi, površni i odsutni da bi im poklonili svoju usredotočenu pažnju, razumijevanje i podršku. Bolujemo od nedostatka vremena protkanog toplim zagrljajem i roditeljskom ljubavlju. Darivati im ljubav i naučiti ih voljeti svijet oko sebe… jer nesebična ljubav je nemjerljiva u prostoru i vremenu. Ta ljubav će im biti uporište i motivacija kroz cijeli njihov život. Ona će ih grijati kao sunce u tmurnim i teškim danima, biti će najljepša glazba u usamljenim nesanim noćima i zvijezda vodilja na nepredvidivim životnim raskrsnicama. Naučiti će prepoznavati ljubav oko sebe i pronalaziti je u najskrivenijim kutcima svemira. Ljubav je jedina garancija za kvalitetno ispunjen život.

Preuzeto: www.bloggers.media