Sve to što čovjek stvori
to još se sagraditi može,
ali oni ruše i ono
što Ti si stvorio, Bože.

Podijelili su i Tebe
da lakše vladaju s nama.
O, kad bi mogli i zrak bi
sapeli s granicama.

Kako je čovjek mali,
kako zarasto u mržnji,
a grana ruža miriši
i ruci koja je skrši

Kako plakao ne bih,
ta puklo bi srce i svecu
kad vidim da Majke na svijet
rađaju sijedu djecu.

Za kakav mir mije ginut
kad mir oduvijek postoji
On bi se i sada čuo
da ne zveckate oružjem svojim.

Za koju mi zemlju je pasti
kad ja sav pripadam zemlji
I sve nedužne žrtve
sahranjene su u meni.

Enes Kišević