Kad se izgovori riječ sklonište prva asocijacija bi trebala biti nešto dobro. To bi trebalo biti mjesto koje pruža zaštitu kao što mu i sama riječ govori. Zaštitu od vremenskih nepogoda, ratova, zlostavljanja.

U meni ta riječ budi jezu jer prvo na što pomislim kad ju čujem je smrt. Prvo na što pomislim su psi, tisuće i tisuće napuštenih pasa koji su u skloništima trebali pronaći spas ali nisu ga našli. U skloništima je tisuće i tisuće pasa zauvijek zaklopilo svoje oči. Uz blagoslov zakona i čovjeka.

Sva skloništa  za pse su posljedica ljudskog nemara i neodgovornosti. Na žalost nikad se ne rješava uzrok problema pa problem raste dok ne naraste toliko velik da ga je najbolje premjestiti negdje van grada, najbolje uz smetlište kao što je to slučaj u mom gradu. Zašto da problem uzrujava građane, daleko od očiju problem je manji, s vremenom postane nevidljiv. Pa to su ionako samo napušteni psi, kome su oni bitni.

Ali ono što zaista frustrira je činjenica da ima već dosta godina otkako je zakonom donesena odluka da svi psi moraju biti čipirani s time da je odluka o obaveznom cijepljenju pasa protiv bjesnoće na snazi već desetljećima. Propisane su i zakonske kazne za nečipiranje i necijepljenje. Ali i dan-danas svaki drugi napušten pas nema čip. Tko je za to odgovoran? Naravno vlasnici ali ne samo oni. Još uvijek u pojedinim veterinarskim stanicama ili ambulantama vlasnici dovode pse bez čipa i to se tolerira od strane pojedinih doktora veterinarske medicine.

Još apsurdniji slučaj je da pojedini psi jesu čipirani ali nisu zavedeni podaci o vlasniku u jedinstvenom upisniku pasa tzv. Lysacanu (upisnik cijepljenja pasa protiv bjesnoće). Tko je za to kriv? Isključivo doktori veterinarske medicine koji nisu odradili svoj posao to jest nisu unijeli potrebne podatke. Oni su ti koji između ostalog moraju vlasnike upozoriti na zakonsku obavezu cijepljenja i čipiranja te na prijavu i visinu kazne u slučaju zanemarivanja zakona.

Dok sam vodila udrugu za zaštitu životinja pisala sam razne prijave protiv zlostavljanja, zanemarivanja i napuštanja životinja. Između ostalih, sve prijave u kojima je utvrđeno da pas nije cijepljen protiv bjesnoće niti čipiran pozitivno su riješene i vlasnici su dobili kaznu od cca 2500,00  kuna. Napuštanje pasa je još dodatno kažnjavano.

Gradske strukture, želite napuniti gradski proračun? Evo vam rješenje.

Ali ne, kod nas ne može jednostavno i normalno, kod nas mora pogrešno.

Navest ću samo jedan primjer: nemarni vlasnik pušta psa da sam luta, pas podleti pod auto, vozač ga pokuša zaobići ali bezuspješno, izgubi kontrolu nad vozilom, zabije se u stablo. Strada vozač, strada pas, auto je oštećen. Tko je kriv? Nitko. Pas nije čipiran, ne zna se tko je vlasnik, psu je ozlijeđena kralježnica, nema mu spasa, eutanazira ga se. I nikome ništa. Neodgovorni vlasnik će nabaviti novog psa jer je eto njegov voljeni Bobi nestao.

To je samo jedan primjer, jedan uzrok problema. Zbog previše napuštenih Bobija odlučeno je graditi skloništa.

Previše je neodgovornih vlasnika i bit će tako dok ih se ne počne lupati po onome na što su najosjetljiviji- po džepu.

Nekad su se skloništa zvala šinteraji, sada imaju ime koje bolje zvuči ali to je u mnogim skloništima jedino što je postalo bolje.

Jako puno osoba nije upoznato sa pravim značenjem te riječi, oni koji su je spoznali su volonteri u udrugama za zaštitu životinja ili pojedinci koji spašavaju pse iz tih istih skloništa.

Zakon o zaštiti životinja čl.3 st.19 ovako definira sklonište: «Sklonište za životinje: objekt u kojem se smještaju i zbrinjavaju napuštene i izgubljene životinje gdje im se osigurava potrebna pomoć.»

Što će građani prvo učiniti kad nađu psa na ulici? Odvesti ga u sklonište i biti sretni jer misle da su mu tim činom spasili život. Ti isti građani nisu upoznati sa činjenicom da ogromna većina skloništa ukoliko ne udomi pse nakon šezdeset dana ih usmrti. U Hrvatskoj od svih skloništa za pse samo šest skloništa su « NO KILL», znači ne ubijaju pse nego se brinu o njima do udomljenja. Većinu tih skloništa vode udruge za zaštitu životinja.

Zakon o zaštiti životinja,
Članak 56., stavci 1.,4.i 5. Osnivanje skloništa za životinje jasno kaže:

(1) Sklonište za životinje može osnovati fizička ili pravna osoba.
(4) Ako nije osnovano sklonište za životinje u skladu sa stavkom 1. ovoga članka, njegovo osnivanje i rad financira jedinica lokalne samouprave.
(5) Obavljanje poslova skupljanja napuštenih i izgubljenih životinja financiraju jedinice lokalne samouprave.

Dolazimo do slijedećeg apsurda. Propisan je način rada skloništa koji između ostalog nalaže da skloništa moraju osigurati smještaj izgubljenih i napuštenih životinja, osigurati veterinarsko-zdravstvenu zaštitu te aktivno tražiti vlasnike napuštenih i izgubljenih životinja ili ih nastojati udomiti.

Skloništa osnovana od strane fizičke ili pravne osobe na osnovu Zakona o javnoj nabavi sklapaju ugovor sa jedinicama lokalne samouprave te od jedinica lokalne samouprave dobivaju novce za vođenje skloništa. Dobiveni iznosi se kreću od pola milijuna kuna na više.  Bitno je naglasiti da su ponuditelji  usluga većinom profitne organizacije koje u većini slučajeva za cilj imaju uzeti što je više moguće sredstava od gradova s kojima imaju ugovor te što manje sredstava uložiti u dobrobit životinja i provedbu zakonskih odredbi kako bi njihovo poslovanje bilo profitabilno.

Rezultat toga je manja skrb za životinje, manje udomljavanje životinja i nepravilna provedba Zakona o zaštiti životinja. Kada bi skloništa vodile neprofitne udruge kojima je prvenstveno stalo do kvalitetno obavljenog posla, nad čijim radom se vrlo lako može vršiti kontrola i koje nemaju interes u stvaranju profita problem bi se počeo pravilno rješavati.

Ovako u mnogim skloništima mada je propisano cijepljenje protiv bjesnoće i mikročipiranje nakon petnaest dana karantene, to ne rade nego usprkos tome što su dobili financijska sredstva za tu stavku to uredno opet naplate građanima koji žele udomiti psa. O nekakvoj sterilizaciji da niti ne govorimo.

Mnoga skloništa kojima je propisano radno vrijeme za građanstvo se toga ne pridržavaju, psi su slabo ili nikako oglašavani a šezdeset dana jako brzo prolazi.

Skloništa se financiraju novcem poreznih obveznika a ja prva ne želim da se moj novac troši na ubijanje pasa.

Jedina svijetla točka u ovoj mučnoj priči su udruge za zaštitu životinja te pojedinci koji spašavaju pse prije nego li istekne šezdeseti dan. To je mala ali izuzetno hrabra vojska koju motivira samo jedno a to je ljubav prema onima koji ovise o nama.

Oni prate objave na stranicama skloništa, oglašavaju te jadne duše na svojim facebook profilima, traže privremene domove, skupljaju novce za plaćanje mikročipa i cijepljenja protiv bjesnoće. Nekad su zaštitare životinja smatrali i uvijek nazivali «ludim babama». Čudno, nikad ih nisu nazivali «ludim djedovima» mada među zaštitarima ima puno muškaraca. I šinteri ih se nisu bojali ali vremena su se promijenila. Broj ljudi koji u sebi imaju empatiju prema živim bićima je sve veći a informacije su zahvaljujući društvenim mrežama lako dostupne.

Oni koji trebaju promijeniti pristup ovoj problematici su prvenstveno pojedini kolege doktori veterinarske medicine te veterinarski inspektori koji su vjerojatno zaboravili da smo se zakleli da ćemo braniti, štititi i liječiti. Za početak, osim što sustavno treba prijavljivati i kažnjavati neodgovorne vlasnike, nadam se da će doći dan kad će inspektori kažnjavati i skloništa zbog loših uvjeta držanja, da će im odrediti pojačane dezinfekcijske mjere te izdati zabranu držanja štenaca zbog zaraze parvovirozom, da će se kažnjavati veterinarske organizacije koje nisu upisale podatke o mikročipiranju i to debelom kaznom  te da se sve te nepravilnosti neće nekim čudom zanemariti i oprostiti.

Prošlog svibnja u vrijeme poplava dio spašenih pasa nije bio čipiran a za dio pasa koji je bio čipiran nije bilo podataka o vlasniku. To je ogroman propust veterinarskih organizacija koje su djelovale na tom području. Pogodite kome je veterinarska inspekcija pohitala u inspekcijski nadzor?

Udruzi za zaštitu životinja koja je danonoćno spašavala pse iz poplavljenih područja, sa jedinim ciljem da se utvrdi da li su u tom spašavanju prekoračili dozvoljeni broj pasa u skloništu udruge?!

Dok se pojedinim profitnim skloništima dozvoljava da pse ne hrane vikendom jer tada ne rade u isto vrijeme se pojedinim skloništima koje vode udruge za zaštitu životinja nalaže da moraju izgraditi grijane boksove.

Očito zakon nije jednak za sve.

Ono što vi možete učiniti nije malo. Možete vršiti pritisak na lokalna skloništa, tražiti transparentnost u radu, ukazivati na nepravilnosti.

Ono najveće što možete učiniti je udomiti psa iz skloništa. Te male, napaćene duše ne zanimaju zakoni ni slova na papiru. One žele živjeti svoje male živote daleko od bolesti, zaraza i smrti. Krivicom čovjeka su dospjeli na ta užasna mjesta. Raspitajte se u svojoj okolini, ukoliko postoji sklonište koje ubija pse u roku od šezdeset dana, tamo potražite svog budućeg prijatelja jer nema veće nagrade i humanijeg djela od spašenog života.

Mnogi će reći: ja ne mogu ići tamo, ne mogu to gledati, to mi je teško. Pokušajte svoje emocije staviti sa strane, nitko ne želi patiti i svi će izbjeći patnju ako ikako mogu ali da li mislite da je vaša patnja u tom trenutku veća od njihove?

Da li znate kako u skloništu vrijeme leti, kako sat brzo otkucava? Jedan zadnji tik-tak i još jedan život je ugašen.

Ja se nadam danu u kojem skloništa neće postojati. Nadam se danu u kojem više neće biti napuštenih pasa jer će ljudi biti odgovorni. Nadam se danu u kojem će mi prva asocijacija na šezdeset dana biti ljetni praznici.

Sanjam dan kad će jedino sklonište ikome potrebno biti sklonište od kiše.

Autor članka: dr.vet.med. Svjetlana Prodanović

Pruzeto uz odobrenje: www.bloggers.media