Velike se  stvari dese kada se ljudi i planine sretnu.  

William Blake 

Naletio sam na planinu, nisku ali nesavladivu. Što napisati o čovjekovoj aktivnosti u prirodi kojom se mnogi već bave, mnogima je postala i način života, a neke će nadam se  napisano možda zainteresirati da se u nadolazeće lijepe proljetne dane upute u planine, najbolje kroz organizirane planinarske škole. U Istri postoji „Istarski planinarski savez“ u okviru kojega djeluje 7 planinarskih društava – PD Glas Istre Pula, PD Ćićarija Buje, PD Elektroistra Pula, PD Pazinka Pazin, HPD Planik Umag, PD Skitaci Labin, PD Montero Rovinj te unutar saveza kao pridruženi osmi član PD Opatija iz Opatije. Osim navedenih društava u Istri djeluju mnogobrojni penjački klubovi kao  i Stanica HGSS-a Pula.

Čovjek je oduvijek imao odnos sa planinama, bilo da na je njihove vrhove nastanjivao svoje bogove, vodio za ljetnih mjeseci stoku na ispašu, išao u lov ili su jednostavno bile prirodne granice između krajeva. Istarske planine nisu visoke ni nepristupačne pa se prvi usponi na njih nisu ni bilježili, kao što je to slučaj u Alpama ili još višim gorjima poput Himalaye. Ipak tu su, nama najbliže, te kao takve najčešći cilj istarskih planinara. Kroz povijest bilježimo mnogobrojne planinarske uspone iz radoznalosti želje ili potrebe za doživljajem, uspone koji nisu imali veze s drugim interesima osim popeti se na naizgled nepristupačne i za ljude ekonomski beznačajne vrhove. 

Tako povijest bilježi uspon makedonskog kralja Filipa petog na 2285 metara visoku Vitošu 181 godine p.n.e., rimski car Hadrijan 126 godine sam se popeo na 3331 metar visoku Etnu. U renesansi su planine radi čistog užitka i ljepote pohodili umjetnici poput Petrarce ili Dantea, a ni Leonardo da Vinci nije se mogao oteti zovu eteričnih visina te se 1551. godine popeo na 2551 metara visok Mont Bo.

Poseban kuriozitet tih vremena je uspon na 2019 metara visok Mont Aiguille u francuskim Alpama. Današnji alpinistički kroničari taj uspon bilježe kao prvi alpinistički uspon u povijesti. Tada su naime za uspon prvi puta upotrebljavani razni tehnički dodaci poput ljestvi, drvenih klinova, neke vrste stremena i užad. Međutim taj uspon izvršen je po naredbi. Iste godine kada Columbo stiže na obale Amerike, 1492. godine, francuski kralj Karel VII naredio je službeniku Antoniu de Villu uspon na naizgled nesavladiv vrh, često nazvan i  „Mount Inaccessible“/ koji se uz pomoć šest članova ekipe uspinje na vrh na kome su izgradili omanje sklonište te na vrhu ostali tri dana. Njihov uspon ostao je neponovljen do 1824. godine, dakle 330 godina. 

S vremenom se čovjekov odnos prema planinama mijenjao te se početkom devetnaestog stoljeća javljaju prvi planinarski klubovi u svijetu te planinarstvo počinje biti interes ispočetka bogatih aristokrata, a kasnije sve širih krugova građanske klase. Ljudi koji su ispod samih planina živjeli i pohodili ih radi lova ili drugih potreba u ondašnja su vremena bili i prvi planinarski vodiči.

U Istri je prvo planinarsko društvo osnovano 25. studenog, 1876. godine  u Pazinu(Socita Alpina dellIstria), a jedan od samo 17 članaka statuta društva kaže otprilike ovako – „Svrha je društva upoznavanje Julijskih Alpi, napose Istarskih planina, organiziranje terenskih ekskurzija i upoznavanje kulturno povijesne baštine“ (Povijest turizma Istre i Kvarnera – Ivan Blažević)

Nakon drugog svjetskog rata sedamdesetih godina u Puli djeluje podružnica riječkog planinarskog društva Kamenjak, a mnogobrojni  su i članovi ostalih planinarskih društava, uglavnom iz Rijeke i Slovenije. Nekolicina entuzijasta 1982 osniva PD Glas Istre u Puli i od tada bilježimo nezaustavljiv rast i razvoj planinarstva u Istri sve do današnjih dana. U tom razdoblju, a naročito krajem 80ih i početka 90ih godina izražena je i izuzetno kvalitetna alpinistička aktivnost te mnogobrojni usponi od Paklenice,  Alpa (penju se mnogobrojni teški usponi i najznačajniji vrhovi poput Mont Blaca i Matterhorna), do Himalaye, a  kasnije i Sjeverne Amerike (prvi hrvatski ženski uspon kroz poznatu stijenu El Capitana) , usponi na najviši vrh obiju Amerika Aconcagu, Mt. Keniyu u Africi kao i posebno uspješna ekspedicija u Ande 2008 god.

Toliko o povijesti koja može nadahnuti, te da se podsjetimo na to kako svaka nova generacija vidi dalje upravo zahvaljujuću prethodnima sa čijih ramena gleda. Danas u doba sveprisutnog interneta možete o planinama puno saznati, ali da bi ih se upoznalo i doživjelo, u planinama se treba okušati. 

Planinski vrhovi pritom su samo cilj, krajnja točka do koje smo u određenom trenutku odlučili otići. Ali sam put do vrha ono je što čini doživljaj i detalji samoga uspona ono čega ćemo se sjećati.

No, kako se sve skupa ne bi pretvorilo u puko filozofiranje i priče što je bilo kada je bilo, krenimo iz početka. Zašto je planinarstvo lijepo, tko se njime i zašto može baviti, što nam sve pruža i kako početi.

Mont Aiguille 2085 m

Fotografija: www.camptocamp.org

Čega nemate u snovima i željama, neće vam stati na put

Svi smo mi djeca prirode te često nismo ni svjesni koliko nam fali. Cijela poplava outdoor sportova poput mountainbikinga, sportskog penjanja,  turno skijanja, alpinizma, skijanja i da ne nabrajam vuče korijene upravo iz dobrog starog planinarenja. Za taj najosnovniji, većini najpristupačniji  najzdraviji i najljepši način aktivnog boravka u prirodi ne treba nam posebna oprema pa ni visoke planine. Osnovna znanja najbolje je savladati u planinarskoj školi u jednom od navedenih društava te krenuti. Najveće bogatstvo istarskih planina je pred nama. A to je Istarski planinarski put koji vodi od Umaga, preko gornje Bujštine, Ćićarije, Učke sve do Crne Punte. Sam IPP i svi prilazni putevi na njega i okolne planine zajedno tvore mrežu od više stotina kilometara označenih planinarskih staza o kojima brinu i redovno ih održavaju planinarska društva, bolje reći sekcije za održavanje puteva koje djeluju unutar istih. 

Krenimo onda i mi na naše malo planinarsko putovanje. Znate i sami da život nije u televiziji, na zaslonima računala, u sabornici ili ne daj Bože u glavama političara. Vjerujte mi na riječ, nije ni u planinama, bar ne Vaš, sve dok ne odlučite dio svoga svijeta tamo i preseliti. U početku se može činiti teškim dignuti se iz udobne fotelje i dan ili dva u vikendu posvetiti kretanju, znoju, zimi i ljeti, lijepim ali stvarnim krajolicima koje možete opipati, namirisati, dok vam vjetar često čak i godi. Tu se mnogi i prevare. Već nakon prvih par izleta to postaje potreba koje se teško osloboditi. Zašto? Pa upravo zato jer se teško osloboditi slobode koje će vam planine pružiti. Nitko vas ne tjera ni na što. Možete se penjati na vrhove udaljene sat vremena od auta, pri tome zastajkivati, odmarati i uživati. Oni ambiciozniji, sa više snage i potrebe odlučiti će se za duže i teže, i da vam iskreno priznam, vjerojatno ćete se vrlo brzo i sami naći u jednoj od tih skupina. Nova poznanstva, prijateljstva, planiranja vikenda, druženja u prostorijama planinarskih društava lako vam se uvuku pod kožu. A planine pružaju puno, u svakom smislu.

Osnovna znanja stečena u planinarskoj školi, vaši osobni interesi, sposobnosti, želje i mogućnosti odrediti će vaš planinarski put i život. Netko će se zadovoljiti i godine provesti u planinareći srednje visokim planinama, netko će željeti više, u Alpe pa i viša gorja. Ima nas starijih, mlađih, onih koje u planine odlaze sa porodicom, a samo planinarstvo kao takvo pruža dovoljno sadržaja i prostora za sve, pa ćete tako to „sve“ podrediti svojim željama, kondiciji (koja će se samo poboljšavati) dobi i uzrastu. Neke će zainteresirati penjanje i alpinizam, druge organizirani i vođeni izleti, treći će se naći među jednom od bitnijih djelatnosti unutar planinarske organizacije, a to je markiranje i održavanje planinarskih puteva. Dobri alpinisti nerijetko će proći tešku obuku za gorske spasavaoce, na koje svi ponekad potajno računamo. Teško je nabrojati što je sve u ponudi da se tako izrazim, ali zato put pod noge i u prvo društvo. Početna investicija možda vam je već u kući. Visoke cipele za boravak u prirodi i nekakav ruksak. Ako i nije uloženo će vam se stostruko vratiti ali i potrajati. Nije na meni, niti sam pomislio da vam pišem o tome što ćete sve učiti u planinarskim školama. Mogu napomenuti. Biti će tu svega, od upotrebe opreme, načina planiranja ture, orijentacije, označavanja puteva, upoznavanje sa poviješću planinarstva, očuvanja prirode, više samo za vas organiziranih izleta, od osnovnih i laganih ka malo težim, ovisno o tome kako napredujete i procijene vaših vodiča kroz prve korake u planinama.

U planine se odlazi tokom cijele godine. Nema mrtve sezone. Naravno da svako godišnje doba donosi i različit pristup organizaciji i pripremi vašeg izleta. Ali kako mjeseci prolaze nakon prekrasnih snježnih bijelih krajolika scena se mijenja, ali akter ste opet Vi.

Proljeće. Što teći? Zaljubite se ponovo u ovaj puta potpuno drugačije, a zimi već prijeđene staze. Ljeto, nisam siguran, ali mislim da pretpostavljate kako je u planinama nekako svježije i fino se spava. Šalu na stranu, a tek jesen, na jesen sam slab pa o njoj ne želim ni riječ potrošiti, osim da pred kraj miriše na zimu, a zimi…… I u čas, prošla je vaša prva planinarska godina, puni ste novih znanja, iskustava, stečenih prijateljstava, imate energije više nego ste i slutili da posjedujete i što? Shvatite ono najljepše. Da nemate pojma jer ste tek i uvijek na početku i da ste samo malo zagrebli po površini nečega što je sada samo vaše. Neka vas to ne brine, taj će vas osjećaj pratiti kroz cijeli planinarski život. I da se razumijemo, ne radi se tu samo o tome – idem napuniti baterije za težak tjedan u dolini. Početi ćete svakodnevno živjeti život kao da se penjete na planinu. Povremeni pogledi prema vrhu samo održavaju cilj, ali sve ostale scene vidjeti ćete uvijek sa svake nove točke gledišta na prijeđenom putu.

Ne volim pravila, ali u planinama se barem jedno mora poštovati – u planinama smo svi jednaki, te je tempo uspona grupe uvijek prilagođen najsporijem. I za kraj. Planine vam neće dati ništa što već i sami ne nosite u sebi. Koračajući njima omogućiti će vam da to sami otkrijete. Naprosto iz razloga što u planinama nema laganja. To ste što jeste, ali neka vas to ne obeshrabri, vjerujte u sebe. Planine nisu stadioni ni atletske staze. Jedino natjecanje koje će vam one istinski pružiti je ono sa samim  sobom. I zato slobodna duha i otvorenog srca krenite u njihov zagrljaj. Otkrijte svoj put na njima. I ako vam to nešto znači, u svom skoro 40 godina dugom lutanju planinama svijeta, sa stotinama suputnika, sreo sam tek par onih koji su potražili izlaznu stanicu. I opet naučim nešto novo, svaki puta kada odem u planine. Dakle, imali vi 20 ili 60 godina, stari ste onoliko koliko se starim osjećate, a za planinarenje nikada nije kasno. Ni u 5 ujutro J A kako je ovaj tekst namijenjen prvenstveno onima koji se tek spremaju na svoje prve planinarske korake i u nadi da je neke i potaknuo da krenu. Sretno!

I nikada… nemojte….izgubiti….vjeru….u sebe

Autor: Enes Seferagić -Enki