Danas nam niti ne pada na pamet da je nekada postojalo vrijeme kada se nije trebalo brinuti za zaštitu prirode, odnosno našeg sveukupnog okoliša, naravno za pretpostaviti je da će se svi zapitati kada je sve počelo, mnogi će pomisliti na period kada su ljudi počeli razmišljati o tome kako u naseljima ukloniti fekalije na efikasan način, nije niti to bio početak brige za okoliš jer fekalije same po sebi nisu nešto što ne pripada našem planetu, a nisu niti neekološke, istina fekalije su znale biti polazišta masovnih epidemija jer su bila omiljena okupljališta štakora kao izuzetnih prenosioca zaraznih bolesti.

Pravi početak, za koji nitko nije bio spreman je bio onaj trenutak kada je izumljen parni stroj 1776. godine, odnosno kada je James Watt usavršio parni stroj, ta činjenica je bitno utjecala na suživot čovjeka s njegovim okolišem. Čovjek je do tada pretpostavljao da je središte cijelog planeta, od tog trenutka postaje siguran da je središte cijeloga svijeta. Čovjek sebi prisvaja titulu apsolutnog vladara i uspostavlja mišljenje da je cijeli svijet i sva njegova živa i neživa priroda na usluzi čovjeku, a za prirodna dobra se je smatralo da su neograničena.

Ako išta drugo, danas znamo da nismo apsolutni vladari ovog planeta po imenu Zemlja, niti su sva dobra na njemu neograničenog vijeka eksploatacije.

Takvo poimanje svijeta se nazivalo homocentrični sustav, odnosno kao što sam kazao, čovjek u središtu svega, takvo vjerovanje se zadržalo poprilično dugo, odnosno do 60-tih godina prošlog stoljeća.

Naravno ljudi su se držali vjerovanja o neiscrpnosti i neštetljivosti našeg djelovanja na Zemlji sve dok nisu primijetili prve veće posljedice. To je bio početak prekretnice i osvješćivanja problema koji je do tada već dobrano zahvatio zemlje koje su prednjačile u industrijalizaciji i potrošnji fosilnih goriva, ugljenu i nafti, svijest koja se tada počinje razvijati naziva se ekocentrični sustav i središte joj više nije čovjek, već kako sam naziv kaže ekosustav ili ekosistem, koji polazi od principa sveukupnosti živih i neživih organizama na Zemlji koji međusobno izmjenjuju materiju, energiju i informacije.

Čovjek bi vjerojatno i dalje nesmiljeno crpio planet da posljedice koje iz toga proizilaze nisu upitne za njegovu budućnost, dakle pitanje same opstojnosti na Zemlji je ono što je potaknulo čovjeka na početak djelovanja na području zaštite prirode (ekosustava). Dakle, kao što čovjek uvijek počne činiti nešto tek kada padne na koljena tj. iznalazi načine kako ustati odnosno riješiti problem, naravno u današnjoj situaciji većina ljudi još uvijek nije u potpunosti svjesna posljedica uništenja ekosustava, niti su svjesni da se to isto uništavanje nesmiljeno nastavlja, usprkos činjenici da informacije o kolapsu planeta svakodnevno putem medija dolaze do njih.

Činjenica je da čovjek često svojim nemarom dovodi do ekoloških katastrofa, a posljedice takvog nemara za ekosustav i sav živi i neživi svijet trpe ne samo uništeni živi i neživi organizmi, već i čovjek.
Foto: www.welt.de

Iz toga se može zaključiti samo jedna činjenica, da, ljudska glupost je neuništiva, ipak možda još uvijek ima nade zahvaljujući pojedincima i organizacijama koje ne žale truda u spašavanju jedinog nam doma. Svatko od nas može dati obol u spašavanju našeg planeta Zemlje jer zaštita prirode, lokalno i globalno zvoni na uzbunu! Naravno treba se držati navoda koji kaže, misli globalno, djeluj lokalno, jer u suprotnom statistike kažu da će u narednih 20 godina s lica planeta nestati preko pola milijuna životinjskih i biljnih vrsta, zastrašujuće zar ne, nadajmo se da među njima nećemo biti i mi, mada nam to ne služi na čast?

Činjenica je da siromašne zemlje ne obraćaju neku pozornost na stanje ekološkog sustava, briga za golo preživljavanje je jedina briga, a bogate države to obilato koriste te zastarjelu tehnologiju i štetni otpad trpaju kod siromašnih i nerazvijenih, misleći da su pritom otklonili problem, lokalno možda i jesu, ali globalno njihovo smeće i dalje ugrožava cijeli planet Zemlju.

Čovjek je još uvijek u svojoj nakani da spasi situaciju pretežito fokusiran na smanjenje zagađenja, ne i na njegovo potpuno uklanjanje, odnosno na nivo koji priroda sama može apsorbirati.
Foto: www.lehighvalleylive.com

Jedino što nam preostaje su obnovljivi izvori energije, jer kao prvo fosilna goriva će u bliskoj budućnosti nestati, a jedina alternativa je ona koju nam nudi sama priroda. Dakle, prvenstveno treba poraditi na tome da u svakom segmentu življenja počnemo promicati ekocentrični sustav kao jedini ispravan, a to bi u praksi značilo uvođenje obnovljivih (alternativnih) izvora energije, poput vjetroelektrana, snaga vode može se sakupljati i koristiti (u obliku kinetičke energije, temperaturne razlike ili gradijenta slanosti), s obzirom na to da je voda 800 puta gušća od zraka, čak i spori vodeni tok ili umjereni val može stvoriti određenu količinu energije, potom je tu velika mogućnost iskoristivosti solarne energije, zatim slijede razna bio goriva i na koncu geotermalna energija, naravno za područja koja s njom obiluju.

Moramo i trebamo zaključiti da još uvijek ima nade za spas našeg zajedničkog planeta, odgovor se nalazi prvenstveno u osvješćivanju ljudi, njihovih navika i razbijanju ustaljene pasivnosti koja nas je i dovela do ovakve nezahvalne situacije, a potom u onome što nam nudi sama priroda kao lijek za izlječenje planeta, a to su obnovljivi izvori energije.

I na koncu članka, nemojmo nikada zaboraviti da ovaj divni planet po imenu Zemlja nismo naslijedili od naših predaka, već smo ga posudili od naših potomaka i same prirode!

Naslovna fotografija: www.v3wall.com

Preuzeto: www.bloggers.media