Proljetni sunčan dan, hercegovački jablani se već zaogrnuli u lišće. Nižu se kuće, ovakve i onakve, katnice, dvokatnice, s fasadama i bez njih, s dvorišnim ogradama zidanim od ukrasnog kamena, od betona, od željeza…

Pogled mi zaokupi jedna ograđena parcela usred tih betonskih, od suhozida. Vidim – vrt je. U vrtu starica u crnini kopa. Već je iskopala par metara zemlje. Kopa već sigurno dva sata. Možda će saditi krumpir. Iza nje ostaje fina, prhka zemlja. Malo boba, kapule, biža…

Mora da joj je muž umro prije najmanje 20 godina. Inače bi vrt bio ograđen betonskim zidom. Kad iskopa vrt i zasadi povrće, doći će u svoju staru kuću. Nitko je neće pitati jesi li se umorila bako? Neće je čekati ručak. Možda ima djecu i unučad negdje u Zagrebu. Kad dođu, donijet će joj na poklon nešto kupljeno u trgovini. Jer ništa ne znaju sami napraviti, svojim rukama, a baka će im na stol iznijeti sira, pršuta, krumpira, unučadi će isplesti džempere.

Sigurno ima i dvije koze, jednu za mlijeko, drugu za sir. Jer treba nešto ostaviti i za dugu zimu. Ima i nekoliko kokošiju. Možda ima nekakvu socijalnu pomoć. Onda me preplaši misao – ne, pa ona nema sina. Možda je u crnini i za sinom, i za mužem. Da ima sina i da je svejedno negdje vani, opet bi zid bio betonski, ne bi bio suhozid. Poginuli u ratu. Vjerojatnije je da ima kćer koja se negdje udala za čovjeka koji se srami podrijetla svoje žene…

Kako ona provodi noći, gdje pronalazi snagu za ostajanje budnom? Gdje pronalazi snagu za kopanje, kako se nije predala tuzi i osamljenosti, samosažaljenju? Kako je prihvatila životne nepravde, kako podnosi život bez čovjeka kojeg je voljela, poštovala?

Ne, ona se nije dala pokoriti zlim mislima. Naučila se životu sa Zemljom, s godišnjim ritmovima, djelovanja u pravo vrijeme. Zna koja su posla Božja, a koja njena. Zna da čovjek snuje, a Bog određuje. Ona je u miru s Bogom, zahvalna za svaki san u kojem ju posjeti sin, muž. Veseli se svakom danu u kojem će biti uredna, čista, uspravna žena jer je taj dan Božji dar i jedan manje do susreta s voljenima. Kad je neoprezna, onda se prehladi. Zato ima u kući raznih trava, čajeva. O svemu mora brinuti sama. I o svom sprovodu se mora za života pobrinuti.

Pustio sam suze da teku…

Ta Hercegovka za njih neće znati. Ni za moj duboki naklon životu i mudrosti koje ona nosi.

Autor: VENLO
Izvor: www.logicno.com