“Bježe ljudi u prošlost zato što danas grozno žive. I onda to fukare zovu – jugonostalgijom! 
Žele da izbrišemo gumicom ono što smo bili, žele da izbrišemo gumicom godine, desetljeća radosti, sreće, lijepog života. Rodio sam se i živio u puno većoj državi od Bosne i Hercegovine, u kojoj sada živim. I tjeraju me da budem sretan ovdje. A ja ne mogu biti sretan jer znam da živim i da ću umrijeti u zlu koje još nije viđeno, u mržnji, nepoštovanju i preziru kakvi se ne pamte. 

Svima nam je, osim fukarama, koji nikad ništa nisu vrijedili, a sad su izašli na površinu, bilo bolje. Sad je samo njima dobro. I sad ja moram biti sretan da sam ovdje nitko i ništa. I govore mi da sam jugonostalgičar. Zato što ponirem u ono što sam bio, što sam kao cijenjeni glumac osvojio. Onda sam dobio sve što glumac može dobiti, a u ovoj mojoj jebenoj Bosni i Hercegovini dobio sam samo infarkt !

A što to na mladima ostaje!? Mržnja i zlo! Čekaju te fukare sa sve tri strane u BiH da mi stariji, koji pamtimo da je ne tako davno bilo bolje od ovoga, pokrepamo. Pa da mladi, ne znajući da je bilo puno bolje, prihvate ovo zlo kao najbolje rješenje. Nas vrijeme gazi, na pozornicu dolazi mladež tih fukara koja je puno opasnija od njih samih.
Ta mladež ne zna istinu, nitko joj je ne govori. Ta djeca su zatrovana permanentnom laži.

Bio bih budala da se ne mogu pomiriti s raspadom države u kojoj sam rođen. Pomirio sam se s tim da više nema moga dobrog oca Ante i moje mile majke Danice. Njih sam sigurno neusporedivo volio više nego Jugoslaviju. Navikao sam se da ih nema, pa kako se onda neću naviknuti da nema Jugoslavije.

Ali nitko mi neće oduzeti pravo da prostor bivše Jugoslavije doživljavam puno ljudskijim od ovoga u kojem danas živim…”

Josip Pejaković, glumac i dramski pisac