Postoji jedno posebno mjesto koje često posjećujem. Do njega mi treba pet minuta od kuće. Spustim se niz ulicu, prijeđem zaobilaznicu i već sam blizu. Skrenem lagano desno niz jednu padinu i zakoračim na livadu. Svaki put se pitam hoće li i danas biti tu i onda ju ugledam. Drvena barka koju je netko nekad davno izvadio iz mora, možda s namjerom da ju ofarba i omogući joj ponovnu plovidbu. Usput je taj netko vjerojatno zaboravio na nju, sva se boja s nje oljuštila, leži naopako okrenuta na toj livadi već dugo. Ja sam sretna što je još tu jer je to barka s posebnim moćima. Izvučena je iz mora mog djetinjstva, mora koje je samo par metara dalje. Zvali smo ga «malo» more.

Danas sam došla s Lolom, sjela sam na barku dok je Lola trčkarala okolo. Prosinac je ali je sunčan, prekrasan dan. Baš takav dan mi je trebao za povratak.
More bliješti, barke se ljuljuškaju, čuju se krici galebova. Gledam u sunce, ne mogu oči držati širom otvorene jer je sunce prejako pa ih polagano zatvaram, ne skroz, tek toliko da ipak nešto vidim. I more i sunce i galebovi i ribari, svi se stapaju u jednu cjelinu i tada, na toj barci s posebnim moćima, počinju sjećanja.

Uzimam ručnik i s ostalom djecom jurim do «malog» mora, mama viče za mnom da se vratim do ručka. Tada nije bilo zaobilaznice, za par minuta smo dole, pobacamo ručnike po livadi i uskočimo u vodu koja nije bila kristalno bistra, po obali su gmizali račići, bilo je i morske trave ali nama to nije smetalo. 
U tom moru sam naučila plivati, bez šlauha i rukavića!
Barke se lagano ljuljuškaju, plivamo do njih, penjemo se ili na njih ili na obližnje molove i skačemo u vodu. 
Beremo kupine s obližnjih grmova, uvijek su prašnjave ali ni to nam ne smeta. 

Lola zalaje, lagano proškiljim, opet skoro zatvaram oči i već stiže novo sjećanje.

Skovali smo plan da po uzoru na Huckleberry Finna napravimo splav i prijeđemo cijeli zaljev. Vrijedno radimo, nosimo debele grane koje smo prethodno pripremili, povezujemo ih debelim špagama, jako smo zadovoljni postignutim ali na našu veliku žalost splav se nakon svečanog porinuća raspao. Ali nema veze, me
đusobno se tješimo, probat ćemo opet, pa toliko toga još moramo napraviti!
Galebovi se svađaju u visinama, ne mogu više zadržati tu sliku, sliku iz ranog djetinjstva.
Lola je donijela neki komad drveta, zabavlja se s njim. Odlučim da ću leći na barku. Sunce je baš jako. Prvo provjerim da li je netko u blizini da ne pomisli da sam poludjela jer vjerojatno djelujem čudno. Zatvorene su mi oči a osmjehujem se od uha do uha.
Nema nikog a meni se čini da čujem glasove mojih prijatelja, kao da sjede sa mnom na barci i smiju se. Kao da je bilo jučer.

Imamo osamnaest godina. Završavamo srednju školu i pripremamo se za maturalnu zabavu. Prvi put oblačim svečanu haljinu i stavljam cipele s visokom petom. Imam osjećaj da ću pasti na nos ali nekako održavam ravnotežu. Čak i plešem s Nikolom. To se ne može nazvati plesom jer ni on ni ja nemamo pojma o toj disciplini, ali valjda naša izvedba na nešto liči jer smo izabrani među pet najboljih plesnih parova. Članovi žirija, naši profesori, mora da su bili pijani. Kasnije te noći, svi hodamo bosi, nosimo cipele u rukama i stižemo do mora. 
Od te večeri više nismo dolazili često, morali smo se spremati za prijemne ispite na fakultetima. Upisali smo se, sretni smo. Dio nas ide na faks u Zagreb, dio u Ljubljanu a dio u Rijeku. Dečki su «kiseli» jer na jesen moraju u vojsku ali tješimo ih, to će brzo proći.

I onda stiže najljepše sjećanje. Približava se kraj ljeta, odlučili smo prije početka novog života napraviti dobru feštu. Dva prijatelja iz društva imaju barke, cijelo društvo se ukrcava, nosimo hranu, piće, gitaru i idemo na naš otočić. 
Palimo vatru, pečemo ribu, pjevamo. Polako se spušta noć, nebo je posuto zvijezdama, mjesec je toliko sjajan da se dobro vidimo u mraku. Lica mojih prijatelja su nasmiješena, zrače čistom srećom. Svijet čeka na nas, čeka da ga osvojimo. Toliko je mogućnosti pred nama.
Polako se vraćamo, još je mrak. Dvije barke klize morskom površinom, dva ferala svijetle u noći. Andrej vješto pristaje uz mol.

Tada nismo ni slutili da je to naše zadnje zajedničko isplovljavanje.

Kako je to čudno, svi se sjećamo nečega što se prvi put dogodilo. Sjećamo se prvog poljupca, prve vožnje biciklom, prvog plivanja u moru. I uvijek kad kažemo «vidimo se» to i mislimo. Ali ne znamo kad će to «nešto» biti zadnji put. Mislimo da imamo vremena za još puno puta, na žalost nije uvijek tako.

Kasnije tog ljeta jedan prijatelj iz društva se utopio. Pretpostavka je bila da je ronio i zapleo se u mrežu.
Petnaest godina kasnije umrla je naša draga prijateljica.

Mi smo ostali u kontaktu za vrijeme studiranja, viđali smo se za praznike kad bismo se svi vratili kući a oni koji su se zaposlili i ostali doma su jedva čekali da se vratimo. Redovito smo si pisali. Nakon diplomiranja malo pomalo smo izgubili kontakte mada se većina vratila u naš grad. Netko je osnovao obitelj, netko je ostao u gradu studiranja, netko se odselio u drugu državu.
Netko radi dva posla da bi preživio. Netko niti nema posao. Netko radi ali za svoj rad ne prima plaću. Brige su zamijenile osmijehe.
Prohujalo vrijeme ostavilo je svoj trag.
Sretnemo se kad se organiziraju godišnjice mature. Svakih pet ili deset godina. Više nikad nitko nije predložio zajedničko isplovljavanje na naš otočić.

Kad se sve promijenilo? Kad nam je naše «malo» more prestalo biti važno? Kad je nestao naš svijet?
Ili nam se jednostavno dogodio život?

Približava nam se prijateljica sa psom. Lola im trči u susret. Dok ne priđu bliže imam vremena da još jednom skoro zatvorim oči gledajući u sunce, da još jednom na toj maloj barci prizovem doba u kojem su lica mojih prijatelja bila nasmiješena.

Autor članka:dr.vet.med. Svjetlana Prodanović

Preneseno uz odobrenje: www.bloggers.media