” Hej, Slaveni ” patriotska je pjesma posvećena slavenskim narodima koja je tokom 20. stoljeća korištena kao državna himna raznih zemalja. Tekst pjesme prvi je put napisan 1834. godine pod naslovom ” Hej, Slovaci ” (“Hej, Slováci”) Samuela Tomášika i od tada je služio kao etnička himna pane-slavenskog pokreta, organizacijska himna sokolskog tjelesnog odgoja i političkog pokreta, te državna himna Jugoslavije. Pjesma se također smatra neslužbenom drugom etničkom himnom Slovaka. Njegova melodija temelji se na ” Mazurek Dąbrowskiego “, koji je ujedno i državna himna Poljske od 1926. godine, ali jugoslavenska varijacija ima sporiji tempo, naglašenija je i ne ponavlja posljednja četiri retka već ponavlja posljednja dva retka.

Pjesmu je napisao slovački luteranski pastor, pjesnik i povjesničar Samuel Tomášik dok je bio u posjeti Pragu 1834. godine. Bio je zgrožen što se njemački jezik češće čuje na ulicama Praga nego češki. U svoj je dnevnik napisao:
“Ako se majka Prag, biser zapadno-slavenskog svijeta, želi izgubiti u njemačkom moru, što li čeka moju dragu domovinu, Slovačku, koja u Pragu traži duhovnu hranu? Opterećen tom mišlju, sjetio sam se stare poljske pjesme Jeszcze Polska nie zginęła, kiedy my żyjemy (“Poljska još nije nestala dok živimo.”) Ta poznata melodija uzrokovala je da mi je gorjelo srce s prkosnim Hej, Slováci, ešte naša slovenská reč žije (“Hej, Slovaci, naš Slovački jezik još živi “) … Potrčao sam u svoju sobu, upalio svijeću i olovkom upisao tri stiha u svoj dnevnik. Pjesma je u trenu bila gotova.” (Dnevnik Samuela Tomášika, nedjelja, 2. studenog 1834.)

Ubrzo nakon toga izmijenio je stihove kako bi obuhvatio sve Slavene, a “Hej, Slaveni” postao je nadaleko poznata okupljajuća pjesma za slavenski nacionalizam i slavenske osjećaje, posebno u zapadnoslavenskim zemljama pod upravom Austrije . Tiskan je u brojnim časopisima i kalendarima, pjevao se na političkim skupovima, postajući neslužbena himna slavenskog pokreta.

Njegova je popularnost nastavila rasti kad je usvojena kao organizacijska himna pokreta za fizički odgoj Sokola („sokola“), koji se temeljio na slavenskim idealima i djelovao širom Austro-Ugarske. U 1905. godine, montaža spomenika na slovenskom pjesniku Francuska Prešeren u Ljubljani proslavilo je velikog okupljanja ljudi koji pjevaju „Hej, Slaveni”. Tijekom Prvog svjetskog rata , pjesmu su slavenski vojnici često koristili s suprotnih strana fronte kako bi komunicirali o zajedničkim nacionalističkim osjećajima i spriječili krvoproliće.

U Slovačkoj se pjesma “Hej, Slovaci” smatrala neslužbenom etničkom himnom Slovaka tijekom svoje moderne povijesti, posebno u doba revolucije. Iako je nakon Prvog svjetskog rata pjesma ” Nad Tatrou sa blýska ” postala službenim slovačkim dijelom u himni Čehoslovačke, a zatim 1993. godine u himni neovisne Slovačke, “Hej, Slovaci” još uvijek mnogi smatraju “drugom” državnom himnom.

Prvo pojavljivanje “Hej, Slaveni” u Jugoslaviji bilo je za vrijeme ilirskog pokreta . Dragutin Rakovac preveo je pjesmu, nazivajući je “Hej, Iliri”. Sve do Drugog svjetskog rata prijevod nije pretrpio mnogo promjena, osim što su Iliri postali Slaveni.

Drugi svjetski rat je 1941. godine zahvatio Kraljevinu Jugoslaviju početkom travnja , a jugoslavenska kraljevska vojska raspala se i kapitulirala u samo dva i pol tjedna. Budući da je stara jugoslavenska himna sadržavala reference na kralja i kraljevstvo, partizanski otpor predvođen Josipom Brozom Titom i Komunističkom partijom odlučili su je izbjeći i umjesto nje odlučili se za “Hej, Slaveni”. Pjesma se pjevala i na prvom i na drugom zasjedanju AVNOJ-a , zakonodavnog tijela otpora, i postupno je postala nacionalna himna Demokratske savezne Jugoslavije (nova Jugoslavija).

Stara državna himna službeno je napuštena nakon oslobođenja 1945. godine, ali nova državna himna koja bi je zamijenila nije službeno usvojena. Bilo je nekoliko pokušaja promoviranja drugih, jugoslavenskih pjesama, kao nacionalne himne, ali nijedna nije dobila veliku podršku javnosti kao “Hej, Slaveni”.

„Hej, Slaveni”, bila je himna Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije 48 godina, od 1943-1992. godine, a tekst pjesme dobro je poznat generacijama koje su živjele u Jugoslaviji:

Hej Slaveni, jošte živi
Duh naših djedova
Dok za narod srce bije
njihovih sinova
Živi, živi duh slavenski
Živjet će vjekova
Zalud prijeti ponor pakla
Zalud vatra groma
Nek se sada i nad nama
Burom sve raznese
Stijena puca, dub se lama
Zemlja nek se trese
Mi stojimo postojano
Kao klisurine
Proklet bio izdajica Svoje
domovine!