Imam jedan problem. Možda nije veliki, ali ima težinu. Skupljam kamenčiće. Ne mogu se sjetiti kada je to počelo, ni kako mi je to uopće palo na pamet, ali traje godinama. Pretpostavljam da svaki čovjek ima neki svoj hobi koji ga uveseljava. Ja volim skupljati kamenčiće.

Netko uživa u pecanju, netko skuplja spajalice (poznajem i takve), netko opet voli uređivati svoj vrt, netko obilaziti trgovačke centre, gomilati, na primjer šešire, torbice, cipele koje ne stigne iznositi… Ne bi čovjek povjerovao što nam sve padne na pamet. I pored toga što nam takve stvari uopće padnu na pamet, još nam prijeđu u naviku. Čini se da nismo ni svjesni nekih svojih navika. Ja volim skupljati kamenčiće. Što bi rekli – svakoj budali, njegovo veselje!

To s kamenčićima nije jedina stvar. Imam ja i drugih loših navika. Skupljam i neke druge stvari kao što su prazne teglice i kutijice (žao mi baciti, nadam se da će nekome koristiti). No, ovo sa kamenčićima malo me zabrinjava u zadnje vrijeme. Nakupilo se toga kroz godine. Gdje god idem, u šetnju uz more, u park, na izlet – zapne mi neki lijepi kamenčić za oko. Nekad je tako velika konkurencija da se jednostavno teško odlučiti za samo jedan, pa se vratim kući sa pregršt novih kamenčića. Ponekad nisu samo kamenčići u pitanju, već pravo kamenje. Svaki od njih je jedinstveni primjerak.

Hajde, recite jeste li ikada vidjeli dva potpuno ista identična kamenčića. Ne postoji! Svaki je različit, koliko god da nalikuju jedan drugome. Isto kao i ljudi. Svi slični, a svi različiti. Nema ni istih blizanaca. Nije to poput albuma „Životinjsko carstvo“ pa da ima duplikat-sličica.

Tako sam se ja navukla na kamenčiće. Oni koji me poznaju, ponekad mi poklone neki lijepi uzorak. Nije da se hvalim, ali već posjedujem sasvim solidnu kolekciju u svome domu.

E, sad! U čemu je problem? Problem je što sam inače sklona minimalizmu i ne volim gomilati nepotrebne stvari. Ne volim ni uzaludno trošenje novaca na beskorisne predmete koji ničemu ne služe. I što bih sada ja trebala misliti o sebi? Čemu ti moji kamenčići po cijelom stanu, po svim košarama i zdjelama. Kao da ću sutra možda tucati kamen! Kao da će doći do nestašice, pa spremam zimnicu! Ponekad nije lako shvatiti ni samoga sebe, a kamo li svijet oko nas.