Šparhet ili šparet, službenog naziva šporet ili štednjak je uređaj od lijevanog željeza koji se koristio za kuhanje i grijanje u domaćinstvima. Imao je dimnjak jer se ložio na ugljen ili drva. Naziv „šparhet“ austrougarskog je porijekla i u prijevodu znači – štedljivo ognjište. Nekad je bio prisutan u svakom domu.

Špaher je preteča multipraktika! U njemu bi razigrano pucketala vatra dok bi se na njemu u posudi podgrijavala voda i kuhao ručak. Iz njegove pećnice do nosnica bi dopirao miris svježe pečenog kruha. A kada se nije koristio za kuhanje i dalje je grijao stvarajući ugodnu atmosferu oko sebe. To je bila multifunkcionalnost!

Naziv špaher udomaćio se u ovom našem podneblju, te se kao takav zadržao do danas. Nekadašnje šporete nadomjestio je cijeli niz modernih plinskih i električnih štednjaka. Danas se proizvode i prodaju moderne retro peći na drva po uzoru na tradicionalni šporet.

U književnom hrvatskom jeziku šporet je zamijenio štednjak, ali nikome nije jasno što on štedi i na koji način to čini. Uslijed svega toga štednjak se i dalje često kod nas naziva špaher. No, on uopće nije tema ove priče…

Špaher se pojavio samo kao asocijacija na temu. Zasigurno su vam poznate one situacije kada se pripremamo za kraći ili duži boravak izvan kuće. Pripreme znaju biti najstresniji dio putovanja. Planiranje, organizacija, popis neophodnih potrepština, nabavka i pakiranje oduzmu dosta vremena i energije. Više puta provjeravamo jesmo li sve spakirali i ponijeli sa sobom. Jedva čekamo da krenemo kako bismo se napokon opustili.

Dogodi se da smo sve spakirali, ali onda, na pol puta ka odredištu koje je naš krajnji cilj, ustanovimo da nam je neseser ostao na stolu… K vragu i neseser! Snaći ćemo se bez njega. Uvijek postoje improvizacije i alternativna rješenja. I dok se postepeno opuštamo, usredotočeni na vožnju i krajolik, odjednom iz nekog skrivenog kutka naše svijesti izleti misao – Jesam li isključila špaher?

U glavi premotavamo film, prisjećajući se svake pojedinačne radnje i svake kretnje do najmanjeg detalja. Napeto tragamo za sjećanjem na taj trenutak, a njega nema i nema… Podmuklo se skriva i ne pojavljuje se niotkuda. Najradije bi se iz istih stopa vratili i osobno provjerili jeli špaher zasigurno isključen. Ali on je sada kilometrima daleko od nas. I što tad?

Nije to jedinstven slučaj i ne odnosi se samo na putovanja. Svakodnevni užurbani ritam, kada smo zaokupljeni tekućim obavezama i problemima često nas dovodi u slične situacije.

Pred gradskom knjižnicom shvatiš da su ti knjige ostale na kuhinjskom stolu. Zametnuo si ključeve. Stojiš ispred bankomata kao ispred oltara i pitaš se koji ti je PIN. Pokušavaš se sjetiti jesi li popio jutros propisane lijekove. Na izlazu iz trgovačkog centra ne možeš pronaći svoje parkirano vozilo. Panično tražiš naočale dok su ti na glavi. Kada te pitaju koliko imaš godina, trebaš se sjetiti koja smo godina, pa koje si godište da bi izračunao. Vjerujem da svatko od nas ima pregršt takvih i sličnih iskustava.

Ranije sam mislila da to dolazi postepeno s godinama. No, čini se da nije baš tako. Stigne te to prije nego što očekuješ. Prođe neko vrijeme dok uopće primijetiš prve simptome. Kažu da godine nisu važne i da si mlad onoliko – koliko se osjećaš mladim. U mom okruženju svi se osjećaju mlado i poletno… i zaboravljivo. Bez obzira na godine. To je činjenica. Uzrok nepoznat.

No, mi se ne bavimo uzrocima. Ne zbog toga što ne želimo, već zbog toga što nemamo vremena. Prekapacitirani smo. Previše informacija primamo na dnevnom nivou. Tko bi sve to pamtio? Nastane cijela zbrka. Bilo bi dobro kada bismo nekako uspjeli selektirati bitno od nebitnog. Ovako je teško ostati usredotočen i fokusiran na ključeve, na špaher…

Čini se kao da je kolektivna svijest izložena nekoj novoj epidemiji. Ne znam ništa o uzrocima ove pojave, ali mi je utješna spoznaja da nisam sama u toj priči. Čovjek se osjeti nekako utješen i  više solidaran. Pronalazi u sebi i drugima više sličnosti, a manje različitosti. Budi neki novi osjećaj međusobnog razumijevanja i uzajamne podrške. A sa uzrocima ćemo se pozabaviti jednoga dana, prije ili kasnije, ako ne zaboravimo…