Jezero Titicaca
2. travnja 2018.Lokve i izvori u Istarskom razvodu
4. travnja 2018.Nikad ga nisam osobno poznavala iako je bio dio naše svakodnevice. Danas ga se često sjetim i moram priznati da mi ponekad nedostaje. Binki Bonki i moj sin bili su gotovo nerazdvojni prijatelji u periodu njegovog najranijeg djetinjstva. Svojim prisustvom unosio je razdraganost i uzbuđenje u naš dom. „Mama, mama, stigao je Binki Bonki!“ dotrčalo bi moje dijete ozareno osmjehom od uha do uha.
Teško sam prihvatila Binki Bonkija. Gotovo me vrijeđala njegova svakodnevna tajanstvena prisutnost u kojoj nikako nisam uspijevala transparentno sudjelovati. On je uvijek sve najbolje znao i imao spremno objašnjenje na svako pitanje. Bila sam gotovo preneražena ushitom i dubokim povjerenjem koje sam čitala na licu moga sina dok bi me uvjeravao kako je Binki Bonki genijalan lik. Bila sam ljubomorna na anonimnog mulca!
U početku sam ga pokušavala ignorirati. Ni najupornijim istraživanjem nisam uspjela doznati otkud se uopće pojavio. Sumnjala sam da je lik ispao iz nekog crtića, slikovnice ili reklame. No, nisam mu nikako uspijevala ući u trag. Jednostavno nisam pronašla nikakvu poveznicu, ništa što bi ukazalo na njegovo porijeklo. Doživljavala sam ga kao uljeza, nepozvanog gosta koji nam se petlja u život. Nadala sam se da će se prestati pojavljivati ukoliko mu ne poklanjam apsolutno nikakvu pažnju. K tome mi je užasno išlo na živce što je tako neuhvatljiv. Nit ga vidiš, nit ga čuješ! Samo neočekivani razdragani, zvonki smijeh moga sina upozorio bi me da Binki Bonki opet zabavlja moje dijete. Bude to nezgodno! Ne znaš da li te njih dvojica ogovaraju ili ismijavaju. Nameće ti se pitanje što muljaju iza tvojih leđa. Pojma nemaš kako da se postaviš i kako da reagiraš. Ne možeš ga ni izbaciti! Nevidljiv je i nečujan. Da moj sin nije poluglasno, povjerljivo razgovarao s njim ili ponekad uzbuđeno posredovao između mene i Binki Bonkija, ne bih ni znala ništa o njegovoj prisutnosti. Zbog toga sam ga dugo vremena jednostavno ignorirala.
Jedno vrijeme sam pokušavala urazumiti mog malog sina da Binki Bonki ne postoji. Ubjeđivala sam ga da je on samo plod njegove mašte, izmišljeni lik. U takvim prilikama njegove oči su me strpljivo i gotovo sažaljivo promatrale sa rezigniranim izrazom lica kao da mu pričam o stvarima o kojima osobno nemam nikakav uvid.
Binki Bonki je bio potpuno realističan. Ponekad me izluđivao. Petljao se u sve i svašta. Pravio se pametan. Nametljivac! To bih shvatila tek kad bi mi sin prenosio njegove mudre misli. Binki Bonki je rekao ovo, Binki Bonki je rekao ono… Imao je popriličan utjecaj na moga sina. „Čekam Binki Bonkija“, rekao bi mi s povjerenjem, zalijepivši mali nosić za prozorsko staklo. Ponekad bi uzbuđeno reagirao dok se motam po sobi s usisivačem: „ Pazi na Binki Bonkija.“ To me je zbunjivalo. Kako da znam kakvih je gabarita? Ne primjećujem ni njega, ni njegovu sjenku.
Ponekad mi se činilo da se bezuspješno nadmećem sa nevidljivim anonimusom. Dugo sam bila sumnjičava i skeptična prema njemu. Pojma nemam tko je on, kako izgleda, koliko je star, otkuda dolazi, koliko ostaje… Brinula sam kakav će biti njegov utjecaj na moga sina. Što ako mu on postane utjecajniji od mene i mojih savjeta? Uvijek se brinete da vam djeca ne ulete u sumnjivo društvo i ne padnu pod neki loš utjecaj. Zbog toga mi nije preostalo ništa drugo osim da ga uporno ignoriram u nadi da će jednostavno nestati.
Upornost pobjeđuje. Binki Bonki je bio toliko ustrajan sa svojim prisustvom dok se nisam jednostavno pomirila s tim. Ostao je u fokusu mog djeteta godinama. Vremenom sam se prilagodila, nisam imala izbora. Čovjek se vremenom navikne. Stalno je bio upleten u dnevne događaje i naše razgovore. Ponekad sam mu bila zahvalna što je tu. Imao je odgovore na sva pitanja, uvijek nepredvidive i veoma zanimljive. Satima bi se igrali, šaputali i smijali. Zajedno su gledali crtiće, vozili autiće po tepihu, slagali kockice, puzle, odlazili u šetnje… Ni sama ne znam što sve nisu radili njih dvojica. Osim toga, bio je totalni pozitivac! Nadmašio je Caspera u svakom pogledu. Svatko bi ga poželio imati za prijatelja i biti u njegovom društvu.
Postala sam znatiželjna. Intrigantan lik! Uporno me kopkalo tko je on, pa sam se počela gotovo svakodnevno raspitivati o njemu, prisluškivala dječje razgovore, inzistirala da ga što vjerodostojnije nacrtamo. U stvari je bio sasvim simpatičan. Trebalo mi je dosta vremena da to shvatim. Malo po malo, prihvatila sam Binki Bonkija.
Bila su to lijepa vremena. Dani ispunjeni dječjim smijehom i svakodnevnim malim čudima. Dječje oči zračile su povjerenjem, oduševljenjem, znatiželjom i otvorenom iskrenošću. Binki Bonki je trajao i trajao dok nisam rodila kćer. Bila sam zaokupljena bebom, pa nisam ni primijetila kada se počeo polako povlačiti iz naših života. Sve rjeđe i rjeđe nas je posjećivao dok u potpunosti nije prestao dolaziti.
Prošlo je mnogo godina od tada i bezbroj puta ga se sjetim. Sačuvali smo ga u lijepoj uspomeni. Ponekad ga spomenemo u razgovoru. Pitam se da li danas uveseljava neko dijete ili iritira neku drugu mamu. Sada, iz ove perspektive, mogla bih joj reći da ne brine. Binki Bonki je skroz cool lik.
Nedavno sam pročitala da se u području Velebita muva neki nevidljivi lik, nisu mu spomenuli ime. Mogao bi biti Binki Bonki. Da li je i on stasao u odraslu osobu? Da li je proteklo vrijeme utjecalo na njega?
Mi više nismo isti, oni od nekada. Puno smo se promijenili posljednjih godina. Ni smijeh nam više ne zvoni ko nekad. Poželim da se Binki Bonki vrati među nas… Željela bih da posjeti moga sina bar za rođendane i Nove godine. Samo da opet uhvatim bar na tren onaj nezaboravan izraz čiste sreće i iskrene radosti na njegovom licu.
Preuzeto: www.bloggers.media