O katastrofi Titanica četrnaest godina ranije vidovnjački je pisao Morgan Robertson u svom romanu Futility, or the Wreck of Titan. Ovaj roman donosi priču o britanskom putničkom brodu Titan koji je bio na glasu kao nepotopiv i nije imao dovoljno čamaca za spašavanje. Jedne travanjske večeri, na putu prema New Yorku, udario  je u santu leda i potonuo u sjevernom Atlantiku. Sličnosti su zapanjujuće. Robertsonov brod Titan imao je  70.000 tona istisnine, 3 elise i bio dugačak 800 stopa, te je postizao brzinu od 24-25 čvorova. Titan je mogao nositi oko 3.000 ljudi. Nevjerojatna podudarnost!

No, ovdje se nećemo baviti razvijanjem teorija urote i analizama o ovoj neiscrpnoj temi koja je iskomercijalizirana od samog isplovljavanja Titanica sve do danas. Nas zanimaju ljudi. Obični mali ljudi sa svojim neobičnim sudbinama. Usredotočimo se na njih.

U mnoštvu putnika i članova posade Titanica, koliko su nam dostupne informacije o tome, između evidentiranih 2209 ljudi nalazilo se nekolicina ljudi iz ovih naših krajeva. Preživjelo ih je troje: Mara, Ivan i Nikola. O tome piše u svojoj knjizi “Titanic – Hrvati u katastrofi stoljeća” najpoznatiji hrvatski titanikolog Slobodan Novković. Autor je prikupio informacije o tim ljudima tijekom sedmogodišnjeg istraživačkog rada. U izdanju Državnog arhiva u Rijeci i mađarskog izdavača iz Kapošvara objavljena je hrvatsko-mađarska knjiga „Inventar fonda Pomorska oblast za Ugarsko-hrvatsko primorje u Rijeci“, koja također donosi obilje zanimljivih podataka.

Rekonstrukcija događaja i rasvjetljavanje činjenica o putnicima iz naše regije, uz poplavu informacija i dezinformacija, nije bila nimalo jednostavan posao. U to doba bili smo pod upravom Austro-Ugarske monarhije i Franje Josipa I. Tadašnji su popisi sukladno tome poginule Hrvate svrstavali među Austrijance. U riječkom Državnom arhivu pronađen je popis na mađarskom i njemačkom jeziku te je bilo potrebno rekonstruirati imena putnika našeg jezičnog područja.

Popis od 37 putnika pronađen u riječkom Državnom arhivu sa ispravno napisanim imenima:

Grga Čačić, Luka Čačić, Manda Čačić, Marija Čačić, Petar Čalić, Jovo Uzelac, Joso Ećimović, Jovan Dimić, Nikola Lulić, Marija Orešković, Jeka Orešković, Luka Orešković, Mate Pocrnić, Toma Pocrnić, Ivan Strilić, Bartol Čor, Ljudevit Čor, Mirko Dika, Ivan Čor, Josip Draženović, Ivan Jalševac, Jovan Stanković, Mara Osman-Banski, Ignjac Hendeković, Milan Karajić, Štefo Pavlović, Matilda Petranec, Stjepan Turčin, Ivan Markun.

Na popisu su putnici iz ondašnje Kranjske, današnje Slovenije – Franz Karum, Anna Karum, Janko Vovk i Jakob Pašič. Putnici sa područja današnje Bosne i Hercegovine su Ćerim Balkić, Redžo Delalić, Husein Sivić i Ejdo Rekić. Ime Johanna (Ivana) Markun iz Hrvatske ne nalazi se niti na jednom drugom poznatom popisu, pa se ti podaci negdje ne poklapaju.

Foto: Preživjeli s Titanica na RMS Carpathia

Koliko nam je poznato, svi su oni putovali sa kartom u jednom smjeru „trećim razredom“. U to doba bilo je puno izbjeglištva. Novković je među putnicima koji se i danas vode kao Nijemci pronašao svećenika Josipa Perušića, ali obzirom da je on bio rođen u Njemačkoj iako su mu roditelji Hrvati nije uvršten u ovaj popis. Za Josipa Perušića (Josef Peruschitz) se veže priča da je svoje mjesto u čamcu ustupio ženi sa djetetom ostavši na palubi broda do samog potonuća.

Među putnicima je bilo 18 ličana od kojih se spasio jedino Nikola Lulić iz Konjskog Brda, Perušić. Nikola je poznavao engleski jezik, te je pomagao suputnicima iz Hrvatske koji su plovili u Ameriku. Obzirom da su do čamaca puštali samo žene i djecu, on je zgrabio kapu jednog od mornara i stavio je na glavu. Probivši se kroz gužvu do čamca između uspaničenih putnika koji su ga propustili bez negodovanja.

Od četvero putnika iz Čazme spasila se samo Mara Osman Banski iz Vagovine, pokraj Čazme. Ona se nije vratila u domovinu, ostala je u Americi do kraja života.

Ivan Jalševac iz Topolovca kod Siska je treći Hrvat koji je preživio brodolom. Ivan se prisjećao kako je s dvojicom svojih zemljaka, Stankovićem i Draženovićem, u kutu broda koji tone zapalio cigaretu dok su zapodjenuli melankoličnu i prigodnu pjesmu iz svog kraja. Stanković i Draženović nisu preživjeli brodolom.

Rođaci Bartol, Ivan i Ljudevit Čor iz Krčina kod Crikvenice nestali su u oceanu. Putovali su u Ameriku prvi put. Jedino je Ivan Stanković već živio ondje, te je u Sisak došao samo kako bi sredio papire oko imovine pokojne supruge. Njegovo pismo koje je na dan ukrcaja poslao u Sisak, stiglo je na adresu upravo na dan potonuća Titanica.

Ne znajući engleski jezik, zaključani u potpalublju i kabinama treće klase, ostali putnici s područja današnje Hrvatske nisu bili te sreće. U havariji broda izginule su cijele obitelji. Jedino tijelo poginulog hrvatskog putnika, Jozefa Draženovića iz Hrastilnika izvučeno je iz mora, ostali su nestali u hladnim vodama Atlantika …

Mara je živjela u SAD-u do 1930. godine, kada je umrla. Ivan je umro u srpnju 1945.godine u rodnom selu kraj Siska, a Nikola u 81. godini života 1962. u Lici.

RMS Carpathia

RMS Carpathia, bila je putnički prekooceanski parobrod u vlasništvu tvrtke Cunard Line transatlantic. Svoje prvo putovanje imala je 1903. godine. Brod je mogao primiti 100 putnika 1. razreda, 200 putnika u 2. razredu i 2.000 putnika 3. razreda. Matična luka bio joj je Liverpool.

Autor slike nepoznat: americanhistory.si.edu

Za vrijeme Austro-Ugarske ruta Carpathie  bila je New York– Rijeka.  Putnici su se ukrcavali u Rijeci na Rudolfovom gatu (Orlandovom gatu). Među 300 članova posade nalazilo se  84 mornara iz Istre i Primorja.  Više od 30 bilo ih je iz Labina. Zanimanja su im bila razna, od konobara, kuhara, ložača, prevoditelja, pa sve do skladištara strojarnice i pomoćnika u brodskoj bolnici. Stanovnici s područja Istre i Kvarnera s lakoćom su nalazili posao na brodovima zbog znanja stranih jezika i duge povijesne mornarske tradicije. Putovanja su bila naporna i duga, a plaće od 76 do 127 kruna.

Carpathia je 18.travnja, 1912. godine stigla u New York u 20.00 sati. Svijet je putem telegrama bio obaviješten o potonuću Titanica, o čemu su pisale i istarske novine Naša sloga. Nakon iskrcavanja brodolomaca, posada je za potrebe snimanja ponovila dolazak i manevre spašavanja brodolomaca. U spašavanju brodolomaca pomagali su i mnogobrojni putnici. U lipnju, 1912.godine cijela posada Carpathie dobila spomen brončanu medalju i dvostruku plaću. Dvije spomen brončane medalje nalaze se u Labinu i u privatnom su vlasništvu obitelji čiji su preci sudjelovali u spašavanju brodolomaca s Titanica.  To su obitelji Juričić i Kalpčić.

Neki su pomorci s dvostrukom plaćom uspjeli sagraditi kuće i preživjeti zimu. U Istri se nalazi i jedina u Hrvatskoj, Britanska pomorska knjižica pomorca s Carpathie iz 1912. u vlasništvu obitelji Vozila. Zanimljivost same knjižice je, osim žiga broda Carpathie, vlastoručni potpis slavnog kapetana Carpathie, A. H. Rostroma koji je sa svojom posadom prvi pristigao u pomoć brodolomcima Titanica.

Nakon što je Carpathia primila SOS signal s Titanica, kapetan Arthur Henry Rostron donio je odluku o kretanju prema Titanicu najvećom mogućom brzinom, unatoč potencijalnoj opasnosti od santi leda na tome području. Iako je maksimalna brzina broda bila 15 čvorova na sat, zahvaljujući njegovoj naredbi da se topla voda ne koristi za nikakve druge svrhe radi što bolje iskoristivosti parnog stroja, brod je postigao brzinu od 17 čvorova na sat. Na mjesto potonuća Titanica Carpathia je stigla 15. travnja 1912. godine, u 04.40 sati, te je nakon kraće potrage pronašla čamce za spašavanje na kojima je bilo 706 putnika.

Carpathia je na tu plovidbu isplovila s ukupno 270 iseljenika. Na Carpathiji je bila i osječka učiteljica Marija Bartowski, koja je gledala spasitelje s Carpathie kako spašavaju unesrećene putnike potonulog Titanica. U svome dnevniku navodi sve zgode na Carpathiji otkad su primili SOS signal s Titanica preko povratka u New York do povratka u Rijeku. Nakon skoro 100 godina, njezin unuk Branimir Bartowski pokazao je taj dnevnik javnosti. Na njenom dnevniku temeljena je knjiga Drage Hedla „Kako su spašavani putnici broda Titanic: Dramatični dnevnik osječke učiteljice Marije Bartowski.

Josip Car, koji je na Carpathiji radio kao konobar, donio je kući spasilački prsluk. To je jedini u Europi sačuvani prsluk za spašavanje sa RMS Titanica, koji su njegovi nasljednici darovali 1938. godine riječkom Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja.

Izdvojena fotografija: Putnik sa Carpathie